Konobarica s tastature
ponedjeljak, 30.11.2020.
Razdjevičenje II
Evo malo jedna pjesmica. Nije friška, al je friško dotjerana.
Razum,
Odlazi, pozdravlja se,
smije
Tren, i nestaje daleko
Blijedi trag sjene
krije
Da jednom bio je netko
I već ga se ne sjećam, a jedra su puna
dobrog vjetra što očisti glavu
U duru kreće udarati struna
gađa onu notu pravu
Krećem, idem
Korak ko prvi da mi je
Ne stajem,
Ne pitam šta mi je
Kiša.
Pere me i tragove moje briše
Ja mokra i topla
uživam
Ko u ničem nikad. I više.
Ulice vlažne, kroz njih moji tragovi
Duša mi puna, po njoj plešu
vragovi.
Vrtimo se u ciklonu strasti,
Doboši udaraju za nas
Razum nestaje u kriku,
Krik ne ispušta glas.
Kaplja, pa nekoliko njih
na platno pada.
Vragovi odlaze.
Zadovoljna.
Primirena.
Iskusna.
Ne pitam ništa.
Vlažan pramen kose
odmičem sa čela.
Oznake: he he he
