O Isaacu Newton-u pisao sam već prije šest godina (post „Alkemijski i proročki spisi Isaaca Newton-a“). Kada se spomene Newton, prva asocijacija je obično teorija gravitacije. Po meni, ovo nije pojam koji je ključan za razumijevanje njegovog cjelokupnog djela. Isto tako, nisu toliko bitna njegova otkrića na području matematike (matematičarima naravno jesu). Moje je mišljenje, da je ono najvažnije, što se u kompleksnom djelu jednog svestranog znanstvenika može razabrati, dakle da je to zapravo moguće utvrditi samo usporedbom sa onim, čime se znastvenik bavio, odnosno na što je stavljao akcent u svojim narednim inkarnacijama.
Nekome ovo može djelovati isuviše mistično (neki bi rekli i nebulozno), no – ne premašuju li (količinski) radovi Newtona sa područja teologije i metafizike, njegove radove sa područja znanosti? Po meni, najvažniji radovi Newton-a su oni, sa područja optike i teorije boja. Proučavajući refrakciju svjetla pomoću prizme, pokazao je da se bijlo svjetlo može rastaviti na komponente pomoću prizme u spektar boja, te da se takav dekomponirani spektar može ponovno sastaviti u izvorno bijelo svjetlo.
Newton je umro 1727. godine, te se po mom mišljenju opet re-inkarnirao kao švicarski matematičar i fizičar Johann Heinrich Lambert (1728-1777). (Zbunjujući Lambertov portret u Wikipediji datira pola stoljeća od Lmbartove smrti, po meni – nije autentičan.). Ukratko, i u ovoj je inkarnaciji dao svoj doprinos kao matematičar, međutim, opet velim – i kod Lamberta važniji su njegovi radovi sa područja optike i teorije svjetla. U Općoj enciklopediji možemo pročitati da je u svojem djelu „Photometria“ jasno razlučio pojmove sjaja i rasvjete te tako položio temelje fotometrije. Pored toga je također istraživao refrakciju svjetlosti u atmosferi... Lambert-Beerov zakon govori o apsorpciji monokromatske svjetlosti u obojenim otopinama; Lambertovi kosinus zakoni, koji govore o jakosti rasvjete neke površine i sjaju elementa površine savršeno difuznog izvora...
Po čemu sam zaključio da su radovi sa područja optike i teorije svjetla najbitniji i za Newton-a, i za Lamberta? Zato, jer se Lambert ponovno inkarnirao kao – Edwin D. Babitt (1828-1905), a njegovo je najvažnije djelo – „The Principles of Light and Color“ (1878). Ovo djelo smatram važnim, zato jer se u njemu dopire do krajnjih granica filozofsko-znanstvene spoznaje, kada se radi i o teoriji boja, a i o teoriji etera. Pošto sam o njemu i njegovu djelu pisao relativno nedavno i opširno, upućujem zainteresirane na postove objavljene u listopadu i studenom prošle godine „Etersko-atomska filozofija sile“ i „Kromo-kemija i filozofija“.
I konačno, došli smo do sadašnje inkarnacije Isaaca Newton-a, a on je – nitko drugi do Rupert Sheldrake, engleski biolog i holistički znanstvenik. Njegovo se djelo u znatnoj mjeri podudara sa onima iz prethodnih inkarnacija. Može se reći da u ovoj inkarnaciji dopunjuje svoje „prethodno djelo“. Ne treba ni reći, da do svojih pretpostavki i teorija ne bio mogao doći, a da nije stekao za to dobre temelje u svojim prethodnim inkarnacijama.
Poput Newton-a, i Sheldrake je također studirao na Cambridge-u, samo ne fiziku, već biologiju i biokemiju. U njegovoj biografiji stoji podatak da je studirao također neko vrijeme filozofiju i povijest. Na Cambridge-u je Sheldrake neko vrijeme bio član skupine Filozofi bogojavljanja (Epiphany Philosphers). Ova grupa filozofa, fizičara i mistika izučavala je razna područja, kao što su kvantna teorija, filozofija znanosti, parapsihologija, alternativna medicina i holistička filozofija prirode.
Zauzevši s vremenom jedna više alternativan stav prema znanosti, Rupert Sheldrake je započeo istraživati holističku tradiciju u biologiji. (Kao Edwin D. Babbitt stekao je temelje i u biologiji, budući da je u prethodnoj inkarnaciji bio po zanimanju liječnik.) Polako se u njemu počela rađati ideja o morfičkoj rezonanciji, koju će obraditi u svojem djelu „A New Science of Life“ (1981). Prema Sheldrake-u slične prirodne strukture usuglašavaju svoje ponašanje uz pomoć rezonancije s ponašanjem svojih prethodnika. Rezonancija se prenosi iz morfogenetskih polja, prostora koji oblikuje organizme, te kristale i molekule. U tim je poljima skupljeno cjelokupno iskustvo i sjećanje svake pojedine vrste živih bića, kao i tzv, nežive materije.
Zanimljivo je njegovo mistično djelo „Fizika anđela“ (1996) koje je napisao u suradnji sa teologom M. Fox-om. Ono svakako korespondiara sa Isaacom Newton-om i njegovim mističnim idejama. Umjesto stare hijerarhije anđela, prema nebeskim sferama, Sheldrake predlaže novu, u kojoj se prvi red anđela bavi stvarima na najvišoj razini svemira, potom drugi, koji organizira galaktičke supine, galaksije i zvjezdane sustave, te treći red anđela, koji se bavi planetama, pa tako i Zemljom. Sheldrake smatra da nebeska tijela, kao i skupine, posjeduju inteligenciju i svijest. Vezu anđela sa suvremenom fizikom on vidi u tome što anđeli nemaju masu ni tijela, i mogu se zamijetiti tek kada djeluju, baš poput kvanata svjetlosti, fotona; fotoni se lokaliziraju zbog svoje aktivnosti, baš kao i anđeli.
Da rezimiram – kroz ove četiri inkarnacije očita je preokupacija iznaći odgovor na filozofsko pitanje: odakle stvarima boja i oblik?
Post je objavljen 02.09.2019. u 09:17 sati.