Konobarica s tastature
ponedjeljak, 30.11.2020.
Razdjevičenje II
Evo malo jedna pjesmica. Nije friška, al je friško dotjerana.
Razum,
Odlazi, pozdravlja se,
smije
Tren, i nestaje daleko
Blijedi trag sjene
krije
Da jednom bio je netko
I već ga se ne sjećam, a jedra su puna
dobrog vjetra što očisti glavu
U duru kreće udarati struna
gađa onu notu pravu
Krećem, idem
Korak ko prvi da mi je
Ne stajem,
Ne pitam šta mi je
Kiša.
Pere me i tragove moje briše
Ja mokra i topla
uživam
Ko u ničem nikad. I više.
Ulice vlažne, kroz njih moji tragovi
Duša mi puna, po njoj plešu
vragovi.
Vrtimo se u ciklonu strasti,
Doboši udaraju za nas
Razum nestaje u kriku,
Krik ne ispušta glas.
Kaplja, pa nekoliko njih
na platno pada.
Vragovi odlaze.
Zadovoljna.
Primirena.
Iskusna.
Ne pitam ništa.
Vlažan pramen kose
odmičem sa čela.
Oznake: he he he
četvrtak, 26.11.2020.
Branka - ulomak
blog prilagodba
-Čujte Branka, vi odlučujete, ali zaista ne bi bilo loše, znate i sami, zdravstveni ste radnik, kada bi imali potporu. Nije lako to iznijeti sama. Slijede vam najvjerojatnije kemoterapije koje nisu baš zabavne. Ima tu svega. Bit ćete na granici ludila.-
Kao da nije znala. Njegovala ih je nekoliko. Dvije dobre prijateljice čak. Prala im tijela i podove nakon što je satima čučala pokraj njih u hladnim kupaonicama, držala ih za ruku i milovala po prorijeđenoj kosi. Obje su prije beštije imale čvrste, lijepe, valovite kose. Bojana smeđu, Korana crnu poput vranca. Bile su gorde ljepotice. U svojim četrdesetima, nakrcane kemijom što je trebala ubiti ostatke zločestih stanica pretvorile su se u grane naplavina kojih je po plažama u zimskim mjesecima bilo mnoštvo. Sjećala se razgovora nade koje je vodila sa svakom od njih. Od depresivnih nakon kojih se i sama dugo oporavljala, do onih od kojih su se grčile od smijeha na podu.
Mamografija jednu, ultrazvuk narednu godinu i tako u krug. Uzalud. Beštija ne priznaje tehnologiju. Bešćutna, nastani se gdje joj drago i likujući čuči u tijelu dobrih i onih malo manje dobrih osoba podjednako. Proždere sve što joj se dometne. Ponekad i kirurškom nožu iskezi mlitave zube tumorske mase, bezobrazno mu se smije, grohotom. Podmuklo.
Liječnica je bila odlična. Bilo bi još bolje da joj specijalnost nije onkologija. Da sjedi ispred recimo, otorinke. Začepljeni sinusi. Upala uha. Nešto slično. Ne prokleta kvržica. Ne.
-Jasno mi je doktorice. Razmislit ću. Nisam u najsretnijem periodu u životu. -
-I meni je jasno. No dopustite nekom da vam olakša sve. Klinika je super. I bit ćete tu neko vrijeme. No i ono prvo vrijeme koje ćete nakon svega provesti kod kuće važno je gotovo kao i sam zahvat i kemoterapija. Koje će po svemu sudeći biti. Sreća je u svemu koliko smo utvrdili, da metastaza nema. Nadajmo se da će tako i ostati. -
-Naravno da hoće. Jedna je beštija dosta. – osmjehnula se.
Za deset dana ležat će na stolu. Sestra će iznad njezine glave polako odbrojavati deset, devet, osam…
ponedjeljak, 23.11.2020.
Voajerka
Naslonim se trenutak-dva na geridon. Pogledam preko glava zadubljenih u tanjure, zabavljenih svojim čašama.
Ugledam nas.
U rukama uvijek neki teret (jer, ne idi nikad prazan – prva lekcija). Vremenom naučiš nositi iz bicepsa. Rasporediti teret. Ne lomiti kičmu gdje nije potreba. Opet, ponekad se precijeniš, nerijetko zaboraviš. Trčkaramo, hodamo, vučemo se, smiješimo, u prolazu uvijek si nešto dobacujemo. Ima nas. Dosta nas ima, kaotične večere odrađujemo uspješno. U ritmu koji otkucava posao, no ipak svatko u svom. Veseli niz bijelih umornih košulja.
Probijamo se prepunih tacni kroz neodlučno bauljanje mlade obitelji restoranom. Pokušavamo biti brži od staroga para, dok teglimo četiri pijata slasne mirisno vizualne čarolije. U prolazu dobacujemo poznatim gostima još jedan pozdrav, zaželimo ugodno veče, dobar tek, zahvalimo na dolasku.
Kad se primirimo, razgovaramo. Palimo svijeće, primamo narudžbe, preporučimo prema preferencijama, verbalni slapovi liju iz naših glasnica, izazivaju osmjehe na lica onih koji sjede, zahvaljujemo se jedni drugima. Točimo vode, vina, spuštamo tanjure, smijemo se, okrećemo na peti sljedećem stolu.
Jedva čekamo kraj. On se ne nazire. I dalje koračamo stazama između stolova, zaustavljamo se, sklanjamo prazne tanjure, pričamo o vremenu, hrani, vinu, pozdravljamo, naplaćujemo račune, zahvaljujemo na dolasku, napojnici. U sebi se zahvaljujemo što neki nisu bili naporni. Ritualno otkidamo na one zahtjevne, kao da su nam prvi. A nisu. Niti nažalost posljednji.
Dobacujemo si informacije, šale, prenosimo obavijesti iz kuhinje, slastičarne, šanka, nosimo račune, dižestive. Kad kave zamirišu, nazire se kraj.
Mijenjamo rubeninu, slažemo jutarnju postavu. Sklanjamo svijeće. Na njihovo mjesto stižu doze sa šećerom.
Upisujemo sate na plan rada.
U garderobi kukamo kako nam je vruće. I kako su nas Straussovi iznervirali. Opet.
četvrtak, 19.11.2020.
Refleks iz zapisa duše
Na spužvasti Coca Cola privjesak, jedini koji je od mame dobio zeleno svjeto da ga okačim na rezervni par ključeva njenog stana pridodan je i mali ključ poštanskog sandučića. Tvrdi da joj pri otključavanju privjesci ključeva grebu vrata oko brave i da nije baš dobro da se vrata uništavaju, ako već ne moraju.
Fasadu, stolariju za koju uopće ne znam zašto se stolarijom zove kad je od plastike ili aluminija sva onako moderna napravljena, nova vrata od portuna i nove poštanske sandučiće, zgrada je dobila kad sam već odavno odselila iz roditeljskog doma. Obučena u novo ruho uljepšala se, kvadrati stanova dobili su na cijeni, računi za grijanje manji su. Izolacija, energetski kvocijenti, sigurnost, sve podebljano na radost stanara.
Utroba joj je čistih zidova. Do pola žuta uljana boja, u nastavku do stropa bijela obična. Tepih ispred stepenica u prizemlju. Ograda glatka, oličena, bez ogrebotina. Ispred stanova Wellcome, Home, žabice koje se smiješe i slični motivi po otiračima. Prekidači za rasvjetu po stubištu i zvonaca ispred vrata cijeli, nepolomljeni, u mraku svijetle. Sve fino, pristojno, ugodno. Milina. Osim što nije. Sa dvobojnih se zidova ne može iščitati tko je u koga zaljubljen, ko je magarac, ime popularnog benda, omiljenog lika iz stripa ili filma, nema stihova navijačke pjesme, ni onog mog pokušaja da vjerno nacrtam grb omiljenog nogometnog kluba...Niti jedne dječje žvrljotine u monotonoj dvobojnosti. Može se reći da su današnja djeca pristojnija, surova je pak stvarnost da ih u zgradi i nema. Odrastali smo, hrpa nas klinaca, po stepenicama, u portunu, na zidiću ispred zgrade. Od našeg su se žamora i vriske stanari odmoriti mogli jedino u onom famoznom od tri do pet je kućni red vremenu. Koje nam se činilo beskonačno dugo. Prekidači, tada nazivani šalterima, većina njih, bili su napukli...
Ulazim u portun. Vanjsko senzor svjetlo koje me registriralo pri ulasku i omogućilo mi da otključam vrata ugasilo se u trenutku kada sam uperila mali ključić prema nizu poštanskih sandučića. U mraku je nemoguće da pogodim sandučić, osobito što poziciju ovog novog okomitog u koji omotnice ulaze po dužini, nikad zapamtila nisam. Okrećem se i bez razmišljanja na suprotnom zidu stisnem prekidač. Ništa neobično. Normalno je, u stvari, upaliti svjetlo kada je mrak. U krajnjem slučaju toga smo na ovim prostorima svjesni posljednjih tridesetak godina, zar ne?
Ono što me ostavilo malo zatečenu u tom trenutku kada sam kvrcnuvši po prekidaču osvijetlila portun i cijelo stubište jest refleks, memorija, što li. Prekidač nije bio od onih u kojem po mraku gori ono maleno svjetalce, pa ga se može lako uočiti. Ako i jest, pregorilo je. Ipak, iz prve, bez imalo traženja, bez ikakve sumnje o njegovoj poziciji - kvrc! bez greške.
U toj sam zgradi živjela od šeste do dvadeset i sedme godine. Po useljenju krenula u školu, a odselila u vlastitu obitelj.
Koliko sam puta u tih dvadeset i jednu godinu kvrcnula po prekidaču na lijevom zidu odmah po ulasku u portun nemoguće je izračunati.
Dvije godine više od dvedeset i jedne kvrckam po drugom prekidaču kad otključam ulazna vrata zgrade.
Uprkos redu i neredu, unatoč vremenu koje otkucava ritmom promjena, kvrckanja naših odrastanja ostaju u memoriji mozga, refleksu mišića, u zapisu duše nam - zauvijek.
ponedjeljak, 16.11.2020.
Ponedjeljak
Nikad nisam mnogo marila za ponedjeljak, petak, vikend. Ugostitelj ne bilježi imena dana. Njemu je najbitniji dan na rasporedu sati obilježen sa S ili nekom oznakom koja znači taj "S". Upravo je to njegova subota. Ili nedjelja. Ako ima sreće, i radi kod osviještenih poslodavaca, oboje mu je. Jer još uvijek jebiga to je ugostiteljstvo nažalost kroji slobodne nam dane više od tamo nekog zakona, pa ih tjedno umjesto dva ima samo jedan. Al o tome nekom drugom prilikom.
Ponedjeljak dakle.
Kiša malo lije, malo sipi, prevari se pa stane, pa u krug...
Mama je zalegla na kauč da se malo odmori do ručka i eno je u ritmičnom hrkanju. Ručak je za par sati.
Slušam vijesti na talijanskom jeziku, a glazbenog urednika nerijetko nakon tog ponese pa nakon vijesti nastavi s talijanskim baladama. Ni sad nije drugačije. Eto sad malo i Michelle, ma belle. ode u francuski...Pa se ubaci nova jutarnja voditeljica. Slušateljica sam te radio postaje od djetinjstva i sto puta sam pomislila da sam pohvatala raspored izmjenjivanja voditelja. No, oni uvijek iznenade.
Prelistavam postove po blogovima. Fejs još nisam otvorila.
Jučer sam završila s čitanjem posuđenih knjiga, pa ću kasnije pružiti korak do knjižnice.
Potežem posljednje gutljaje hladne kave.
Poplaćala sam par računa. Blagodati suvremenog doba. Kad se samo sjetim onih čekanja u redu na pošti sa neizbježnom koverticom u ruci. U njoj računi i novci. Čekaš, platiš, nastaviš dalje.
Oprala prvo suđe danas. Do kraja dana nanizat ću još barem tri ture, od kojih jednu će, priznajem, odraditi moj zakoniti.
Ručak je na pola riješen. Barem jedan dan bez pitanja što ćemo danas za ručak. Volim kuhati, uistinu. Ali ne volim tajmiranje, ne volim što jedan ne jede ovo drugi ono, ne volim išta što mi ubije gušte kuhanja. Ovi ukućani što ne kuhaju, nikako ne mogu shvatiti čemo tolika frka oko mog pitanja i njihovog vječnog "Meni je svejedno" odgovora. Dadu mi slobodne ruke za kuhanje i ja još nešto njurgam. Pod 1.) stvarno mi je lakše ako izraziš želju o jelu; imam cilj, kuham u njegovom smjeru. Pod 2.) Ne moram izmišljat toplu vodu za četvrtog koji ih ne jede ako za troje spravljem jetrica, npr. Ima još, al da ne gušim tekst...
Sve trupe našeg trenutnog proširenog kućanstva jedu po etapama. Mama i ja, jer ona je navikla jesti nešto ranije. Juniorka, jer dolazi iz škole najčešće oko kvarat do tri, a to je taman na pol puta između nas i zakonitog koji je blagoslovljen rutinom 8-16 radnog vrmemena pa ruča oko pola pet.
Nakon izredavanja po ručanju, popit ću popodnevnu kavu i uz malo sreće odraditi desetak minuta meditacije, spakirat ću se i put teretane zakazane u 18 h. Ne smije nas biti više od deset u prostoru pa je potrebno ugovoriti termin dolaska. Što istovremeno nas pet dahće na bicikli i orbitreku na razmaku od niti metar, nema veze. Treneri su pod maskama. Barem od njih ne prijeti zaraza.
Dok se vratim, zakoniti će mami dat večeru, juniorka pozavršavati kućne školske obaveze. I tada, kad bih ja tako s guštom uhvatila knjigu ili laptop, radi trenutne preraspodjele spavanja i televizora u ovih naših malo kvadrata, primorana sam na gledanje onog realitija gdje se treneri više od kandidata trude skinuti njihove kilograme. Možda se i uspijem izvući od gledanja i odmigoljiti u njenu sobicu koja jedina trenutno nema tv. Ni mamu koja hrče na kauču.
Odo pod tuš, pa do knjižnice.
Uživajte u ponedjeljku.
četvrtak, 12.11.2020.
Rokenrol
Onaj trenutak kad se kapula zažuti pa joj treba pomoć. Prvi put kada je frendica u našem kokošjem društvu (volimo se nazivati nazivati kokama) objašnjavala neki kulinarski proces, pa izjavila da kapuli kad zažuti uvijek doda par kapi vode, da joj pomogne omekšati, posavijale smo se od smijeha. Nerijetko se izraz da nekoj namirnici pomogneš od tada pojavljivao u našim razglabanjima o hrani i kuhanju. Iako, pravo budi rečeno, o tome i ne pričamo puno. Djeca odrasla, muževi (koja ga još ima) navikli, razmjene iskustva o toj temi rijetke su nam.
Osobno, volim trenutke čekanja dok kuham. Da kapula zažuti, da riža upije temeljac, da korica mesa ili ribe zarumeni dok se peče... Kod termike nikad nisam nestrpljiva. I uvijek se isplati.
Rijetko flambiram, ali kad to činim obožavam onaj trenutak u kojem plamen sukne onako Vuuššš! Najčešće u vatru obučem kozice. Pomogne mi pri tome nedavno otkriće, domaća rakija od kadulje.
Kod pripreme bitno mi je sjeckanje i ribanje. Nije svaka namirnica ista i neće se na isti način ponašati kad krene u obradu.
Pri procesu pripremanja jela mjerenje sastojaka meni je nepoznato. Grami, decilitri, dekagrami, komadi... Sve to nestaje u prirođenom mi osjećaju za količine. Neću reći da nije bilo i grešaka, no to su one koje su pridonijele usavršavanju. Jer onaj moment u kojem probaš jelo, pa skužiš da ti fali još saaaamo malo granulata češnjaka ili pola peperončina za savršenstvo – neprocjenjiv je.
Zato mi se slatko na kućnom meniju rijetko pojavljuje. Rotiram uglavnom 4 deserta kod kojih nije potrebno vagu u pogon. Šalice, čaše, žličice mjerne su jedinice mojih deserata.
Kad je umak preintenzivan, pa apotekarskom vještinom lagano milimetarske točke vrhnja, kapljice vode ili temeljca strpljivo spuštam ne bi li došao u ravnotežu i onda odjednom kod devete točke i jedanaeste kapljice skužim da sam dobila balans kojem težim. Baaaam!
Ipak, najdraži su mi zakašnjeli momenti. Ne oni u kojima čekaš da krumpir zakuha i taman u sekundi kada se sagneš podignuti kuhinjsku krpu koja je tada odabrala pljusnuti na pod bruuuulllpppp! ključala voda skupa s onom bijelom sluzi veselo prekipi preko rubova, po ploči šporeta, preko rešetke i plinskih plamenika...Već oni zakašnjeli momenti u kojima nakon par sekundi osjetim negdje na nepcu ili u dubini grla retrookus. Papra, đumbira, čilija u slatkome; naranče, cimeta u gorkastom, slatkoću ljutog luka, oštrinu kadulje u slatkom mesu kozice...
E, to su trenutci...
zatvorim oči
uživam.
Jer
oni uvijek pokažu da znam.
I da namirnicama pomažem na vrhunski način...
ponedjeljak, 09.11.2020.
Oni idu u kupovinu (nedjelja)
Obožavam muškarce.
No žene su čudo. Ali jesu.
-Oćeš s tatom u Lidl?- viknem u smjeru njene sobe, više iz nakane da izađe iz tog brloga na sunčan dan, nego iz potrebe da ide s Njim u kupovinu.
-Pa može. – aleluja, pomislim.
-I šta treba još? Ombolo i?- pita On navlačeći starke na noge.
-I jaja. – kažem.
Čekira izgled i cijenu ombola u katalogu pa pitanje:
-A di to stoji?-
-U vitrinama s mesom pa na samom početku.
Bitno je uvijek locirati mjesto u dućanu gdje se nalazi neka svemirska namirnica poput ombola, krušnih mrvica, lisnatog tijesta...
Bio je već ujutro u Kauflandu (locirala mu famozno lisnato, pronašao je).
Lokalni Brodokomerc dućan kojem se nedjeljom uvijek nešto poremeti, zaključao je vrata do 10 sati. Znači ne radi do 10, pa onda opet radi. Do 12. Tako je netko na cedulji nažvrljao rukom pa natakario na vrata koja su mnogi zatvorena poljubili. Da ne spominjem kako u tom istom lokalnom Brodokomerc erc dućanu nedjeljom nikad nema kruha iza 10 sati. Jer one (prodavačice) ne smiju radit zalihe... Okej, produži On do kioska, po novine, kad već nije uspio ubost kruh. Kiosk i pekara su u istom nizu, pa će to sve obavit u šutu. Kome treba Brodokomerc lokalni.
Kiosk pak po novom ne radi nedjeljom. Subotom radi do 12, a radnim danom do 13. Krasno. Nekad, u onim mračnim vremenima, kao danas se sjećam, lokalni je Brodokomerc u neboderu bio otvoren do 19 h zimi, do 20 h ljeti, a nedjeljom zatvoren. Belje dućan u susjednom neboderu imao je isto radno vrijeme, ali je nedjeljom radio do 12. U kamen uklesano. Godinama. Sad je dovoljna ceduljica, razlog, a možda i malo samovolje za nažvrljati radno vrijeme. Ili golobradi lumen sa netom završenim faksom i tabletom pod miškom, koji upravi šalje izvješća sa terena, pa zaključi da se (kiosku) ne isplati raditi nakon 13 sati (jer brutto plaća za još jednog djelatnika od nekih 6 milja kuna, ne bi se sigurno kroz mjesec nakucala u dodatnih 7-8 radnih sati popodnevne smjene, al ajd). Znači nema ni novina.
U produžetku ispred pekare red ko da se besplatno daje. Ruku na srce, gazda je već mnogo puta završio u medijima, jer zaista zna davati besplatno, sniziti cijenu kruha, a na pultu uvijek ima goodwill košara. Kupiš komad kruha za potrebite i spustiš u nju.
I tako je On , ni kriv ni dužan, po kruh i novine krenuo u Kaufland. Pa se (tako poznato) vratio sa krcatom onom velikom kesom („na dve ručke“ kako ju naziva moja mama). Uzeo malo voća, salate i štošta. Usput.
Obavili doručak, i onda krenem pregledavati katalog Lidla. Vidim da je ombolo na akciji.Super! Malo ću ga pomarinirat, pa na tavu, pa u rernu...Mrak.
Krenu oni. Lidl je 5 minuta vožnje autom od nas. Nakon nepunih devet zvoni mob. Juniorka.
-Ej, kaže tata da ombola nema.
-Okej. Nek onda uzme neko pile.
„Kaže mama da uzmeš neko pile“
„Kakvo pile?“
Zelenoplavo ako ima jbt, pomislim
-Kakvo pile pita.
-Pile za rernu.
„Pile za rernu.“
„Daj mi ju.“
Preuzima On mob
-Ej kakvo pile da uzmem?
-Uzmi pile ili batke ili nešto, da onako bacim u rernu. Da se ne zafrkavam sa kuhanjem.
-Aha. Znači pile ili batke.
-Da. Pile ili batke.
-Okej, vidit ću ako ima pile. Ili batci.
Sljedećih 20 minuta mob ne zvoni.
Kupim rublje sa štrika (kao što već zaključih štrikovi su nam u ženski amanet od davnina ostaljveni) i kad ugledam auto kojim stižu na parking ne mogu vjerovati. Samo jedan poziv iz trgovačkog centra.
Priznajem, junački odradiše kupovinu.
četvrtak, 05.11.2020.
Božićna pita
Kako danas baš i nisam od pisanja, prelistavam stare uratke, neke dokumente i kliknem na božićnu pitu.
Kad otovorim ovaj fajl, baš uvijek pročitam recept.
Datira iz 1724.
Fascinanatan mi je i prosto mu se ne mogu načuditi.
Uživajte, ili ne :)
BOŽIĆNA PITA
Napravite tvrdu koru od dvanaest kilograma najfinijeg brašna, tri kilograma maslaca i pola kilograma rastopljene masti pa je oblikujte u oval s vrlo debelim zidovima i čvrstim dnom. Očistite puricu, gusku, kokoš, jarebicu i goluba pa ih posložite jedno do drugoga uz koru muškatnog oraha, naribani muškatni orah, sol i papar.
Imajte spremnog pirjanog zeca, raščerečenoga, s umakom, zatim šljuku, nešto divljači i divljih ptica koje uspijete pronaći. Natiskajte ih što gušće u pitu i dodajte najmanje dva kilograma maslaca. Izradite debeli poklopac i ukrasite ga božićnim oblicima po želji. Sve istrljajte žumancem i obložite paprom. Sve će se to peći četiri sata u krušnoj peći. Kada izvadite pitu, rastopite kilogram maslaca s umakom od zeca pa to vruće ulijte u pitu kroz rupicu.
Ledi Maria Grice, prema drevnome receptu koji je dobila
od svoje bake, 1742.
L.Norfolk, Gozba Johna Saturnalla
ponedjeljak, 02.11.2020.
Dobri ljudi, svemir, ono nešto...
Zaredalo se nekoliko napornih dana i žrvanj me samljeo u sitan prah. Shvatila sam da neću stići/moći obaviti neke stvari na vrijeme. Poklopili se termini, terapije, kontrole, neka administracija za porješavati i uz 0/24 njegu majke nakon operacije te osobne boljetice, shvatim da na groblje ovih dana nikako ne stižemo ni ja ni muž, a u premišljanju hoću - neću propustila sam na vrijeme naručiti tortu kćeri za rođendan, koji smo u ovim covid vremenima morali malo presložiti, dislocirati i iznijeniti tempo slavlja...
Sve se struštilo u dva dana i nakalemilo na ponešto intenzivniji nam ritam svakodenvice.
I onda, kao u dobro režiranom filmu...
Prva poruka stiže dan prije rođendana. Njena frendica, maturantica slastičarka pita me za savjet što da napiše na torti. Zna kaže, da je dogovor bio da će ona samo napraviti neki kolač za rođendansko druženje najboljih frendova, al rođendan bez torte nije rođendan, pa će ona njoj posložiti tortu. I to onu od tri vrste čoko moussea, kakvu juniorka najviše voli. Al to će bit iznenađenje...
Druga je poruka stigla dan prije blagdana Svih svetih. Susjeda s trećeg kata mamine (i moje bivše) zgrade, javlja da su ona i teta K. išle na groblje, pa su svratile i do tate. Malo smo sredile, pomele, zapalile svijeću, tako da ne brineš. Meni suze na oči. Ja se zahvaljujem, ona ni da čuje. Ništa ne treba zahvaljivat, tu smo si kad treba. Mosa bavlju, dodaje.
Tri su to cure/žene od kojih je prva vršnjakinja moje kćeri, druga dvije godne mlađa od mene, a treća par godina mlađa od moje majke. Osobno nisam niti s jednom od njih naročito bliska. Tek onako na isto valnoj duljini. A to je čini se dovoljno.
Dovoljno svemiru, svevišnjem, energiji, onom nečem, čemu li da poveže djela i ljude onda kada treba i onako kako treba.
Juniorka je dobila perfektnu, ukusnu do bola tortu (a podsjećam da je frendica tek maturantica i u narednim će vremenima rasturati).
Tati je vjerojatno svejedno, no grob je sređen, svijeće upaljene, molitve odaslane.
Ja sam umirena, a i manje me boli zadnjih dana...
Cure, žene, hvala vam.
