My spiritual exercises
utorak, 31.05.2022.
TKO JE BIO U PRAVU: MIHAEL PSEL ILI ANDREA DANDOLO?
Nekome tko prati blog u zadnjih pet godina bi se gornji naslov mogao učiniti čudnim (pogledati postove od 26.08.2019. i 24.06.2017.), no – ima rezona. Naime, prema Općoj enciklopediji i jedan i drugi bili su povjesničari, i obojica su u svojim djelima pisali o 10/11. stoljeću. Doduše, Dandolo je u svojim djelima obuhvatio mnogo širi vremenski raspon, od čak 12 stoljeća. Što je to sporno u njihovim kronikama, što ih to dovodi u prijepor?
Ime bizantskog filozofa i polihistora (iz 11. stoljeća) Mihaela Psela do sada sam mnogo puta spomenuo, i to ne bez razloga. Za razliku od nekih drugih srednjevjekovnih povjesničara, čija su djela u najmanju ruku sumnjive valjanosti, njega smatram doista pouzdanim povijesnim vodičem rane faze kasnog srednjeg vijeka. Ne kažem da je njegovo djelo bez ijedne greške, ali po meni u velikoj mjeri spada pod ispravnu i istinitu historiju. Naravno, uvijek s obzirom na pogrešnu kronologiju povijesnih događaja antike, ranog i djelomično kasnog srednjeg vijeka, uslijed manipulacija utemeljitelja oficijelne kronologije, francuskog teologa Denisa Petau-a (1583-1652).
Do sada nisam spominjao Andrea Dandola u kontekstu povjesničara, već samo kao mletačkog dužda iz 14. stoljeća. No, dakle, pošto Opća enciklopedija navodi da je dužd bio također i povjesničar, pogledajmo što za njega u tom smislu veli. „Njegovi Annales (Chronicon Danduli) koji dopiru do 1280, važan su izvor hrv. historije za razdoblje X-XIII s.“ Ako su važan izvor ne samo venecijanske, već i hrvatske rane povijesti, a posebno ako se u tom djelu, koje enciklopedija navodi kao „Chronicon Danduli“ spominje i ime Hrvatske (Chroatie). Ukoliko je to ime bilo poznato još u 12. stoljeću (odnosno bar u 14. stoljeću kada je kronika nastala), kako to da se Matija Vlačić naziva 'Illirycus' u 16. stoljeću, a Ljudevit Gaj i preporoditelji iz 19. stoljeća nazivaju sebe 'ilircima', a tek desetljećima kasnije, Hrvatima?
Kao što sam to bio već ranije naveo, Mihael Psel naziva Slavene Skitima, međutim, to ime izgleda nije sporno, pošto se glavna njihova naseobina u novoj postojbini naziva – Ščitarjevo (ranije Andautonija). Sporno kod Pselusa (u odnosu na Dandola, ali i njegovog prethodnika, koji se zvao Giovanni de Venezia) je to, što on još koliko u 11. stoljeću smješta Slavene na području austrijskih Tura (grč. Taurus), dakle na područje Koruške i Štajerske.
Dakle, i Ivan Đakon (X/XI st.), venecijski kroničar, osobni tajnik dužda Orseola, piše kroniku Venecije, te kao prvi uopće spominje Slavene i Neretljane, te njihove vladare; njega kao izvor koristi tri stoljeća kasnije Andrea Dandolo. Talijanska „Enciclopedia universale“ inače spominje čak 16 Ivana-Giovanni-ja, međutim nijedan od njih nije Giovanni de Venezia ili Giovanni Diacono, što je doista malo čudno. Opća enciklopedija pak donosi tek dva-tri retka, navodeći da u njegovoj kronici „ima dobrih podataka o hrv.-mletačkim odnosoma u IX i X st.“
U čemu je problem? Izgleda, kao da se nastoji nešto zabašuriti, prikriti. Recimo, iz Wikipedijinog članka o Dandolu može se zaključiti da je pisao samo o historiji Venecije, no, tu se radi stvarno o obimnom djelu, koje obuhvaća period od 46. n.e. do 1280 godine. Izgleda kao da je Dandolo uredno kronološki opisao povijest od rimskog cara Klaudija pa sve do mletačkog dužda G. Dandola, ne preskačući ni bizantske careve, patrijarhe, ni vladare zapadnih zemalja, pape, pa čak ni kršćanske svece i mučenike.
Postavlja se pitanje: kako su i Ivan Đakon i Andrea Dandolo mogli sačiniti svoje kronologije, a potpuni kronološki prikaz povijesnih događaja i ličnosti donio je tek Petau u 17. stoljeću. Otkuda AD (Anno Domini) sistem datiranja, ako ga još koliko 1725. ne koristi Gianbattista Vico? Švicarski povjesničar i predstavnik nove kronologije Christopher Pfister tvrdi kako je AD sistem kronološkog datiranja ušao u upotrebu tek negdje 1740. godine. Što je onda sa srednjevjekovnim kronikama i možemo li im vjerovati? (Ivan Đakon je inače kao izvor koristio engleskog teologa Bedu iz 8. stoljeća, čiji AD sistem doista budi sumnju u autentičnost njegovog djela „Ecclesistical History of the English People“.) Nisu li, shodno tome, djela sva tri pisca, i Bede, i Đakona i Dandola zapravo pseudo-epigrafska, nastala tek nakon 1740. godine?
