'SATURNIA' I ESPERIA – DREVNI NAZIVI ZA ITALIJU
Talijanski filozof i povjesničar Gianbattista Vico napisao je 1725. godine knjigu „Scienza nuova“, u kojoj donosi pregled povijesnih događaja u razdoblju „od početka svijeta“ pa do nove ere. Iako je od kasnijih kritičara dobio različite ocjene za svoje djelo, prevladavaju uglavnom pozitivni stavovi, tako da je primjerice povjesničar iz narednog stoljeća, Vincenzo Cuoco ustvrdio da „Vico počinje od podataka koje mu je nudilo njegovo stoljeće, a koji su bili još uvijek nekompletni, također i neprecizni i često pogrešni; no, snagom razuma, iz njih je izvlačio vjerodostojne sisteme i zaključke“.
Kronološka tablica u toj knjizi donosi pregled povijesnih događaja kroz cijelo to razdoblje, koje on dijeli na tri perioda: vremena bogova, vremena heroja i vremena ljudi. Zanimljivo je da u toj tablici on navodi kako „sigurna historija“ („storia certa“) počinje sa Drugim kartežanskim ratom, koji se prema oficijelnoj kronologiji završio 201. godine pr.n.e. pobjedom Rimljana.
Čitajući knjigu uočio sam niz zanimljivih navoda. Jedan od njih, koji mi je upao u oči jest spominjanje drevne Italije kao „Saturnije“. On je na nekoliko mjesta spominje, uvijek u zagradi navodeći da je to naziv za drevnu Italiju. U kronološkoj tablici ona je smještena u godinu 2491. od početka svijeta, što bi odgovaralo otprilike XVI stoljeću prije nove ere. (On dakle ne koristi AD-Anno Domini u knjizi, već samo „Anni del mondo“ i „Anni di Roma“.) On jedino u tablici navodi da je to „vrijeme bogova Lacija“. Jasno, u pitanju je mitološka historija, i zato moramo biti skeptični da je u bilo koje vrijeme antike Italija bila zvana „Saturnija“. Moja „Enciclopedia universale“ (Garzanti, 2005) ne navodi nikakav članak pod tim nazivom.
No, ono što je interesantno, na internetu se mogu naći članci o antičkom gradu, pod istim nazivom Saturnia, kao najstarijeg rimskog naselja na području Italije (nalazi se u pokrajini Toscana, mjesto Manciana). No, i ovo je izgleda samo mit, jer je očito iz članaka da se radi o etrurskom gradu, pošto su pronađeni ostaci njihovih obrambenih bedema i nekropole. (Vico u „Novoj znanosti“ naziva Etrurce „antichi toscani“.)
Do pravog imena drevne Italije dolazimo tek na str. 525. On tu najprije spominje ime „Evropa“ kao naziv drevne Grčke, čija je krajnja zapadna pokrajina nosila ime „Esperia“. Kao što se ime Evropa proširilo na ostatak kontinenta, tako se i ime Esperia, sada kao „Esperia Magna“, počelo koristiti za Apeninski poluotok. U jednom prethodnom postu sam bio već naveo kako je izvorni termin „Heosphoros“ grčki naziv za rimskog Lucifera. (Inače i „Enciclopedia universale“ navodi kako je Esperia poetsko antičko ime današnje Italije, te još da je Espero ili Lucifero mitski brat ili sin Atlanta, a kojeg je Afrodita pretvorila u zvijezdu.)
Iz povijesnih mapa također možemo saznati da se izvorno, ime „Italija“ koristilo samo za najjužniji dio Apeninskog poluotoka – današnju Kalabriju. To ime se tokom vremena sve više širilo prema sjeveru, dok nije obuhvaćalo cijeli Apeninski poluotok. Moja Vojna enciklopedija navodi podatak (članak „Italija“) da se sredinom I milenija Italijom nazivala samo oblast između Mesinskog tjesnaca, rijeke Lao i istočne granice oblasti Metaponta, naseljenom plemenom Bruta (Bruzi).
O etimologiji naziva „Italija“ nisam našao na neke podatke, ali s obzirom da je izvorno bila naziv za pokrajinu na krajnjem jugu Apeninskog poluotoka, kojeg oplakuju vode Tirenskog i Jonskog mora (grčki nazivi), pretpostavio sam da potječe od također grčkog imena „Thalia“ (jedna od triju harita, kćeri Afrodite), kojoj je dodat prefiks „I“ (kao primjerice u srednjevjekovnim riječima Ispagna ili Isparta).
VICOVA „VREMENA POVRATKA BARBARA“
U navedenoj knjizi „Scienza nuova“ ono, što mi je najviše privuklo pažnju, bilo je spominjanje srednjeg vijeka kao „vremena povratka barbara“. Ovaj naziv, koji danas, tri stoljeća kasnije djeluje malo neobično (primjerice eng. Middle Ages, za razliku od antiquity, malim početnim slovom), no ipak ima svoja opravdanja.
Vico krsti srednji vijek sa nekoliko varijanti navedenog imena. Jednom su to „tempi barbari ultimi“, drugi put „barbarie ricorsa“, treći put „tempi barbari ritornati“ i tako dalje. No, bit je u tome da on vidi i shvaća povijest kao niz cikličnih događanja, da se povijesni događaji dakle dešavaju u ciklusima. Iako je on nominalno kršćanin, ipak u svom pogledu na historiji zauzima jedan ne-kršćanski stav, s obzirom da Crkva vidi povijest kao linearan tok događaja koji počinje genezom, stvaranjem te završava eshatologijom i apokalipsom, odnosno „Sudnjim danom“.
Iz prethodne serije postova je očito da je prijelaz iz poganske u kršćansku religije na tlu Evrope bio veoma polagan i postepen proces. Kršćanski teolozi i filozofi kasnog srednjeg vijeka tako otvoreno izražavaju divljenje prema antičkim poganskim autorima, nazivajući ih „maestri pagani“. Pa tako i običan puk je, mada odlazeći u crkve, i diveći se njihovoj monumentalnosti i bili „ushićeni veličanstenim čarom kršćanskih građevina“, kako to veli H. Biedermann, ipak i dalje održavao svoje paganske običaje i fešte. Fomenko tako u „History: Fiction or Science“ navodi podatak da su se bakanalije prakticirale, još uvijek, u razdoblju od XIII-XVI stoljeća. P. Bracciolini izvještava kako je 1416. bio posjetio Baden i tamošnja kupališta, te otkrio „epikurejski“ životni stil, gdje se muškarci i žene kupaju, minimalno odjeveni. Ernest L. Martin u eseju „The Anatomy of the Church veli: „Ženske figure koje prominentno izlažu yoni [ženske genitalije] kao vesica pisces [Mandorla] bile su nekad uobićajeni ornament u Irskim crkvama izgrađenim prije 16. stoljeća.“
Enea Silvio Piccolomini (kasnije papa Pio II) u XV st. napisao je djelo „Chrysis“, u kojemu se izruguje dvojici svećenika, njihovom materijalizmu i požudi, a radnja je smještena u bordelu. U tom se djelu recimo spominje niz paganskih božanstava (Jupiter, Venera, Bakho, Hercules), a nijedno kršćansko. I tako dalje. Dakle, čini se da Vico ima argumenata za naziv „povratak barbarskih vremena“...
Post je objavljen 25.05.2022. u 07:40 sati.