Konobarica s tastature
četvrtak, 31.12.2020.
Kad fazani lete
Pojma nemam što se tada događa.
Sumnjam da je i Džoni znao
Jednom ću
Samo da ovo prođe
Trčati
Grliti
Smijati se glasno
Skinuti masku
Spustiti sve ručne,
A nogom neću stiskati
Duboko zadrijeti u sve
U što do sad nisam
Gledat ću fazane
Razdijeliti blagoslove i smotati džoju
Šišati kroz straobalna jata pingvina
Donijeti plavog goluba
Prošetati ispod neba iznad Trnskog...
Samo da ovo prođe
Udahnuti ću do najzadnje kapilare
U plućima.
Hoću.
ponedjeljak, 28.12.2020.
Čemer, rasčerečen
Čerečenje čemera. Glasio je moj naslov jedne vježbe sa CKP radionice. I upravo mi je on danas cijeli dan u mislima. Sreća pa je blog dan i mogu svoj čemer pisanjem rasčerečiti do krajnjih granica i natrag.
Buđenje u 6.10. Ništa neobično, no nikada nisam bila od onih koji se bude u svitanje. A danas sam nadmašila samu sebe. Svitanje ni blizu, sve u mraku. Navlačim na sebe sinoć preipremljenu odjeću i tapkam na prstima u kupaonu. No mama koja hrče na 3sjedu privremeno preuređenom u njen krevet, iako na jedno uho gluha, a na drugo ne čuje, čim izađem iz kupaonice zaviče ko da kroz megafon govori KO JE TAMO!!!? Stresem se od siline njena glasa. Naravno da sinoćnji dogovor kako će se ustati tek kad se i Zakoniti ustane za posao ostaje okačen na boru uz lampice. A cijeli smo raspored ponovili dva puta. Nema veze. Presvlačim je, i dok sve dovedem u red, iako me tjera (odi ti sad, odi) znam da ne mogu otići dok je propisno ne uglavim, jer sklona je ne poštivati pravila, kako već rekoh.
Dvadeset do sedam. Izlazim. RTG mi je zakazan u 7. Vani kiša, mrakača, vjetar, a meni je do Opatije odvoziti dvanaestak kilometara i stići na vrijeme. Milina. Ajde bar je na radiju veselo. Glas godine ( i ove godine nominiran) i neki barba u eteru se dogovaraju za glazbenu želju. I kad je barba reako da upravo iz Kostrene kreće put Zagreba, Glas reče da se pazi po putu, snijeg, crveni alarmi, jugo, vjetrovi...Odsvirala želja, pa još jedna i na Preluci sam (odličan prolaz, a sve po pravilima 50-60) . Glas, koji je meni uzgredbudirečeno i stas, se opet javlja. Ovaj put uz podsjetnik o kijametu obaviještava i o potresu. Pojačavam i hvatam samo 5.2 jugoistok, Zagreb...Ne mogu vjerovati!! Opet??! Al kaže, potres je bio pred dvadesetak minuta, a više u kronici u 7 sati. Aaaaaa.
Stižem pred Talaso u 4 minute do 7. Puštaju me unutra i dok čekam na prijamnom pultu rasplet situacije sa uputnicom i narudžbom za ultrazvuk čiče ispred mene, gledam video koji se vrti na ekranu iznad prijavnice. Nasmješeni doktor radi koronografiju. Isti čas oćutim stezanje u prsima. Pa još jedno. Nikad mi kod tih stezanja nije svejedno, i nemam pojma srce, pluća il kičma li su, al pomislim, pa eto, ako zveknem na pod dobro da sam ovdje.
Obavljam RTG. Putem u labirintu klinike, naravno, zapnem iako je uputa bila da ne može jednostavnija, prvi kat lijevo. I opet poznata Talaso-susretljivost. Vidi doktorica da sam zbunjena, pa me lijepo uputi samo malo u produžetak prostora, do RTG-a. Pri povratku čitam joj ime na vratima. Legenda je reumatologije. Opet se pojavljuje i pozdravljamo se izuzetno ljubazno. Ne zveknem nigdje.
Dolazim kući, palim teletekst, to mi je nekako najbrži info o potresu. Šaljem poruke ZG frendovima, treslo je i tutnjalo, al svi su više manje okej. Potreseni su, naravno, još ih peru traume iz ožujka. Tada tek saznajem da je potres bio oko Siska, a osjetio se nadaleko. Bjelovar, Čazma, Petrinja... Opet poruke. Okej su.
Nisam više ni za što.
Dodiruju me teške situacije dragih ljudi. Nema tome dugo u dva dana, ljudima koji su meni dragi put neba iznenada odoše bliske osobe. Nisam ih poznavala. Al sam isplakala ove koji su iza njih ostali u boli i tuzi.
Danas zorom vijesti o potresu.
Pa oluja koja se iz Britanije i Francuske približava,
Pokušavam riješiti neke osobne stvari, telefonski pozivi, mailovi, vozim u slalomu između posjeta medicinske sestre koja mami dolazi u kućnu njegu, posjeta nove fizioterapeutkinje koja mami dolazi raditi vježbe, dajte mi riješenje, oib, matični, potpišite...Nešto i uspijevam.
Dva su sata poslijepodne.
Obzirom da su danas juniorki omiljene tortilje na meniju, odrađujemo pripravu pola - pola (bar nešto). Ručamo. Kava. Zakoniti dolazi s posla, motam mu dvije tortilje, opet red informacija...Potresi, oluje, kuma jutros bila na covid testiranju, čekamo da javi rezultate.
I tu negdje mamu počinju udarati konjski bolovi kako ih je opisala, u ruci. Malo se pogubi pa krene bez hodalice u ormar (prema kupaonskim vratima) vidjeti što će obuć, da ju zet odveze u ljekarnu po nešto najjače protiv bolova. Trpam joj Lekadol u usta, pokušavam utrpati i neke riječi do mozga, skidam joj trenerku, masiram suhonjavu ruku. Pričam do iznemoglosti, mažem crvenom kremom, na Tv-u vijesti u 17...
Potresi, oluje, cijepljenje, covidi, tuneli, svjetla, krajevi, počeci, sivulja u 7 ujutro ista kao u 5 poslijepodne, jugo, kiša, tmina, ljepljivo, tusto, teško, memljivo, mokro...Metiljavo.
Čemer.
Negdje sam putem, otkazala i današnje kušanje beljskih vina u provjerenom društvu. Vino zaslužuje bolje.
Nikako čerečenje.
U čemeru.
Mama hrče na trosjedu.
Sutra je novi dan.
subota, 26.12.2020.
Nataša II
-U jebote, pa ti uopće njega ne znaš?-zaprepastila sam se i sama.
-A kako ću ga znat?! Nestala si ženo. Nema te nigdje! O.K. kad si krenula s njim, ono, tek ste počeli pa ste u svom svijetu... Al' postoji to neko vrijeme koje odhiberniraš za vanjski svijet, pa se ponovno nekako vratiš.U svijet gdje još uvijek postoje ljudi koji su bili tu i prije hibernacije. A ti nikako ne dolaziš. Nekoliko smsova, čestitke za rođendane i blagdane i to je to...Barem samnom. Ne znam jesi li se drugima javljala, al koliko čujem nisi. Dobro, ako si nas odlučila odsjeć, i to je u redu...Al' si nas mogla barem obavijestit'.-dala je vedru notu ovom malom prekoravajućem monologiću.
Tog sam se dana olovnim koracima dovukla do stana. Ne zbog vrućine. Već zbog spoznaje da sam si dozvolila da postanem nevidljiva za bilo šta van njegovog malog svemira.
Nekoliko dana nakon, u mom sjajnocrvenom Fiatu Bravo vać su bila četiri kufera. U posljednji sam tijekom poslijepodneva, dok je on bio na rekreacijskom nogometu četvrtkom, ukrcala posljednje ostatke iz kupaonice i kuhinje. Peti kufer trebao je biti prvo što je ugledao kad je ušao na vrata i ritualno bacio svoju sportsku torbu na pod u hodniku. Produžio je put kuhinje, točnije frižidera i izvukao malu bočicu Heinekena. Nagnuo požudno. Zatvorio je frižider tek kada je iskapio i podrignuo. Onako iz dubina .Produžio je u dnevni. Sjedila sam na dvosjedu i nezainteresirano gledala u ekran nove, zajednički kupljene plazme.
-Šta to gledaš?- upitao je onako usput.
-Nemam pojma.-rekla sam ravnodušno
-Kako ne znaš šta gledaš?- jer on je uvijek u svakoj sekundi svog života bio maksimalno skoncentriran..
-Eto tako, ne znam.-
-O.K. Idem pišat.- ustao je.Nisam rekla ništa, nadala sam se da će njegova koncentracija ovaj put odraditi svoje.I jest..
-Šta radi ovaj kufer ovdje??-upitao je putem prema kupaonici. Ustala sam se iz dvosjeda, prišla mu i izrekla te tri rečenice:
-Ne mogu više. Trebam pauzu. Javit ću ti se.-
Uzela sam ključeve s komode, slobodnom rukom energično potegla ručku kufera i uhvatila kvaku ulaznih vrata. Kada je prošao prvi šok, uhvatio me za ruku, lagano povukao i rekao:
-Šta ne možeš više?Kakvu pauzu? O čemu ti pričaš?- bio je ljut
-Molim te pusti me.Javit ću ti se nakon par dana.Sad mi treba mali odmak od ove naše veze, od tebe.Ionako ćemo se viđati na poslu.-
-Pa kamo ideš?-
-A kamo bi mogla? Tamo od kuda sam i došla. Vraćam se kod staraca.-
-Ti nisi normalna!! Tako odjednom. Daj da porazgovaramo o tome. Šta god da je možemo riješiti...- navio se.
Stala sam sekundu. Istina je ustvari bila da ja nisam htjela ništa riješavati. Duboko sam uzdahnula i mirno rekla:
-Ne. Ne možemo. Previše sam dala da me uzmeš. Ja više nisam ja. Ja sam nešto što je tvoje. A ne želim biti nešto sto je tvoje, ne toliko...I ne znam kako bih to drugačije riješila, nego da se malo maknem od tebe i porazmislim o svemu.-
-A-ha!! I to si shvatila...kad? Prosvijetlilo te iznenada? Ili si srela neku od svojih frendica koje su te prosvijetlile?- njegov je ton postajao svakom riječi sve viši i to mi se nije nikako dopadalo. Bila sam savršeno mirna:
-Kako god. Idem.- otvorila sam vrata i izišla. Zatvoriti ih nisam morala. Čim sam iskoračila začuo se tresak. Zalupio je vratima žestoko. Zastala sam sekundu u očekivanju sljedećeg treska. Onog koji će naznačiti da su vrata od siline udarca pala na tlo. Nije ga bilo. Šteta! Voljela bih baš da je tresak onesposobio vrata. Pa da ima jednu brigu više. Aha, bila sam strahovito malodušna u tom trenutku, ali drugačije nisam mogla. Produžila sam do lifta, pritisnula gumb. U prsima je stezalo, a suze su nadolazile.U tom su se trenutku vrata ponovno otvorila i čula sam njegov ljutiti glas:
-Ej i samo da znaš!Plazma je sad moja.MO-JA!Jesi čula.- i opet tres!!
Plazma? On je u ovom trenutku ponovno otvorio vrata da me obavijesti da će zadržati plazmu. O jebala te plazma, dragi! Šteta što ne kužiš bez čega ustvari ostaješ!! Lift se konačno dovukao i iz njega je uz smješak izišao barba Miha. Taj dobroćudni djedica vjerojatno je imao neku dužu verziju imena, ali za svo ovo vrijeme kada smo se znali ugodno družiti s njim i njegovom suprugom tetom Anom, onako ponekad na poslijepodnevnoj kavici uglavnom za kišnih dana vikenda, nisam ga upitala kako mu je pravo ime.
-O! Kokić! Dobar dan! Putuješ?- pozdravio me. Uvijek me zvao Kokić, a njega Junior. Sad mi je palo na pamet zna li on upće kako se mi zovemo.
-Dobar dan.-rekla sam pa zastala. Na trenutak sam spustila pogled, jer nisam htjela da barba Miha vidi oči sjajne od suza. Naravno da je vidio. Imao je on utakmica u nogama.
-Kokić, šta se desilo?-upitao je.Nježno me uhvatio za bradu i podigao mi glavu.
-Idem, barba Miha.-rekla sam kratko
Malo je otpuhnuo. U tom je trenutku barba Miha znao da ostavljam Sašu.
-Nemoj mi samo bit tužna, molim te.Bit će sve u redu.-povukao me u zagrljaj. I tu sam se slomila. Počela sam jecati u barba Mihinom zagrljaju ispred vrata lifta koji je u međuvremenu otišao svojim putem. Zagrlio me očinski i ostavio u svom naručju koliko mi je bilo potrebno. Kad sam se malo pribrala i prestala tresti, odmaknuh se od njega.
-Oprostite.-
-E-heej, pa šta misliš da si prva koja mi plače na ramenu?-namignuo mi je;-Jel malo bolje? Bar za sad?sad?-
-Je. Puno bolje.Nisam valjda proplakala unutra, pa sam tu sad malo pukla. U svakom slučaju, pozdravite mi puno tetu Anu. Žao mi je što se baš nisam onako pravo oprostila s vama ali javit ću vam se....kad malo dođem k sebi i kad ovo malo prođe...-
-Sve je u redu, Kokić. Ti najprije dovedi sebe u red. Kao prvo smiri se. Najbitnije je, šta god da se dogodilo da znaš da nije kraj svijeta i da se sve može popraviti. Ali najprije trebaš sebe popraviti. A ti to možeš. Pametna si cura.-
-Je, pametna...Baš-osmjehnula sam se i ponovno pritisnula gumb za pozivanje lifta.
-Ma sve će biti dobro, na kraju krajeva...svo zlo s tim, dijete moje..-rekao je i u tom mi je trenutku zasvijetlilo koliko je bio u pravu. Lift se dovukao. Nasmiješila sam se barba Mihi, od srca ga cmoknula u obraz i koraknula u lift:
-Čuvajte mi se i čuvajte tetu Anu. Javit ću se.-
-Hoću, ćao Kokić-
Smješak na licu dobroćudnog starca dok se vrata zatvaraju. Lift povlači moj kufer i mene ka prizemlju zgrade u kojoj sam barem pola od godine i pol dana zajedničkog života sa Sašom glumila statuu. Svaki bi režiser poželio takav kadar.
četvrtak, 24.12.2020.
xxx
Nije drugo, već činiti dobro.
Biti dobar.
I kada netko vrijedan dobrote nije, biti dobar,
ne uzmaknuti, ne pribjeći niskim strastima i udarcima.
Jer,
što smo na ovom svijetu...
Sekunda
I kajanje
da moglo je drugačije...
da mogli smo drugačije
ponedjeljak, 21.12.2020.
Taj dobar trenutak
Mala sala restorana Feral. Oko pet poslijepodne. Upravo odrađen Božićni cocktail party za jednu političku stranku. Ljudi se razišli i doveli smo stolove i red. U velikoj sali također je minula gužva. Nekoliko sati ranije, u vrijeme ručka restoran je pucao po šavovima. Od osam ujutro nismo stali. U međuvremenu, prva smjena ustupila je radno vrijeme drugoj. Za mene radnog vremena nema.Voditeljica sam restorana i logično je da sam tamo na raspolaganju, na svim pozicijama u svako vrijeme.
I sada je nastupio onaj slatki umor. Stolovi su, dakle, posloženi u uobičajeni red, prekriveni čistim stolnjacima. Druga će smjena dovršiti postavljanje. Zatvaramo vrata prema velikoj sali i odvajamo si vrijeme za sebe. Sanji je došao sin, Milka je tu, Mira, Jadra i ja. Nas dvije srčemo tradicionalni bakalar, Sanjin Zoran melje frigane lignje, Mira, Sanja i Milka ispijaju kave. Ide priča. Mir. Spokoj. U pet poslijepodne, nakon uspješno odrađenog posla, moje kolege, ja i neki članovi naših obitelji.Oslobađajući trenutak.
Možda je čudno da sam pod dobar trenutak ubilježila upravo ovaj. Kasnije, a dosta je vremena prošlo, taj sam trenutak prepričala gotovo svim onima koji su bili njegov dio. Mislila sam, neće shvatiti i pomalo se pribojavala njihove reakcije. Prevarila sam se. Shvatile su. Sve i jedna. Iako bi sve i jedna, vjerojatno, za dobre trenutke svog života odabrale neke druge...i njima je bilo jasno da je taj trenutak uistinu bio nešto posebno
Pamtim mnogo dobrih trenutaka. I nije da bih ovaj stavila na vrh piramide.Skloni smo u životu sjećati se onih koji su nam bili važni, veliki. Kad nam se rodlilo dijete, kad smo diplomirali, osvojili neku medalju, položili vozački, izgovarali bračne zavjete, kad smo se zaljubili, ispraćali put dobrih sjećanja drage ljude... Trenutci koje vezujemo uz bitne događaje u životu.
I imam ih, naravno.
No, volim kada u meni zažive trenutci mira i spokoja, ugode, tih malih srećica koji nisu posljedica. Već uzrok. Uzrok da se radujem svakom danu, uvijek i iznova, uzrok za forte života u punom smislu.
Oduvjek vjerujem da se život sastoji od niza malih detalja koji se, nekom nama nepoznatom energijom, isprepliću i polako i strpljivo grade nešto što prepoznajemo kada dobije na određenom pripadajućem volumenu. Ja eto ponekad, neke od tih sitnih detalja uspijem prepoznati. I onda, onda ih nastojim odživjeti, sačuvati i pohraniti tu, duboko u sebi, gdje pripadaju.
Toga dana, oko pet poslijepodne, u maloj sali restorana Feral, zatekli su se neki ljudi s kojima sam dijelila radnu svakodnevicu. U istom se sastavu nikada više nismo našli.
Čarobno vrijeme, nad zdjelicama bakalara na mornarski i šalicama kave, uz priču, unatoč napornom radnom danu, bolovima u leđima, kapljicama znoja na čelu, osjećaj neopisive ugode, mira i spokoja, taj dobar, dobar trenutak sačuvala sam u sebi zauvijek...
četvrtak, 17.12.2020.
Nataša
LOMOVI...
-Ne mogu više. Trebam pauzu. Javit ću ti se. se.-
Rekla sam više nego sigurno. A nije da mi je bilo svejedno. Trebala sam ja njega više nego pauzu. I baš mi ta potreba za njim nije nikako odgovarala. Nije mi išlo u glavu kako sam se samo navukla toliko na njega. Kako i kada sam postala toliko nemoćna da mu se oduprem. Ja, koja sam uvijek glavom odlučivala i postavljala pravila igre. Jednostavno sam se prepustila, sve pored sebe propustila i postala njegova statua koju je premještao s police „nisam baš najbolje danas“, preko police, „tako mi fališ“, na policu „dođi trebam te“. Bilo je u tom njegovom retro regalu još polica po kojima me premještao, slagao kako je htio, pustio da me obloži sloj prašine... Prvenstveno iz razloga što sam mu puštala. I u tome nisam ništa loše vidjela. Do danas.
Moji prijatelji su se izgubili iz mog života, njegovi prijatelji postali su naši...Moj omiljeni caffe Obala nestao je, kavu smo pili u kafiću njegovog frenda. Posao na kojem smo radili, ured koji smo uz još dvoje kolega dijelili, postao je spona koja nas nije razdvajala čak ni onda kad bi to bilo sasvim normalno...Da se ne vidimo barem tih osam sati tijekom radnog vremena.
-Trebala bi uzeti mali odmak.Nigdje te nema
Rekla je moja donedavno najbolja prijateljica, koju sam također stavila po strani tijekom posljednjih mjeseci.Rekla je to sasvim dobronamjerno, kao netko tko vidi situaciju s treće strane, i kao ona koja me dobro poznaje. Slučajno sam nabasala na nju dok sam tumarala velikim trgovačkim centrom tražeći rođendanski poklon mome miljeniku Lovri. Dvogodišnjem nećaku. Nije mi bilo drago što me Mirela na taj način pomalo opomenula da sam zaglibila nesvojstveno sebi. Nismo se vidjele mjesecima, čule još od rutinske novogodišnje čestitke, a sad je bio lipanj.I bilo je vruće. Nesvojstveno vruće za lipanj. Meni koja se inače ne znojim pretjerano, čelo je bilo prekriveno slankastom tekućinom. Mirela se non-stop hladila plastificiranom reklamom za Nesscaffe koji je uobličen u neku ledenu frape formu srkala kroz dvije zelenkaste slamčice.
-Hoću, odmaknut ću se evo...sad.- rekoh, i pomaknuh stolicu na kojoj sam sjedila malo u stranu, a i sebe s njom. Na sreću, smisao za humor nitko mi nikada nije mogao uzeti, pa to nije uspjelo ni njemu. I to je valjda jedino što mi nije nestalo tijekom posljednjih godinu i pol dana premještanja po regalu. Mirela se nasmijala. Ali ne onakvim žarom kao što je to činila nekada, kada su je moje šale doista nsmijavale.
-Ludo jedna...Odmak malo od toga u što si zaglibila...Ono, znaš, svijet i dalje egzistira, zemlja se i dalje okreće...Sunce postoji...a ti to izgleda ne primjećuješ...Nemoj mislit da sam nešto ekstra navučena na tebe, ali fakat bi ponekad mogle na neku kavu, kino...nešto.No dobro, ako je tebi ovako dobro..o.k.Uostalom tko je taj tip koji te toooooliko očarao?-
E ovo me puklo poput daske po glavi. U godinu i pol ja nisam našla za shodno da svojoj nekad najboljoj frendici predstavim svog dečka?!? Ko je tu lud??
-U jebote, pa ti uopće njega ne znaš?-zaprepastila sam se i sama.
ponedjeljak, 14.12.2020.
Novinarstvo, priča i ja
Tek desetak godina unatrag, čini mi se, bili smo napredniji no sad.
Novine su pisali novinari, a uređivali urednici. Neovisno o klikovima, lajkovima, sviđanjima ili ne, novine je narod kupovao, čitao, obrazovao se. Nije da ih nije bilo politički obojanih i sponzorski uvjetovanih, ali je ipak sve bilo puno iskrenije, profesionalnije i vjerodostojnije no sad.
Jednom sam tako došla na kiosk, onaj u sred Opatije preko puta hotela Imperial.
Pitala sam tetu za pultom ako slučajno postoji neki magazin, onako da u njemu ima svega. Nekad, u umrloj državi bio je taj famozni Svijet. Nismo ga kupovali redovito, no znao se naći na čitanju u našem kućanstvu. Primat su ipak držali Arena, Tempo i SN revija. više manje tematski časopisi, ali u Svijetu je bilo svega. Estrade, automobilizma, sporta, reportaža, humora...Magazin od formata.
Tog popodneva u kiosku teta mi preporuči Playboy. Izvila sam lijevu obrvu u zrak, a ona će uz smješak: Nećete vjerovati, al meni je to trenutno najbolji časopis. Stvarno ima svega za pročitat. Kupim ja preporuku i svarno. S guštom sam ga iščitala. Je malo naginjao temama za spol suprotan mome, al ništa nepodnošljivo.
Kupila sam potom još nekoliko brojeva.
A i tih desetak godina unatrag, nekako, odvikla sam se navike da dan neizostavno započinjem s (barem) prelistavanjem Novog Lista. Znači uvijek Novi List, doručak, kava i tek onda u dan. Doručak je mogao biti slan, sladak, zdrav ili ne, kava kakva god samo ne gorka...Novi List je međutim, MORAO biti neprolistan, nov, mirisan. Nikad nikom nisam dala da moj primjerak novina prelista prije mene, a kad su na poslu usvojili taj moj posesivni ritual i počeli ga uvažavati, dan je počinjao puno opuštenije unatoč ritmu koji gradski restoran u centru ima odigrati.
Svakodnevno smo godinama zakoniti i ja kupovali Novi List, a vikendom i Jutarnji. Imao je odličan podlistak o kulturi, voljela sam pročitati kolumnu Židakovu (iako je blia modro obojena), za gastro rubrike pisali su eminentni chefovi...
A danas...
Svega osim novinarstva.
Hrpe portala koje izbacuju objave sa senzacionalističkim, na pola prekinutim naslovima. Nerijetko kad i klikneš na nedovršeni naslov i otvoriš link nađeš na šupljimu od teksta, vijesti, reportaže, intervjua...
Klikovi su postali prevažni, objektivnost je neki imaginaran pojam, vještina pisanja priče autorima nepoznata i što je najgore od svega, urednika, lektora, nekog filtera tu nema.
Iz svog sam gušta svojevremeno završila Školu novinarstva
za koju sam imala sreću da je autor programa i predavač bio meni omiljeni riječki novinar. Program je trajao jedan semestar, a uz doajena pisanog novinarstva, dijelove o televiziji i radiju predavali su nam poznati riječki novinari tih medija.
Mnogo sam tada naučenog pozaboravljala, bilo je to unatrag dvadeset godina. No dva se postulata sjećam:
1."Naučite 5w i ispravno ih uklopite. Napisali ste vijest. Kad to savladate, nema što nećete znati napisati. Manje ili više dobro, ali ćete znati."
2."Bitna je priča. Ako znate iz nekoga ili nečeg izvući ili složiti priču, znate napisati dobru reportažu ili odličan intervju. Iako, za ovo drugo bitna je i dobra prirpema."
Tako je govorio pokojni M.C.C. jedan od posljednjih romantika novinarstva, čije nedjeljene kolumne izrezane i danas imam u košuljicama između klik-klak korica pohranjene.
Kakve su to priče!!! Veličanstva. Bogatstva. Gorostasi.
Iz ove perspektive gledano, niti jedna vrijedna današnjih klikova na koje udaramo ne bi li se domogli kakve senzacije.
5w odlično sam savladala i vijest mogu napisati iz sna da me netko prene...
Ipak prije 5w otkrila sam F&B 
i u tim vodama s ljubavlju ostala.
A dobra me priča uvijek može kupiti.
Jer priča je život...i život je priča.
četvrtak, 10.12.2020.
KOLIKO JE DOVOLJNO DOBRO???
Zaista,koliko?
Ne sjećam se da se, barem posljednjih 20 godina, nije prenosila ikakva utakmica rukometne reprezentacije. Dakako muške. Bude tu i prijateljskih, i pripremnih i natjecateljskih, a najviše volimo one uz koje čupamo kose dok nam nacionalna sedmorka na terenu u zadnjim milisekundana osvaja ili gubi bodove i trofeje.
Trenutno je u tijeku Evropsko prvenstvo u rukometu za žene. Nismo u ženskom kao u muškom rukometu tako uspješni i jasno je da je interes mnogo manji. Ipak, izboriti Evropsko prvenstvo, pa već u prva dva susreta srušiti dvije moćne reprezentacije od kojih su jedne aktualne svjetske prvakinje, rezultat je vrijedan respekta. Sramota je za televizijske kuće što nisu osigurale prijenose utakmica Hrvatske ženske rukometne reprezentacije na Evropskom prvenstvu. Bez obzira na rezultat.
Jer te cure i žene koje trenutno haraju parketima EPa nečije su kćeri, sestre, supruge, partnerice, majke.
Al imaju eto jednu nesreću. Nemaju one dvije klatilice među nogama. Jer proliveni znoj treninga, priprema, ulaganja, utakmica kad se oko klatilicama nakupi - neupitno više vrijedi. Živaca, navijanja, ljubavi prema sportu, televizijskih prijenosa.
Poštovanja.
Za neupućene, reprezentacija se kao prva u skupini C, pobijedivši u sva tri susreta plasirala u sljedeći krug natjecanja.
Možda nešto iz tog kruga osim na Teletekstu, pogledamo i na ekranima uživo.
Ali veliko je to možda jer eto pretražujući najprije po bespućima MAXtva, potom i interneta, nailazim na podatak da se današnja utakmica (prva iz druge faze natjecanja) može u izravnom prijenosu pogledati na kanalu PlanetSport. Možda malo sramotno za mene, ali ja za spomenuti kanal prvi put čujem. Neki su mi Fb frendovi rekli da su posljednji susret između Hrvatske i Srbije (a to su oni gdje se još uvijek pred i nakon susreta sablje suču i riječi na vagu stavljaju) gledali preko RTSa. Koliko mi je poznato RTS je u Srbiji što i HRT u Hrvatskoj.
Zaista, što je i koliko potrebno, a da to nisu neke individualne kvalitete svjetske razine, poput Janice, Blanke ili Sandre, da se ženski sport u Hrvatskoj počne shvaćati ozbiljno? Ili barem mrvičak ozbiljnije.
I da se vratim malo na Fb. Ovo je moj status na današnji dan 2014.:
"Hvala HTV-u što je utakmicu Hrvatske ŽENSKE rukometne reprezentacije smjestio na 4.program. Drugi program je naravno rezerviran za zlatne dečke milijunski vrijednih nogu. I opet, krivi spol, krivi sport...j-ga."
Što dovodi do zaključka da se u šest godina, ne samo da nismo pomakli naprijed, već zakoraknuli debelo unatrag.
Pitam se, zaista koji level je potreban da bi te cure bile dovoljno dobre i vrijedne direktnog prijenosa jedne od 3 najtransparentnije TV kuće
Cure respekt i samo jako !!!
ponedjeljak, 07.12.2020.
Ljepota
Branka- ulomak, blog prilagodba
Otok je do sad nalazila uistinu čarobnim, ipak ljepota koja je uslijedila izmamila je suze. Od polja do polja, od vinograda do vinograda. Betežne loze, poput discipliniranih vojnika postrojene u duge zelene nizove, zabodene u suhonjavu svijetlosmeđu zemlju. Strpljive. U daljini presijavalo se more primajući odraz neba prošaranog oblacima. Nagledala se vinograda. Oko Kraljevca bilo je nekoliko brdašaca, po njima i vinograda, sjeća se. Dok je bila klinka sa ekipom se uvijek vrzmala u gunguli trgadbe. Bilo im je fora. Ipak, oči mladosti ne hvataju ljepote pejzaža. Mladost ide za drugim ljepotama, a ona je u dvorištu vinara kod kojeg su zastale na degustaciju i priču, dok je pogled bježao na savršenstvo dugih nizova polako postajala svjesna zašto se ljudi u vinske priče zaljube lakoćom djveojaka i mladića. Grk je klizio ždrijelom, fin, ukusan, malo, mrvicu tek opor. Korice domaćeg kruha natopljene uljem iz stoljetnih maslina koje su u raskuštranom rasporedu dostojno stajale s druge strane imanja krckale su pod zubima. Zrakom je lepršao lagani, nedefinirani vjetar, za kojeg domaćin kaže da uvijek lagano struji i vinogradu nosi blagu notu slanosti dok u balansu prirode korjenje zadire metrima duboko u zemljinu utrobu, poji loze, hrani trsove. Domaćin Petar, pristao pedesetogodišnjak i Anja žustro su razgovarali. Bobice, slatkoća, gramaža trsova, zelena berba, sunčani sati, terroir, potražnja, sazrijevanje, peronospora, tradicija, krš, kupaže...hvatala je Branka fragmente priče i tonula u ganuće hipnotizirana krajolikom za koji je znala da će osvanuti na njenim platnima. Glatki gutljaji grka, pošipa i za kraj zavodljive maraštine nadovezivali su se na ljepotu pogleda i polako činili svoje. Možda je bilo i do vjetra koji je noseći notu slanosti pronalazio kutke dvora gdje su sjedili, tek u jednom je trenutku osjetila da joj se dva potočića probijaju obrazima. Okrenula je glavu i na brzinu otrla mokre tragove. U prsima je malo steglo, al onako u dobro. Malo ju je tek uhvatila tuga što ima toliko godina, i zasigurno neće stići nagledati se dovoljno sličnih ljepota kakvih je svijet prepun.
četvrtak, 03.12.2020.
Džinglbels tjedni
Poput pahulja koje ovih dana zabijeliše pola države (poetski, priznajte) sasule mi fotografije iz uspomena Fejsbuk profil. Hotel u kojem radim, jedan od najomiljenijih u gostiju na ovim prostorima, kako kažu tripadvajzori i neke statistike, u tim danima pod kraj studenog ili pri samom početku prosinca zaključuje prvi dio sezone. Odlazimo tada na tri tjedna pauze. Ne umanjujući rad i trud niti jednog radnika niti poslovanje ostalih hotela, mi se tijekom tog osmomjesečnog prvog dijela sezone uistinu izgulimo od posla. Popunjenost kapaciteta je uglavnom iznad devedeset posto, a strani se vlasnik u svemu prilagodio domaćem poslovanju, unatoč gostima koji dolaze u sličnom postotku iz njegove države. Cijene slične njihovima, davanja sukladno našima. Tablica prihoda i rashoda svake godine u rubrici dobiti bilježi sjekire u medovima. Gostima pak u korjenima ostalo nešto od posjedničkog mentaliteta od preko sto i dvadeset godina unatrag kada je ovaj grad bio pod ingerencijom njihovih predaka. Poprilično su zahtjevni no tu karakteristiku uviju u celofan ljubaznosti, pa nekako ide.
Uglavnom, po kraju tih iscrpljujućih sezona, gazda lijepo počasti feštom za personal. U konačnici tripadvajzori, statistike i pozitivne rubrike u bilancama rezultat su provođenja njegove poslovne strategije tih marljivih operativaca koji zdušno odrađuju na terenu. Recepcija, rezervacije, nabava, pozadinski uredi, velnes, domaćinstvo, kuhinja, restoran, tehinčka služba podmazani je mehanizam što tika-taka poput satića. Ponekad, budimo realni, malo i zapne. No sreća je da u operativnom dijelu ima više profesionalaca no onih drugih, pa satić otkucava u ritmu zadovoljstva svih.
Dio djelatnika zimsku sezonu kreće odrađivati po matičnim hotelima u gazdinoj domovini.
Veći dio odlazi na trotjednu pauzu, a tko želi u mogućnoati je par dana otići na sindikani izlet i odmoriti se u jedan od spomenutih hotela. Prije povratka odradit će se još kakva edukacija ili dodatno čišćenje. Za to vrijeme tehnička služba malo pokrpa najnužnije po hotelu i postavi božićnu dekoraciju.
Vraćamo se, relativno odmoreni nekoliko dana prije Božića, u raskoš zelenila, crvenila i zlaćanih boja kojima se uresi svaki kutak hotela, i preostala tri džinglbels tjedna, prije dvomjesečne zimske pauze odrađujemo u totalno okrenutom programu rada i uragan ritmu. Nakon prve sezone shvatila sam da su džinglbels tjedni ekvivalentni tempu rada kroz dva mjeseca. Kuhana vina, programi, recitali, predstave, gostovanja pisaca i glazbenika iz domovine im, izložbe, pilatesi, rekreacije, pića dobrodošlice i još bolje ošlice, produženi doručci, bife ručkovi, svečane večere. Badnjak, Božić, Silvestrovo...Iscrpljujuće. Pada se s nogu, prekomjerno viče, živci su tanki, opterećenje na najjače.
Ipak...
Kada bi netko ove nesretne godine ponudio istu gungulu i džinglbels scenario...
Pristala bih.
Odmah.
Iz prve.
