My spiritual exercises
petak, 29.04.2022.
RUŽA KAO MISTIČNI SIMBOL
O simbolici ruže općenito, a posebno crvene ruže ima dosta podataka, razbacanih po mnogim izvorima. Međutim, u pogledu povijesnog porijekla nje kao heraldičkog simbola, te simbola rozikrucijanaca, čini se da ne postoji neki integralni i sveobuhvatni tekst. „Rječnik simbola“ španjolskog historičara umjetnosti Juana Cirlota ružu definira kao simbol ispunjenja, dovršenog postignuća, te savršenosti. On navodi slijedeće ideje koje se vezuju za ovaj simbol: mistični centar, srce, Erosov vrt, Danteov raj, ljubavnik (ljubavnica), amblem Venere itd. Zlatna ruža predstavlja simbol apsolutnog postignuća.
Nešto o simbolici ruže možemo doznati iz „Da Vincijevog koda“ D. Brown-a. Tamo se objašnjava ruža kao simbol ženske seksualnosti, u vezi sa simbolom pentagrama i Svetim gralom. U djelu „Holy Blood, Holy Grail“ M. Beigent i R. Leigh spominju da je u 12. stoljeću Sionski priorat (nakon raskola sa templarima) prisvojio jedan pod-naslov, kao Red istine Ružinog križa (l'Ordre de la Rose-Croix Veritas). Otuda možemo proslijediti i prvo pojavljivanje ruže kao simbola na heraldičkim obilježjima, to jest na grbu kraljevske kuće Lancaster. Bilo je to u 13. stoljeću, za vrijeme vladavine kralja Edwarda I (1239-1307). On je prisvojio zlatnu ružu za simbol, a njegov brat, Earl of Lancaster, crvenu ružu, koja je postala službeno heraldičko obilježje dinastije od 1399., odnosno vladavine Henrika IV.
Iz knjige H. Jennings-a „Rosicrucians, Their Rites and Mysteries“ možemo vidjeti kako autor povlači paralele između viteškog reda „The Most Noble Order of the Garter“ iz 14. stoljeća sa drevnim rozikrucijancima. On veli:“... porijeklo Most Noble Order of Garter bilo je veoma različito, od onog koje mu se pučki pripisuje. 'Garter'je bio posebno posvećen Djevici Mariji i časti (u glorifikaciji 'Žene') Spasitelja čovječanstva. Vitezovi-članovi reda bili su prihvaćeni; navodno kao posebno inicirana garda Kršćanskih misterija, i na njih se gleda kao 'braću' pod zakletvom, koji danju i noću, od njihovog prvog udruživanja imaju zadatak da održavaju i podupiru, u životu i smrti, vjeru koja ima početak u Betlehemu i kraj na Kalvariji. Veza i obilježje ovog bratstva jest crveni križ raspeća. To je 'Crveni križ' [i dandanas na zastavi Engleske], koji je 'križ' Rozikrucijanaca – otud njihovo ime. (Insignije reda činio je ovratnik sa draguljima te crvenim ružama, koje se naizmjenično nalaze poredane sa 26 zlatnih čvorova, predstavljajući 26 vitezova u dvije grupe po 13.)
I još jedan interesantni citat, iz iste knjige, o vezi sa kraljem Arturom i vitezovima Okruglog stola. „Postoji 13 lunacija u godini, ili Solarni ciklus; -- dvostruko 13 čini Dvadeset-šest, tamno i svijetlo obnovljenje Mjeseca (koji je feminin). Tamno pretpostavlja crvenu ružu, svijetlo implicira bijelu ružu. Oboje su jednako plemeniti i istovjetni u rangu sa paralelnim, mada različitim rozikrucijanskim značenjima. Ovo mitski diskovi, ili crvene i bijele ruže, odgovaraju dvadeset-šest stolica, ili 'sjedala', oko Okruglog stola (koji je jedna apoteoza), dopuštajući dva glavna sjedala (ili jedan 'tron') kao pre-eminentne za Kralja-svećenika, u 'Opasnoj opsadi'. Sve se to referira na Kralja Artura i njegove vitezove Okruglog stola; poredanih okolo kao straže ('u loži') Sangreala ili Svetog grala – 'Misteriozne žrtve' ili 'Euharistije'.
U djelu „Geheime Figuren der Rosenkreuzer“ nepoznatog autora veli se da je ruža simbol povezan sa rađanjem, plodnošću i čistoćom. Činjenica da cvjetovi cvatu razvijanjem uzrokovala je da postane simbolom spiritualnog razvoja. Crvena boja ruže odnosi se na Kristovu krv, i na zlatno srce skriveno unutar cvijeta što korespondira sa duhovnim zlatom sakrivenom u ljudskoj prirodi. Broj od deset latica također je suptilan podsjetnik na savršeni pitagorejski broj. Ruža simbolizira srce, a srce je oduvijek bilo prihvaćeno kod kršćana kao simbol u vezi vrlina ljubavi i suosjećanja, kao i prirode Krista – personifikacije ovih vrlina. Ruža kao religijski simbol je od drevnih vremena. Bila je prihvaćena od Grka kao simbol izlaska sunca, ili dolaska zore. U Apulejevim „Metamorfozama“ glavni junak se pretvara u magarca zbog svoje ludosti, međutim opet zadobiva ljudski lik nakon što pojede svetu ružu koju mu daje egipatski svećenik.
Beigent i Leigh u „Holy Blood, Holy Grail“ skeptični su ne samo prema pretpostavci da je neka vrsta rozikrucijanaca postojala u drevno doba, već i u postojanje takvog reda u 12. stoljeću. Točno je da su simboli ruže veoma rijetki prije kasnog srednjeg vijeka. No, tražeći među djelima gnostika iz zbirke „Nag Hammadi“ pronađene u Egiptu, pronašao sam jedan spis, pod naslovom „O porijeklu svijeta“, gdje se ruža spominje. Kaže se da je Prva duša (ili Psihe) voljela boga Erosa, te da je prolila svoju krv, na njega i na zemlju. Od te je krvi niknula prva ruža (te kasnije i druge biljke i životinje, isto tako).
O starosti Rozikrucijanskog reda imamo neku vrst potvrde u „The Encyclopedia of Freemasonry“. A. Mackey navodi da je baron de Westerode napisao 1784. , u djelu „Acta Latomorum“ dao najraniji prikaz masonskog stupnja Ružinog križa. On pretpostavlja da je bio ustanovljen među templarima u Palestini, godine 1188. De Westerode imenuje Ormesiusa, egipatskog svećenika, koji je bio obraćen na kršćanstvo, kao njegovog osnivača.
U Novom zavjetu ruža se ne spominje, međutim u katoličkim Litanijama bl. Djevice spominje se, među mnogim drugim epitetima, „Rosa mystica“, što možemo povezati sa ranije navedenim značenjima ruže koja se odnose na rađanje i plodnost, odnosno epitetima bl. Djevice, kao „Sancta Dei Genitrix“ i „Mater Creatoris“.
U Wikipedijinom članku „Lancaster's Red Rose“ navodi se da je ruža prvobitno rasla na Srednjem istoku, odnosno u centralnoj Aziji, te da su je prvi otkrili drevni Perzijanci i Egipćani. Kasnije su je prisvojili Rimljani [Bizantinci?], koji su je potom unijeli u Galiju (Francusku) gdje je dobila ime Rosa gallica.
