Čerečenje čemera. Glasio je moj naslov jedne vježbe sa CKP radionice. I upravo mi je on danas cijeli dan u mislima. Sreća pa je blog dan i mogu svoj čemer pisanjem rasčerečiti do krajnjih granica i natrag.
Buđenje u 6.10. Ništa neobično, no nikada nisam bila od onih koji se bude u svitanje. A danas sam nadmašila samu sebe. Svitanje ni blizu, sve u mraku. Navlačim na sebe sinoć preipremljenu odjeću i tapkam na prstima u kupaonu. No mama koja hrče na 3sjedu privremeno preuređenom u njen krevet, iako na jedno uho gluha, a na drugo ne čuje, čim izađem iz kupaonice zaviče ko da kroz megafon govori KO JE TAMO!!!? Stresem se od siline njena glasa. Naravno da sinoćnji dogovor kako će se ustati tek kad se i Zakoniti ustane za posao ostaje okačen na boru uz lampice. A cijeli smo raspored ponovili dva puta. Nema veze. Presvlačim je, i dok sve dovedem u red, iako me tjera (odi ti sad, odi) znam da ne mogu otići dok je propisno ne uglavim, jer sklona je ne poštivati pravila, kako već rekoh.
Dvadeset do sedam. Izlazim. RTG mi je zakazan u 7. Vani kiša, mrakača, vjetar, a meni je do Opatije odvoziti dvanaestak kilometara i stići na vrijeme. Milina. Ajde bar je na radiju veselo. Glas godine ( i ove godine nominiran) i neki barba u eteru se dogovaraju za glazbenu želju. I kad je barba reako da upravo iz Kostrene kreće put Zagreba, Glas reče da se pazi po putu, snijeg, crveni alarmi, jugo, vjetrovi...Odsvirala želja, pa još jedna i na Preluci sam (odličan prolaz, a sve po pravilima 50-60) . Glas, koji je meni uzgredbudirečeno i stas, se opet javlja. Ovaj put uz podsjetnik o kijametu obaviještava i o potresu. Pojačavam i hvatam samo 5.2 jugoistok, Zagreb...Ne mogu vjerovati!! Opet??! Al kaže, potres je bio pred dvadesetak minuta, a više u kronici u 7 sati. Aaaaaa.
Stižem pred Talaso u 4 minute do 7. Puštaju me unutra i dok čekam na prijamnom pultu rasplet situacije sa uputnicom i narudžbom za ultrazvuk čiče ispred mene, gledam video koji se vrti na ekranu iznad prijavnice. Nasmješeni doktor radi koronografiju. Isti čas oćutim stezanje u prsima. Pa još jedno. Nikad mi kod tih stezanja nije svejedno, i nemam pojma srce, pluća il kičma li su, al pomislim, pa eto, ako zveknem na pod dobro da sam ovdje.
Obavljam RTG. Putem u labirintu klinike, naravno, zapnem iako je uputa bila da ne može jednostavnija, prvi kat lijevo. I opet poznata Talaso-susretljivost. Vidi doktorica da sam zbunjena, pa me lijepo uputi samo malo u produžetak prostora, do RTG-a. Pri povratku čitam joj ime na vratima. Legenda je reumatologije. Opet se pojavljuje i pozdravljamo se izuzetno ljubazno. Ne zveknem nigdje.
Dolazim kući, palim teletekst, to mi je nekako najbrži info o potresu. Šaljem poruke ZG frendovima, treslo je i tutnjalo, al svi su više manje okej. Potreseni su, naravno, još ih peru traume iz ožujka. Tada tek saznajem da je potres bio oko Siska, a osjetio se nadaleko. Bjelovar, Čazma, Petrinja... Opet poruke. Okej su.
Nisam više ni za što.
Dodiruju me teške situacije dragih ljudi. Nema tome dugo u dva dana, ljudima koji su meni dragi put neba iznenada odoše bliske osobe. Nisam ih poznavala. Al sam isplakala ove koji su iza njih ostali u boli i tuzi.
Danas zorom vijesti o potresu.
Pa oluja koja se iz Britanije i Francuske približava,
Pokušavam riješiti neke osobne stvari, telefonski pozivi, mailovi, vozim u slalomu između posjeta medicinske sestre koja mami dolazi u kućnu njegu, posjeta nove fizioterapeutkinje koja mami dolazi raditi vježbe, dajte mi riješenje, oib, matični, potpišite...Nešto i uspijevam.
Dva su sata poslijepodne.
Obzirom da su danas juniorki omiljene tortilje na meniju, odrađujemo pripravu pola - pola (bar nešto). Ručamo. Kava. Zakoniti dolazi s posla, motam mu dvije tortilje, opet red informacija...Potresi, oluje, kuma jutros bila na covid testiranju, čekamo da javi rezultate.
I tu negdje mamu počinju udarati konjski bolovi kako ih je opisala, u ruci. Malo se pogubi pa krene bez hodalice u ormar (prema kupaonskim vratima) vidjeti što će obuć, da ju zet odveze u ljekarnu po nešto najjače protiv bolova. Trpam joj Lekadol u usta, pokušavam utrpati i neke riječi do mozga, skidam joj trenerku, masiram suhonjavu ruku. Pričam do iznemoglosti, mažem crvenom kremom, na Tv-u vijesti u 17...
Potresi, oluje, cijepljenje, covidi, tuneli, svjetla, krajevi, počeci, sivulja u 7 ujutro ista kao u 5 poslijepodne, jugo, kiša, tmina, ljepljivo, tusto, teško, memljivo, mokro...Metiljavo.
Čemer.
Negdje sam putem, otkazala i današnje kušanje beljskih vina u provjerenom društvu. Vino zaslužuje bolje.
Nikako čerečenje.
U čemeru.
Mama hrče na trosjedu.
Sutra je novi dan.
Post je objavljen 28.12.2020. u 18:16 sati.