My spiritual exercises
utorak, 05.07.2022.
KAKO JE NASTALA BOSANSKA DRŽAVA?
Ukoliko pogledamo povijesne karte s početka XII stoljeća, možemo primijetiti da je prvobitna podjela teritorija na zap. Balkanu bila veoma jednostavna. Zapadno od Dunava, rijeka Bosne i Neretve živjeli su Hrvati, a istočno od te linije Srbi. I prije 900 godina su govorili veoma sličnim jezikom, a religijske razlike nisu bile toliko bitne, jer se Srbija tek u narednom stoljeću opredijelila za istočni (pravoslavni) obred. (Krajem XII i početkom XIII st. Srbijom je vladao prvi kralj Stefan Prvovenčani, koji je oženio unuku mletačkog dužda E. Dandola. Njegova tri sina, koji su vladali većim dijelom XIII st., bili su dakle polu-Talijani, te su bili više naklonjeni zapadu, nego Bizantu.)
Umjesto, dakle, ujedinjenja Hrvatske i Srbije u jednu super-državu, u XII stoljeću bila je formirana treća država, Bosna. Zašto je uopće došlo do formiranja Bosne, ako imamo na umu da su u toj prvobitnoj Bosni živjeli samo Hrvati i Srbi? Jedan odgovor može biti – primjena načela „divide et impera“, koji se (pogrešno) pripisuje starim Rimljanima. Ustvari, to je bio principvladavine dvaju srednjevjekovnih rimskim carstava – franačkog i bizantskog. A obje južnoslavenske države, hrvatska i srpska predstavljale su ono,što se u suvremenoj geoplitici nazova „buffer state“.
No, Bosna je, kao treći enttitet na zap. Balkanu, imala i neke svoje specifičnosti i kvalitete, koje su omogućile ne samo njeno formiranje u XII st., već i njeno teritorijalno širenje u naredna dva stoljeća. Imamo očigledni primjer male i moćne države u Veneciji, koja je svoju objektivnu snagu u srednjem vijeku gradila na jakoj mornarici, kako trgovačkoj, tako i ratnoj. (Ona je u vrijeme križarskih ratova praktički mornarica Franačkog carstva.)
Dakle, i Bosna je imala snažno razvijenu trgovinu, već ta prvobitna, mala državica, smještena između Jajca i Goražda, te Žepča i Konjica. Činile su je pet župa na hrvatskoj, zapadnoj strani (Brod, Lašva, Mel, Uskoplje i Rama), te šest župa na srpskoj strani, na istoku (Sutjeska, Dubrovnik, Olovac, Vrhbosna Borač i Goražde). U toj prvobitnoj tvorevini, dakle, važnu su ulogu imala mjesta koja su bila centri trgovine (Vrhbosna, Visoki, Prozor, Kreševo).
No, čini se kao da smo nekog izostavili iz priče. Jer, Wikipedijin članak o ranoj bosanskoj državi nedvosmisleno navodi kako su „važan društveni sloj“ bili Vlasi. Prema tome, sačinjavali su važan dio ranog bosanskog plemstva. Prijevoz robe organizirano je vršen u to vrijeme putem karavana. A kako nas obavještava Wikipedijin članak o trgovini u srednjevjekovnoj Bosni:“ Poslovima organiziranja karavanskog prevoza bavili su se Vlasi“ Ili, drgačije rečeno – Romani. Prema njima je dakle nazvana planina istočno od Sarajeva – Romanija. (Moguće je da se radilo o nazivu jkoji se odnosio na čitavu regiju, tj. zap. Balkan.)
Ukoliko su se Romani bavili tako vžnim poslom, kao što je organizacija trgovačkih putovanja, jasno je da nisu mogli imati podređenu ulogu u niti u upravljanju novoformiranom državom. Bez obzira što o tome nema podataka u historijskim izvorima, puka logika nas upućuje na takav zaključak.
Prvobitna Bosna je dakle od samog starta bila sačinjena od tri etniciteta, a ne dva, kao što bi netko mogao pogrešno pretpostaviti. No, taj prbobitni entitet nije se odvojio od Hrvatske samo zbog razvijene trgovine, već i zbog – rudarstva. Mada historijski izvori navode tek XIV/XV st. , kao vrijeme razvijenog rudarstva u Bosni, možemo pretpostaviti da je ono bilo funkcionalno već i ranije, pa čak i na samom početku. Historijski izvori ne navode Romane kao vlasnike rudnika bakra. Međutim, vodeći se logikom i nazivima mjesta, možemo pretpostaviti da su oni imali ne malu ulogu u eksploataciji bakra. Naime, Rumunji imaju dva naziva za bakar, „cupru“ i „arama“, pa otud nije teško uočiti etimološku srodnost i vezu sa naseljima Kupres i Rama, blizu kojih se od davnih vremena nalazio rudnik bakra.
Sirovine i poluproizvodi te ostala roba su se iz Bosne prevozila u prmorska mjesta. Naročite veze Bosna je razvila sa Dubrovnikom (koji se očigledno nazvao po bosanskoj istoimenoj župi), i upravo zahvaljujući tim trgovinskim vezama, tamošnji Romani su naučili slavenski jezik.
Kao što je poznato, jedan specifikum rane bosanske države jest i obraćanje na bogumilstvo. Ono je u Bosnu dospjelo istočnim trgovačkim rutama, iz Bugarske, naravno posredstvom Romana, odnosno Vlaha, cestom Sofija – Niš – Užice – Rogatica – Vrhbosna (Sarajevo). Ta diteistička religija, porijekom iz Perzijezapravo je pridonijela koheziji bosanske države i tek je u XV st. bila iskorijenjena. Najveći dio bogumila bio je prešao na islam, pa tako i Vlasi-Rumunji, i to je razlog zašto ih danas ima malo na popisima stanovništva.
Interesantno je na kraju također spomenuti kako su bivše biz.-romanske zemlje za vrijeme turske ekspanzije nazvane „Rumelija“, iz čega se vidi da su i Osmanlije, kao i Seldžuci prije bnjih („Rumski sultanat“) sebe smatrali baštinicima rimskog carstva.
