My spiritual exercises
četvrtak, 14.04.2022.
KO-MASONERIJA - JESU LI SE ŽENE IZBORILE ZA RAVNOPRAVNOST U MASONERIJI?
U postu “Tko su danas Blavatsky i Olcott” iz 2019. godine, spomenuo sam, vjerojatno jedini puta do sada masonski red koji se zove Co-Masonic Order (Ko-masonski red). Spomenuo sam ga iz tog razloga što sam htio istaknuti pripadnost glavnih vođa teozofskog društva (među kojima su bili Olcott I Leadbetter, te Blavatsky i Besant) upravo tom masonskom redu. Glavna razlika ovog reda i drugih jest ta, da on u svoje redove prima i žene. Ova činjenica ne bi trebala iznenađivati, s obzirom da su se žene u zapadnoj Evropi i Americi izborile odavno za ravnopravnost i pravo glasa, međutim u masoneriji tome nije tako. Jer, jedina (muška) masonska loža koja priznaje ravnopravnost ko-masonskog reda jest francuska masonska loža Grand Orient de France.
Danas ta francuska ko-masonska loža, osnovana potkraj 19. stoljeća, pod imenom “Le Droit Humain” ima članove u 60 zemalja širom svijeta. Francuska masonerija je bila prva koja je namjeravala uključiti žene u masoneriju kao ravnopravne; “Grand Orient de France” je već u 18. stoljeću pokušavao sa “posvojenjenjem” sestara, supruga I kćerki masona, dajući im misterije od nekoliko stupnjeva.
Nakon nekoliko pojedinačnih slučajeva usmjerenim u tom pravcu, konačno je godine 1893. bila osnovana loža “Le Droite Humaine”, na inicijativu aktivistice za ženska prava Marie Deraismes, te muškarca-masona dr Georgesa Martina. U ložu je bilo u početku učlanjeno 16 prominentnih francuskih žena. Za razliku od drugih masonskih organizacija, nije se tražila vjera u Vrhovno biće, već su vrata bila otvorena i onima koji su ateisti - pošteni, otvorena uma i slobodoumni, zreli, zdravog načina razmišljanja i striktnog morala. Nakon ove prve lože bile su još osnovane i ko-masonske lože u Lyonu (1896), Rouenu (1896), te u Havre-u (1902).
Povećanoj popularnosti ko-masonerije je svakako pridonijela Annie Besant, predsjednica Teozofskog društva. Godine 1902. bio je na njenu inicijativu osnovan red The Order of Universal Co-Freemasonry in Great Britain, te posvećena loža “Human Duty” u Londonu. Ostala je vođom reda sve do njene smrti 1933. godine. Charles W. Leadbeater bio je već dugogodišnji suradnik Besant, kada se 1904. godine bio pridružio njenoj ko-masonskoj londonskoj loži. Osim njih, članovi ko-masonskog reda bili su također istaknuti članovi Teozofskog društva George Arundale i C. Jinarajadasa. Potom se Leadbeater bio preselio u Australiju, gdje je oformio ko-masonsku ložu “Sydney Lodge”.
U najnovije vrijeme, odnosno tokom 90tih i nultih godina došlo je do nekih previranja u ložama koje su pripadale matičnoj “Le Droit Humaine”, tako da se dio njih odcijepio. Jedan od vođa ko-masonerije Brian Roberts bio je izjavio kako Internacionalni red ko-masonerije Le Droit Humaine ima svoj vlastiti Vrhovni savjet, pa da tako ne izvodi svoj autoritet iz lože Grand Orient de France ni od bilo kojeg drugog tijela. On je također ustvrdio da Internacionalni red ko-masonerije nije (samo) francuski.
Dakle, neslaganja su većinom proistekla iz težnje za članovima engleskih i američkih loža za osamostaljenjem od francuske lože “Le Droit Humaine”. Amerikanci su primjerice osnovali svoju vlastitu podružnicu sa sjedištem u Larkspur-u, država Colorado, pod nazivom “The Honorable Order of American Co-Masonry, American Federation of Human Rights”. Britanci su oformili ložu pod nazivom “Grand Lodge of Freemasonry for Men and Women”, u kojoj se ne spominje riječ ko-masonerija, a i neki drugi manji redovi u svijetu su slijedili njjihov primjer.
Od drugih evropskih država, ko-masonske lože su također prominentne recimo u Nizozemskoj, Belgiji I Švicarskoj, koje sve postoje još od prije više od 100 godina.
U osnivanju loža u SAD je važnu ulogu odigrao Francuz Louis Goaziou. On je emigrirao u SAD 1881. Godine, gdje je radio u rudnicima, te gdje se upoznao sa teškim prilikama u kojima tamošnji rudari rade i žive. Ovaj je Francuz, pored toga što je pokrenuo časopis kojim se skreće pažnja javnosti na teške životne i radne uvjete rudara, također I osnovao udruženje rudara, za međusobnu pomoć. Privukao je pažnju profesora sa Columbia Universitiy Antoine-a Muzzarelli-ja koji je bio na čelu njujorške masonske lože “L’Atlantide” (pod francuskom ložom Le Droit Humaine). Profesor Muzzarelli se smatra su-osnivačem ko-masonerije u SAD. Godine 1903. bila je osnovana ko-masonska loža “Alpha” u mjesu Charleroi, Pennsylvania. Lože su bile osnovane također u St. Louisu, Chicagu i Kaliforniji. Muzzarelli i Goaziou su zajedno vodili američku ko-masoneriju kratko vrijeme, pošto su bili došli u međusobni konflikt, pritisnuti također financijskim problemima, te pritiskom od strane muških “regularnih” loža. Muzzarelli, koji je također imao i svojih privatnih problema, pod teretom pritiska je počinio samoubojstvo 1908. godine.
I tu ulazi u američku priču o ko-masoneriji Annie Besant, koja je za početak bila osnovala jednu ložu u Chicagu. Nastala je svojevrsna dihotomija (tj. račvanje) među članovima američke ko-masonerije, jer su jedni bili pod uplivom Goaziou-a i Muzzarelli-ja više skloni pomaganju rudara u poboljšavanju njihovih radnih uvjeta, dočim su drugi, pod uplivom Besant, veći akcent stavljali na izučavanje teozofije. Ovi potonji vidjeli su antičke misterije (o kojima je govorila teozofija) kao temelj, odnosno izvor slobodnog zidarstva.
Međutim, glavni problem ko-masonerije jest to, što ni dandanas nije priznata od bilo koje značajnije (muške) lože u svijetu, s izuzetkom Francuske. Drugim riječima, članicama ženskog spola je učlanjenje u bilo koju od Velikih loža u SAD – zabranjeno. I druge velike lože u svijetu koje sebe smatraju “regularnim” – ne primaju žene, niti priznaju regularnost ko-masonskih loža.
Ujedinjena velika loža Engleske (UGLE) zauzela je polovičan stav prema ovom problemu, tako da iako ne priznaju ko-masonertiju, ipak s njima održavaju povremene susrete i diskusije, gdje je riječ o temama od zajedničkog interesa, pa se tako u Engleskoj praktički smatra da fra-masonerija nije ograničena samo na muškarce.
Francuska glavna loža Grand Orient de France, mada nije inicirao žene kroz dugi niz godina, to čini sada, te priznaje masonska tijela, koja to isto čine.
Sve u svemu, dalo bi se zaključiti, da gotovo nakon 120 godina od Emmeline Pankhurst i njenih sufražetkinja, koja je nakon mnogih kampanja i nevolja, konačno se izborila za pravo glasa žena nakon I svjetskog rata, u ovo najnovije vrijeme još uvijek žene-masoni nisu ravnopravne sa svojim muškim kolegama, što zvuči svakako nepravedno, pa čak i naprosto – nelogično (s obzirom na žene predsjednice i premijerke velikih država, te žene na drugim visokim položajima itd.)
