Prije nekih 15ak godina pisao sam na jednom drugom blogu o antičkim božanstvima i o njihovim blagdanima i svetkovinama. Pošto je iz ove posljednje serije postova više nego evidentan moj stav da se stari Rimljani moraju poslati u ropotarnicu povijesti, netko bi mogao zapitati:“A važi li ovo i za rimsku religiju?“ Dugo vremena nisam bio ni ja siguran u to, iz jednostavnog razloga, što historijski izvori navode da su samo stari Rimljani slavili Jupitera, Junonu i Minervu, te ostala božanstva antičkog panteona.
Znači, morao sam krenuti drugim putem, to jest tražiti neke posredne dokaze ili samo indicije o slavljenju antičkih božanstava u srednjem vijeku.
Ako su rimska antička božanstva slavili zapravo Romani na zap. Balkanu u srednjem vijeku, ne bi li onda morali postojati neki bar minimalni dokazi, ili čak samo indicije, koje bi mogle upućivati na ovo? Sasvim nedavno, proučavajući teritorijalne jedinice rane bosanske države, počeo sam razmišljati o riječi „župa“.
Hajde rekoh da pogledam, što znači, i ima li nešto o etimologiji ove riječi u Općoj enciklopediji. Definicija veli da je župa u historijislavensdkih naroda teritorijalna i administrativna jedinica jednog plemena. Grčki termin za ovo jest „zoipania“, pa sad evo imamo i etimologiju grada Županje.
Ako pogledamo u rumunjski rječnik, nalazimo termin „joi“ (č. žoi) za četvrtak, dan boga Jupitera. Opća enciklopedija inače veli da je etimologija riječi župa vrlo sporna, i ne zna se njeno porijeklo.
No, bilo kako bilo, ako je slavljenje Jupitera bio religijski kult srednjevjekovnih Romana (prema oficijelnoj kronologiji, ovaj je kult izumro u 3/4 stoljeću n.e.), onda bi valjalo reći, odakle je dospio (ako ne od starih Rimljana).
Ovaj kult mogao je, i najverojatnije stvarno jest, dospio do Romana preko starih Etruraca, koje su prvospomenuti pokorili negdje polovinom prvog milenija n.e., ili malo kasnije. Naime, etrurska trijada bogova Tinia-Uni-Menrva odgovara rimskoj (tj. romanskoj) Jupiter-Iunona-Minerva.
Vrlo snažan indikator, da su Romani upravo od Etruraca preuzeli svoje glavno božanstvo, jest riječ iz rumunjskog „tinerete“ (č. tinerece) u značenju mladost, koja dakle etimološki potječe od Tinia, dok u talijanskom riječ za mladost glasi „gioventu“, te potječe od Giove (Jupiter). Još jedan indikator jest izraz „a uni“ (sjediniti), što asocira na sjedinjenje boga Tinia sa Uni. (Nije li tu i rijeka Una?)
Engleski „tin“ znači kositar, a to je element planeta Jupitera. Jedan od izraza za kositar (pored „staniu“) u rumunjskom jest „tinichea“.
U razdoblju prije usvajanja kršćanstva, kao monoteističke religije, javili su se sunčani kultovi, pa su tako Romani, kao i Grci štovali boga Apolona. Ovo se naravno nije dešavalo u tzv. helensko doba, već u ranom srednjem vijeku, negdje između VII i X stoljeća.
(U tom prelaznom razdoblju bilo se slavilo i božanstvo Liber, pandan grčkom Dionizu, pa tako imamo ostatke ovih hramova, pored onih Jupiterovih, na više lokacija u Bosni.)
Dakle, izvorno se bilo slavilo glavno pogansko božanstvo u četvrtak, kod svih naroda, i Grka (Zeus), i Romana i romanskih naroda (Jupiter), germanskih naroda (Thor i Donar), te slavenskih (Perun). Ovo je bilo važno i iz praktičnih razloga, zato jer je četvrtak bio dan za odmor, a srijeda dan za trgovinu (Merkurov dan) i za vjenčanja (Wednesday).
Kada se bilo prešlo na nedjelju kao dan odmora i subotu kao sajmeni dan, te dan za sklapanje brakova, i narodi su se morali u tom pogledu uskladiti, pošto su međusobno trgovali. Tako da su u relativno kratko vrijeme prešli svi na slavljenje sunčanih božanstava; Grci i Romani Apolona, Germani Sol-a, Kelti Lugh-a, a Slaveni Svaroga i Dajboga. Otud jasno proizlazi da je i Isus bio u početku smatran za solarno božanstvo, pa je tako u likovnoj umjetnosti i bivao prikazivan.
Post je objavljen 20.07.2022. u 08:40 sati.