My spiritual exercises
četvrtak, 14.04.2022.
FILOZOFSKE ŠKOLE U HARANU, BAGDADU I BASRI
Oni koji su čitali moju knjigu „Od Zaratustre do Kena Wilbera“ znaju da sam u njoj bio posvetio jedno poglavlje filozofima iz Harana, koji su se kasnije prozvali sabejcima, te također jedno poglavlje ismailitima nizarima, kao islamskog reda – pandana kršćanskim templarima. Tu je i jedan red kojeg nisam obradio u svojoj knjizi, radi se o Savezu čiste braće iz Basre, spomenutom u postu „Kako je božansku trijadu opisao Anselmo“ iz kolovoza 2021. S obzirom na prošli post, u kojem je riječ o jednoj drugačijoj kronologiji od one u mojoj knjizi (a koja se bazira na hipotezama ruskog akademika Anatolija Fomenka), mislim da bi bilo interesantno nešto reći o alternativnoj kronologiji vezanoj za te redove i filozofske škole, kao i moguć njihov utjecaj na postanak i rani islamske teologije i filozofije.
Grčka filozofija dospjela je u Perziju, dakle, posredstvom atenskih filozofa, koji su u Haran došli negdje u 10. stoljeću (a ne u 6., kao u oficijelnoj verziji). U narednom je stoljeću Haran dospio pod vlast Turaka Seldžuka. Službena verzija govori o preseljenju Haranaca, odnosno sabejaca, u Bagdad oko 870. godine, dakle u 9. stoljeću. Sumnju u ovu verziju pobuđuje priča o kalifu al-Mamunu, koji im je navodno bio zaprijetio, nekoliko desetljeća ranije, da će ih dati smaknuti, ukoliko se ne obrate na neku od monoteističkih religija, koje Kuran dopušta. Zašto bi kao donedavni heretici bili odjednom postali poželjni u glavnom gradu? Moje je mišljenje kako je ovo preseljenje bilo tek u 13. stoljeću, i to s ciljem da upravo oni budu ti, koji će, kao najobrazovaniji, iznaći odgovarajuću teološku i filozofsku doktrinu, odnosno podlogu za novu monoteističku religiju, tek u začetku.
Njihovo je učenje bilo hermetizam, i to je zapravo prvi primjer dodira grčke tradicije i orijentalne mudrosti. Za razliku od gnosticizma, koji je u perzijskoj verziji imao više jedan dualistički karakter, njihova je religija više naginjala k jednom neoplatonskom monizmu, pa su kao takvi bili bliže budućem monoteizmu islama, kao nove religije. Da li je i neoplatonska škola u Aleksandriji utjecala na haranske sabejce, koji su sada djelovali u budućem glavnom filozofskom centru nove religije? Čini se da jest. Naime, Nerkez Smailagić u svojem „Uvodu u Kuran“ veli ovako:
„Moramo se osvrnuti na duhovnu sferu aleksandrinaca, kada imamo posla sa alegoričkim tumačenjem Knjige u islamskom krugu. Njihov je način razmatranja religioznih činjenica i svetih tradicija neosjetno djelovao još stoljećima, pošto su se pojavili svojim utjecajem u ovom historijski kasnom sloju, u islamskom misticizmu.“
Mislim da i gornji citat ukazuje na sasvim određene paralele između utjecaja Aleksandrije kako na kršćanski Pariz, tako i na islamski Bagdad, kao nesporne teološko-filozofske centre monoteističkih religija, u njihovoj ranoj fazi.
Rani islam imao je još jedan centar, Basru u današnjem južnom Iraku (Iraq al-Arabi), a gdje su djelovala „Čista braća“, kako ih naziva N. Smailagić (ihwan al-safa). „Djelatnost prevođenja, marljivost provođena od VIII – X. st. ... protezala se na filozofska i prirodoznanstvena djela grčke literature i otvorila je arapskomuslimanskom svijetu njima dotada posve nepoznate misaone sfere u kojima su se krugovi mislilaca rado odomaćili.“ (Njih možemo radije smjestiti u 13/14. stoljeće, umjesto 9/10., koje se navodi u oficijelnim izvorima.) Osvrćući se na jedan ipak pretežno elitistički karakter ove filozofske škole, Smailagić navodi:
„„Čisti“ su svoju filozofiju stavili u službu ove gnostičke politike, zastupane od ismailiyya. I tu su sljedbenicima utuvili temeljna učenja postupnim stupnjevanjem uvođenja u nauk. Na višim su stupnjevima naučavali alegoričko tumačenje objavljenih dokumenata, što je, na najvišem stupnju prešlo u potpunu negaciju zakona. 'Obrazovanima se pružala finija hrana teozofije – kako to kaže P. Wendland o gnosticima – a svjetini svagdanji kruh praznovjerja.' „
O njihovoj tajnosti djelovanja svjedoči i činjenica da nisu poznata imena filozofa, koji su djelovali u sklopu ove mističko-filozofske škole. Ostavili su za sobom enciklopedijsko djelo „Rasail“, koja je ostavila dubokog traga u muslimanskom intelektualnom životu od Perzije do Španjolske, kako veli J. Wasserman u svojoj knjizi „The Templars and the Assasins“.
Što se tiče veze sa više gnostički usmjerenim ismailitima nizarima, oni su širenje svojeg učenja bili usmjerili na sjevernu Afriku i Egipat, gdje su, da tako kažem, bili postavili podlogu, na koju će se nadovezati kasnije sunitski islam.
Navodim ovaj interesantan citat iz knjige „Najveće kulture svijeta: Islam“ M. Meier: „Fatimidi, koji su se pojavili na kraju 9. stoljeća, pozivaju se na vjersku skupinu ismailita, jednu šijitsku sektu. Ustrajnost njihova misionarskog promicanja pridobila je mnogo pristaša među sjevernoafričkim Berberima, protivnicima Aglabida. Uskoro učvršćuju svoj položaj u Ifrikiji, te šezdeset godina kasnije konačno dospijevaju u sunitski Egipat.“ (Opet, „na kraju 9. stoljeća“ može se iščitati kao „na kraju 13. stoljeća“. Ponovo postoji taj jaz od 4 stoljeća.)
Bitnu ulogu u širenju ismailitske doktrine u sjevernoj Africi (koja vuče korijene dakako od predislamskih vremena, od ismailita-nizara iz Alamuta, na sjeveru Perzije, i Hasan i Sabaha) imali su dakle Berberi, koji su zapravo i imali glavnu ulogu u osvajanju južne Španjolske, a tek su se potom bili obratili na islam. Pri tom je glavnu ulogu odigrala sekta Almohadi, koja je bila predvođena „mahdijem“ (Mahdi je očekivani šijitski iskupitelj, sedmi i posljednji imam) započela polagano osvajanje zemalja Magreba. „Jedino Almohadima uspijeva na početku 12. stoljeća političko ujedinjenje cijelog Magreba, berberskog i španjolskog...“, veli M. Meier u naprijed navedenoj knjizi.
A na Istoku, naravno, glavnu riječ u širenju islama imali su Turci. „Seldžuci u Maloj Aziji osnivaju sultanat [Rumski,odnosno Rimski s.!], koji se održao do 1243. godine. Pripojio si je također i Palestinu. Od tada je islam, po jeziku, ali i po civilizaciji, postao turski.“
„Propast“ Seldžuka ne znači istovremeno i propast Turaka, odnosno velike grupacije turkičkih naroda, koja je u 13. stoljeću izvršila osvajanja velikih teritorija u Aziji, te istočnoj Evropi. U njima su turkička plemena mongolskog porijekla zapravo imala malu ulogu. Usporedimo procijenjenu brojku od samo 500 tisuća stanovnika tadašnje Mongolije - ona je doista bila samo mala država, jedna od (po broju stanovnika) najmanjih u Aziji, baš kao i danas, i nije mogla izvršiti neka velika osvajanja. Zato A. Fomenko piše o „Mongolian“ period-u u svojoj knjizi, umjesto da to napiše bez navodnika. Razlog je evidentan – glavnu ulogu u osvajanjima imali su Turci, odnosno turkički marodi. Uostalom, i Opća enciklopedija govori da su za mongolske invazije kroz Aziju i Evropu „velik dio ratnika“ sačinjavali Turci. Dalje se navodi da su oni bili ti koji su turcizirali vladajuću klasu i „brojne pokorene narode“. Ti su narodi, uzgred budi rečeno, primili islam, a ne lamaistički budizam, na koji su se navodno Mongoli obratili.
A što se tiče najpoznatijih islamskih filozofa (Ibn al-Arabi, Jalal al-Din Rumi, al-Kindi, al-Farabi, Avicena, Al-Ghazali, Averroes) , oni po meni nisu djelovali između 9. i 12. stoljeća, već između 13. i 16. stoljeća. Indikativno je također da je Bagdad, i cijeli Irak, bio sve do I svjetskog rata pod turskom vlašću. U njemu nema spomenika islamske kulture iz razdoblja od 7. do 13. stoljeća, ne zbog rušilačkog bijesa navodnih mongolskih osvajača, već iz naprijed navedenih razloga.
