Konobarica s tastature
subota, 26.12.2020.
Nataša II
-U jebote, pa ti uopće njega ne znaš?-zaprepastila sam se i sama.
-A kako ću ga znat?! Nestala si ženo. Nema te nigdje! O.K. kad si krenula s njim, ono, tek ste počeli pa ste u svom svijetu... Al' postoji to neko vrijeme koje odhiberniraš za vanjski svijet, pa se ponovno nekako vratiš.U svijet gdje još uvijek postoje ljudi koji su bili tu i prije hibernacije. A ti nikako ne dolaziš. Nekoliko smsova, čestitke za rođendane i blagdane i to je to...Barem samnom. Ne znam jesi li se drugima javljala, al koliko čujem nisi. Dobro, ako si nas odlučila odsjeć, i to je u redu...Al' si nas mogla barem obavijestit'.-dala je vedru notu ovom malom prekoravajućem monologiću.
Tog sam se dana olovnim koracima dovukla do stana. Ne zbog vrućine. Već zbog spoznaje da sam si dozvolila da postanem nevidljiva za bilo šta van njegovog malog svemira.
Nekoliko dana nakon, u mom sjajnocrvenom Fiatu Bravo vać su bila četiri kufera. U posljednji sam tijekom poslijepodneva, dok je on bio na rekreacijskom nogometu četvrtkom, ukrcala posljednje ostatke iz kupaonice i kuhinje. Peti kufer trebao je biti prvo što je ugledao kad je ušao na vrata i ritualno bacio svoju sportsku torbu na pod u hodniku. Produžio je put kuhinje, točnije frižidera i izvukao malu bočicu Heinekena. Nagnuo požudno. Zatvorio je frižider tek kada je iskapio i podrignuo. Onako iz dubina .Produžio je u dnevni. Sjedila sam na dvosjedu i nezainteresirano gledala u ekran nove, zajednički kupljene plazme.
-Šta to gledaš?- upitao je onako usput.
-Nemam pojma.-rekla sam ravnodušno
-Kako ne znaš šta gledaš?- jer on je uvijek u svakoj sekundi svog života bio maksimalno skoncentriran..
-Eto tako, ne znam.-
-O.K. Idem pišat.- ustao je.Nisam rekla ništa, nadala sam se da će njegova koncentracija ovaj put odraditi svoje.I jest..
-Šta radi ovaj kufer ovdje??-upitao je putem prema kupaonici. Ustala sam se iz dvosjeda, prišla mu i izrekla te tri rečenice:
-Ne mogu više. Trebam pauzu. Javit ću ti se.-
Uzela sam ključeve s komode, slobodnom rukom energično potegla ručku kufera i uhvatila kvaku ulaznih vrata. Kada je prošao prvi šok, uhvatio me za ruku, lagano povukao i rekao:
-Šta ne možeš više?Kakvu pauzu? O čemu ti pričaš?- bio je ljut
-Molim te pusti me.Javit ću ti se nakon par dana.Sad mi treba mali odmak od ove naše veze, od tebe.Ionako ćemo se viđati na poslu.-
-Pa kamo ideš?-
-A kamo bi mogla? Tamo od kuda sam i došla. Vraćam se kod staraca.-
-Ti nisi normalna!! Tako odjednom. Daj da porazgovaramo o tome. Šta god da je možemo riješiti...- navio se.
Stala sam sekundu. Istina je ustvari bila da ja nisam htjela ništa riješavati. Duboko sam uzdahnula i mirno rekla:
-Ne. Ne možemo. Previše sam dala da me uzmeš. Ja više nisam ja. Ja sam nešto što je tvoje. A ne želim biti nešto sto je tvoje, ne toliko...I ne znam kako bih to drugačije riješila, nego da se malo maknem od tebe i porazmislim o svemu.-
-A-ha!! I to si shvatila...kad? Prosvijetlilo te iznenada? Ili si srela neku od svojih frendica koje su te prosvijetlile?- njegov je ton postajao svakom riječi sve viši i to mi se nije nikako dopadalo. Bila sam savršeno mirna:
-Kako god. Idem.- otvorila sam vrata i izišla. Zatvoriti ih nisam morala. Čim sam iskoračila začuo se tresak. Zalupio je vratima žestoko. Zastala sam sekundu u očekivanju sljedećeg treska. Onog koji će naznačiti da su vrata od siline udarca pala na tlo. Nije ga bilo. Šteta! Voljela bih baš da je tresak onesposobio vrata. Pa da ima jednu brigu više. Aha, bila sam strahovito malodušna u tom trenutku, ali drugačije nisam mogla. Produžila sam do lifta, pritisnula gumb. U prsima je stezalo, a suze su nadolazile.U tom su se trenutku vrata ponovno otvorila i čula sam njegov ljutiti glas:
-Ej i samo da znaš!Plazma je sad moja.MO-JA!Jesi čula.- i opet tres!!
Plazma? On je u ovom trenutku ponovno otvorio vrata da me obavijesti da će zadržati plazmu. O jebala te plazma, dragi! Šteta što ne kužiš bez čega ustvari ostaješ!! Lift se konačno dovukao i iz njega je uz smješak izišao barba Miha. Taj dobroćudni djedica vjerojatno je imao neku dužu verziju imena, ali za svo ovo vrijeme kada smo se znali ugodno družiti s njim i njegovom suprugom tetom Anom, onako ponekad na poslijepodnevnoj kavici uglavnom za kišnih dana vikenda, nisam ga upitala kako mu je pravo ime.
-O! Kokić! Dobar dan! Putuješ?- pozdravio me. Uvijek me zvao Kokić, a njega Junior. Sad mi je palo na pamet zna li on upće kako se mi zovemo.
-Dobar dan.-rekla sam pa zastala. Na trenutak sam spustila pogled, jer nisam htjela da barba Miha vidi oči sjajne od suza. Naravno da je vidio. Imao je on utakmica u nogama.
-Kokić, šta se desilo?-upitao je.Nježno me uhvatio za bradu i podigao mi glavu.
-Idem, barba Miha.-rekla sam kratko
Malo je otpuhnuo. U tom je trenutku barba Miha znao da ostavljam Sašu.
-Nemoj mi samo bit tužna, molim te.Bit će sve u redu.-povukao me u zagrljaj. I tu sam se slomila. Počela sam jecati u barba Mihinom zagrljaju ispred vrata lifta koji je u međuvremenu otišao svojim putem. Zagrlio me očinski i ostavio u svom naručju koliko mi je bilo potrebno. Kad sam se malo pribrala i prestala tresti, odmaknuh se od njega.
-Oprostite.-
-E-heej, pa šta misliš da si prva koja mi plače na ramenu?-namignuo mi je;-Jel malo bolje? Bar za sad?sad?-
-Je. Puno bolje.Nisam valjda proplakala unutra, pa sam tu sad malo pukla. U svakom slučaju, pozdravite mi puno tetu Anu. Žao mi je što se baš nisam onako pravo oprostila s vama ali javit ću vam se....kad malo dođem k sebi i kad ovo malo prođe...-
-Sve je u redu, Kokić. Ti najprije dovedi sebe u red. Kao prvo smiri se. Najbitnije je, šta god da se dogodilo da znaš da nije kraj svijeta i da se sve može popraviti. Ali najprije trebaš sebe popraviti. A ti to možeš. Pametna si cura.-
-Je, pametna...Baš-osmjehnula sam se i ponovno pritisnula gumb za pozivanje lifta.
-Ma sve će biti dobro, na kraju krajeva...svo zlo s tim, dijete moje..-rekao je i u tom mi je trenutku zasvijetlilo koliko je bio u pravu. Lift se dovukao. Nasmiješila sam se barba Mihi, od srca ga cmoknula u obraz i koraknula u lift:
-Čuvajte mi se i čuvajte tetu Anu. Javit ću se.-
-Hoću, ćao Kokić-
Smješak na licu dobroćudnog starca dok se vrata zatvaraju. Lift povlači moj kufer i mene ka prizemlju zgrade u kojoj sam barem pola od godine i pol dana zajedničkog života sa Sašom glumila statuu. Svaki bi režiser poželio takav kadar.
