My spiritual exercises
utorak, 26.04.2022.
ISUS KAO MIT I STVARNI ISUS
„Isus kao mit“, prema Wikipediji predstavlja nepovezanu kolekciju ideja sa središnjom idejom da Isus iz kršćanskog vjerovanja nije postojao kao stvarna povijesna ličnost. Postoji također i manjina suvremenih gnostičkih kršćana, koji zastupaju ovu ideju. Stariji pobornici mitske ideje o Isusu smatraju kako su priče iz Novog zavjeta zapravo sinkretizmi starijih mitova. Prvi moderni zastupnik ove ideje bio je teolog Bruno Bauer (1809-1892), i on je smatrao kako je pravi osnivač kršćanstva zapravo židovski filozof Filon Aleksandrijski. Niz drugih autora zastupalo je ideju o Isusu kao mitu, u posljednje vrijeme, nakon II svjetskog rata to su John Marco Allegro, George Albert Wells, William B. Smith, Timothy Freke i Peter Gandy, te Eark Doherty i Larry Wright.
I pojedini kršćanski teolozi osporavaju historicitet Novog zavjeta, pa i do sada niz puta navođeni teolog Wilfrid Harrington. Navodim citat iz njegovog „Uvoda u Bibliju“:“...auktor može prikazivati nešto za što ne očekuje da se vjeruje. Drugim riječima, može opisivati izmišljene događaje. To se događa u beletristici. Sveti se auktor može također poslužiti beletristikom da prenese objavu, božansku istinu.“ Na drugom mjestu Harrington navodi ovo: „Biblijski su pisci svakako religiozni mislioci, a često su i pjesnici, ali nikako nisu znanstvenici prirodnih znanosti. Tražimo li u Bibliji znanstvenu istinu, nećemo je naći, jednostavno zato što ona takvu istinu ne sadrži.“
Imamo li u vidu ovo naprijed izneseno, tada je jasno da historijski lik Isusa moramo potražiti negdje drugdje. Od svih knjiga koje sam do sada pročitao o Isusovom životu, nekako je najuvjerljivija priča ispričana u knjizi „Isus je živio u Indiji“ (1983) teologa Holgera Kerstena. Mada se ne slažem sa svime što je iznio u knjizi, smatram, da ukoliko je Isus bio stvarna osoba (a na kojoj se temelji mit), tada mora biti bliža historijskoj istini njegova verzija, od one iznijete u Novom zavjetu. On navodi opsežnu bibliografiju, sa nešto manje od 300 djela, a osim toga je mnogo putovao po Istoku, u mjesta koje spominje u knjizi, mjesta u kojima je Isus navodno živio. Od osobite su važnosti indijski budistički i perzijski izvori, koje on opširno citira u svojoj knjizi.
Indijska strana priče, koja potječe iz budističkih provincija Kašmira i Ladakha na sjeverozapadu Indije, dospjela je na Zapad prvi puta posredstvom ruskog povjesničara iz 19. stoljeća Nikolaja Notovicha. Ovaj je istraživač godine 1887. dospjevši u Ladakh, razgovarao sa jednim lamom, koji mu je iznio neke zaprepašćujuće podatke. Ispripovijedio mu je legendu o Issi, kojeg oni smatraju – kršćanskim Dalaj Lamom. Doznao je da budisti također poštuju čovjeka kojeg kršćani smataju Božjim sinom. Oni smatraju da se Buda reinkarnirao u svetom tijelu Isse, koji je također propovijedao njihovu religiju širom svijeta. Issu oni smatraju za velikog proroka, čak štoviše značajnijim od bilo kojeg Dalaj Lame, pošto on tvori dio spiritualne suštine budističkog Gospoda.
Notovichu je taj lik bio sve sličniji kršćanskom Isusu, pa je lamu priupitao, gdje je moguće vidjeti rukopise, koji govore o njemu. Lama ga je uputio u Leh, glavni grad Ladakha, indijske pokrajine koja graniči sa Tibetom. Tamo je razgovarao sa predstojnikom samostana, koji mu je čitao iz dvije debele knjige, dok je njegov tumač pravio bilješke prijevoda. Kasnije je svrstao poglavlja po kronloškom redu, uspio posložiti i zaokružiti odvojene tekstove, došavši do kompletne priče.
Prema tim bilješkama, Issa je u dobi od oko 14 godina došao u Sindh, gdje je stekao duhovna znanja iz budističke religije. Putovao je krou Punjab i „zemlju jaina“, Jagannath, gdje su ga brahmini podučili Vedama. Nakon šest godina provedenih u Jagannath-u, Rajagrihi, Benaresu, tokom vremena je došao u sukob sa brahmanskim svećenicima, pošto se suprotstavio zloupotrebama kastinskog sistema. (Svećenici su stjecali prevlast nad društvom kroz klasnu diferencijaciju. Smatrali su da samo oni imaju ekskluzivan direktan pristup bogu.) Preko Himalaja dospio je u Nepal, gdje se posvetio izučavanju budističkih tekstova. Na kraju je otišao na Zapad, prolazeći kroz razne zemlje, u ulozi putujućeg propovjednika, te tako dospio i na Bliski istok. Prema tim tekstovima, Issa je bio židovskog porijekla.
Perzijski pak izvori govore pak o Isusovom povratku na Istok. (Možemo dakle pretpostaviti da je određeno vrijeme proveo kao misionar na Bliskom istoku, najvjerojatnije među esenima.) On se zaputio prvo u Damask, pa potom u Nisibis, gdje je izliječio tamošnjeg kralja. Perzijski učenjak Faquir Muhammed je napisao u djelu „Jami-ut-tawariku“ da je Toma već bio izliječio kralja kad je Isus stigao sa svojom pratnjom u Nisibis. Imam Abu Jafar Muhammed je naveo u djelu „Tafsir-Ibn-i-Jarir-at-Tabri“ da je Isusov boravak u Nisibisu postao opasan.Nakon što je napustio Nisibis, Isus se bio kretao prema svjeverozapadu, dakle sjeverom Perzije.
Prema H. Kerstenu, postoje različiti dokumenti, koji spominju Isusov boravak u Perziji. Čini se da je njegov put trajao veoma dugo, „više od 16 godina“. U Perziji Isusa su zvali Yuz Asaf. Značenje njegovog perzijskog imena (Issa je semitsko, odnosno arapsko ime) navodi se u djelu „Farhang Asafia“. Ono veli da je Isus iscijelio neke gubavce koji su nazvani „asaf“ (očišćeni). Riječ Yuz znači vođa, tako da Yuz Asaf znači „Vođa iscijeljenih“. Sadržaji propovijedi koje je držao Yuz Asaf nisu se razlikovali od onih koje je držao biblijski Isus Krist. Prema brojnim prikazima, Isus je propovijedao po čitavioj Perziji, obrativši mnoge ljude na njegovu vjeru. Kersten navodi da imena mjesta, povezanim s Isusovom nazčnošću i utjecajem ukazuju na smjer prema Afganistanu i Pakistanu. U istočnom Afganistanu, dvije doline nose ime proroka Yuz Asafa. Apokrifna Tomina djela opisuju Isusov i Tomin boravak u Taxili (Pakistan), na dvoru kralja Gundafora. Sedamdeset km istočno od Taxile nalazi se gradić Mari, koji se smatra mjestom posljednjeg počivališta Isusove majke (grob nazvan Mai Mari da Asthan). U suprotnosti sa islamskim grobovima, koji leže od sjevera prema jugu, Marijin grob je položen od istoka na zapad, po židovskom običaju.
Od Mari do Srinagara vodi 170 km duga cesta kroz šumovit planinski kraj. Oko 40 km južno od Srinagara (glavnog grada Kašmira) nalazi se Yus-Marg, Isusova livada. Ovdje su se bili naselili Bani-Israel, djeca Izraela, te nastavili živjeti kao pastiri. Oni su dalje prenijeli glas o tome, da je Isus ondje propovijedao. Pretpostavlja se da je Isus umro u Srinagaru, u dobi od oo 80 godina. Indijski vjerski tekstovi „Purane“ također sadrže podatak o Isusovom dospjeću u Indiju. U toj se priči Isus naziva Isa-Masih, što jednostavno znači „Isus Mesija“.
Još jedan dokaz o Isusovom boravku u Indiji predstavlja zapis povjesničara Mullah Nadir-a. On u djelu „Tarikh-i-Kašmir“ navodi da je u Kašmiru vladao raja Gopadatta; on je poručio perzijskom arhitektu da restaurira Solomonov hram. Prilikom obnavljanja na ulazu su zapisane četiri izreke na drevnom perzijskom jeziku. One nedvosmisleno govore o tome da je Yuz Asaf bio zapravo Isus. Treća od njih glasi: „U to vrijeme je Yuz Asaf objavio svoj poziv proroka. Godine pedeset i četvrte.“ A četvrta glasi ovako: „On je Isus, prorok sinova Izraelovih.“ Povjesničar Mullah Nadiri zabilježio je još i ovo:“Za vrijeme vladavine Gopadatte, Yuz Asaf je došao iz Svete zemlje u ovu dolinu i objavio da je prorok.
Holger Kersten navodi cijeli niz toponima, u oblasti Kašmir, a koji sadrže Isusova imena, bilo perzijski oblik „Yuz“ ili arapski „Issa“. Daljnji dokaz o Isusovom boravku u Kašmiru pruža tekst „Rajatarangini“, napisan na sanskritu, a autor je pandit Kalhana. Šeik Al-Said-us-Sadiq, povjesničar, pisao je u svojem djelu iz 10. stoljeća „Ikmal-ud-Din“ o dva Isusova puta u Indiju i njegovoj smrti u Kašmiru.
Konačni dokaz, o Isusovom boravku u Indiji – njegov je grob u Srinagaru, zvan „Rauzabal“. Zgrada je četverokutnog oblika i u nju se može ući kroz mali trijem. Nad prolazom koji vodi u grobnicu može se pročitati natpis koji objašnjava da je Yuz Asaf ušao u dolinu Kašmira prije mnogo godina i da je posvetio život traženju istine. Postoje dva nadgrobna kamena, veći za Yuz Asafa i manji, za islamskog sveca Nasir-ud-Dina, koji je tu sahranjen tek u 15. Stoljeću. Sarkofag koji sadrži zemaljske ostatke Yuz Asafa usmjeren je s istoka na zapad, u skladu sa židovskim običajem. Kersten veli da je to očit dokaz da Yuz Asaf nije bio ni islamski svetac ni Hindus. Za ovaj grob se od njegove izgradnje brinuo niz čuvara. Godine 1775. čuvari groba dobili su dokument velikog muftije Rahman Mira. U njemu se veli: „Ovdje leži Yuz Asaf, koji je ponovo ustanovio Solomonov hram za vrijeme kralja Gopadatte, i koji je kao prorok došao u Kašmir“.
Mada je ova priča sama za sebe senzacionalna, to još uvijek nije sve, što se tiče teologa Kerstena i njegove knjige. Ranije sam bio naveo da se ne slažem sa svime što je on iznio u svojoj knjizi. Točnije, ne slažem se sa 5. poglavljem, u kojem je on ustvrdio da je Isus bio razapet na križu, i da je nekim čudom preživio to razapinjanje, dospjevši u neko stanje prividne smrti, nakon čega je bio skinut sa križa. Nakon toga je bio umotan u platno, koje je „zabilježilo“ njegove rane i ostalo sačuvano do današnjih dana, kao platno poznato pod nazivom „Torinski pokrov“.
Zanimljivo je da u dijelu tog petog poglavlja, pod podnaslovom Starost pokrova, on spominje velikog meštra Templarskog reda Jacques-a de Molaya. Teolog Kersten ga u knjizi ne bi ni spomenuo, da platno u 14. stoljeću nije postalo vlasništvom familije de Charnay, čiji je član, magistar Normandije Godefroi de Charnay, bio pogubljen zajedno sa de Molayom. Jacques Molay je prije spaljivanja na lomači bio podrvrgnut torturi – bio je poput Isusa razapet na križ, te su mu bile nanesene rane na tijelu, koje su opisane u Evanđeljima (ovo je opisao Steve Berry u knjizi „Templar Legacy“). Krv iz umrlog čovjeka nikada ne bi mogla teći, niti se zgrušati na takav način, piše Kersten.Krvavi tragovi na Torinskom platnu međutim nisu pripadali Isusu, već velikom meštru de Molayu! Pravo zaprepaštenje tek slijedi, ukoliko usporedimo fotografiju Holgera Kerstena i Jacques-a de Molaya. Pa Kersten nije shvatio da je upravo on sam inkarnacija tog čovjeka, razapetog na križu i mučenog (te potom spaljenog na lomači), a kojeg masoni smatraju nekom vrstom njihovog sveca.
