Konobarica s tastature

četvrtak, 17.12.2020.

Nataša

LOMOVI...



-Ne mogu više. Trebam pauzu. Javit ću ti se. se.-
Rekla sam više nego sigurno. A nije da mi je bilo svejedno. Trebala sam ja njega više nego pauzu. I baš mi ta potreba za njim nije nikako odgovarala. Nije mi išlo u glavu kako sam se samo navukla toliko na njega. Kako i kada sam postala toliko nemoćna da mu se oduprem. Ja, koja sam uvijek glavom odlučivala i postavljala pravila igre. Jednostavno sam se prepustila, sve pored sebe propustila i postala njegova statua koju je premještao s police „nisam baš najbolje danas“, preko police, „tako mi fališ“, na policu „dođi trebam te“. Bilo je u tom njegovom retro regalu još polica po kojima me premještao, slagao kako je htio, pustio da me obloži sloj prašine... Prvenstveno iz razloga što sam mu puštala. I u tome nisam ništa loše vidjela. Do danas.
Moji prijatelji su se izgubili iz mog života, njegovi prijatelji postali su naši...Moj omiljeni caffe Obala nestao je, kavu smo pili u kafiću njegovog frenda. Posao na kojem smo radili, ured koji smo uz još dvoje kolega dijelili, postao je spona koja nas nije razdvajala čak ni onda kad bi to bilo sasvim normalno...Da se ne vidimo barem tih osam sati tijekom radnog vremena.
-Trebala bi uzeti mali odmak.Nigdje te nema
Rekla je moja donedavno najbolja prijateljica, koju sam također stavila po strani tijekom posljednjih mjeseci.Rekla je to sasvim dobronamjerno, kao netko tko vidi situaciju s treće strane, i kao ona koja me dobro poznaje. Slučajno sam nabasala na nju dok sam tumarala velikim trgovačkim centrom tražeći rođendanski poklon mome miljeniku Lovri. Dvogodišnjem nećaku. Nije mi bilo drago što me Mirela na taj način pomalo opomenula da sam zaglibila nesvojstveno sebi. Nismo se vidjele mjesecima, čule još od rutinske novogodišnje čestitke, a sad je bio lipanj.I bilo je vruće. Nesvojstveno vruće za lipanj. Meni koja se inače ne znojim pretjerano, čelo je bilo prekriveno slankastom tekućinom. Mirela se non-stop hladila plastificiranom reklamom za Nesscaffe koji je uobličen u neku ledenu frape formu srkala kroz dvije zelenkaste slamčice.
-Hoću, odmaknut ću se evo...sad.- rekoh, i pomaknuh stolicu na kojoj sam sjedila malo u stranu, a i sebe s njom. Na sreću, smisao za humor nitko mi nikada nije mogao uzeti, pa to nije uspjelo ni njemu. I to je valjda jedino što mi nije nestalo tijekom posljednjih godinu i pol dana premještanja po regalu. Mirela se nasmijala. Ali ne onakvim žarom kao što je to činila nekada, kada su je moje šale doista nsmijavale.
-Ludo jedna...Odmak malo od toga u što si zaglibila...Ono, znaš, svijet i dalje egzistira, zemlja se i dalje okreće...Sunce postoji...a ti to izgleda ne primjećuješ...Nemoj mislit da sam nešto ekstra navučena na tebe, ali fakat bi ponekad mogle na neku kavu, kino...nešto.No dobro, ako je tebi ovako dobro..o.k.Uostalom tko je taj tip koji te toooooliko očarao?-
E ovo me puklo poput daske po glavi. U godinu i pol ja nisam našla za shodno da svojoj nekad najboljoj frendici predstavim svog dečka?!? Ko je tu lud??
-U jebote, pa ti uopće njega ne znaš?-zaprepastila sam se i sama.

17.12.2020. u 13:05 • 6 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< prosinac, 2020 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Lipanj 2021 (8)
Svibanj 2021 (13)
Travanj 2021 (12)
Ožujak 2021 (12)
Veljača 2021 (11)
Siječanj 2021 (8)
Prosinac 2020 (10)
Studeni 2020 (9)
Listopad 2020 (9)
Rujan 2020 (9)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Blog! Blog! Moraš otvorit blog...
Pa eto, blog.
Priče za čitanje.
Priče za uživanje.
Jer priča je život...
...i život je priča.
Uživajte!

Linkovi

Loading

Arhiva