Konobarica s tastature
četvrtak, 12.11.2020.
Rokenrol
Onaj trenutak kad se kapula zažuti pa joj treba pomoć. Prvi put kada je frendica u našem kokošjem društvu (volimo se nazivati nazivati kokama) objašnjavala neki kulinarski proces, pa izjavila da kapuli kad zažuti uvijek doda par kapi vode, da joj pomogne omekšati, posavijale smo se od smijeha. Nerijetko se izraz da nekoj namirnici pomogneš od tada pojavljivao u našim razglabanjima o hrani i kuhanju. Iako, pravo budi rečeno, o tome i ne pričamo puno. Djeca odrasla, muževi (koja ga još ima) navikli, razmjene iskustva o toj temi rijetke su nam.
Osobno, volim trenutke čekanja dok kuham. Da kapula zažuti, da riža upije temeljac, da korica mesa ili ribe zarumeni dok se peče... Kod termike nikad nisam nestrpljiva. I uvijek se isplati.
Rijetko flambiram, ali kad to činim obožavam onaj trenutak u kojem plamen sukne onako Vuuššš! Najčešće u vatru obučem kozice. Pomogne mi pri tome nedavno otkriće, domaća rakija od kadulje.
Kod pripreme bitno mi je sjeckanje i ribanje. Nije svaka namirnica ista i neće se na isti način ponašati kad krene u obradu.
Pri procesu pripremanja jela mjerenje sastojaka meni je nepoznato. Grami, decilitri, dekagrami, komadi... Sve to nestaje u prirođenom mi osjećaju za količine. Neću reći da nije bilo i grešaka, no to su one koje su pridonijele usavršavanju. Jer onaj moment u kojem probaš jelo, pa skužiš da ti fali još saaaamo malo granulata češnjaka ili pola peperončina za savršenstvo – neprocjenjiv je.
Zato mi se slatko na kućnom meniju rijetko pojavljuje. Rotiram uglavnom 4 deserta kod kojih nije potrebno vagu u pogon. Šalice, čaše, žličice mjerne su jedinice mojih deserata.
Kad je umak preintenzivan, pa apotekarskom vještinom lagano milimetarske točke vrhnja, kapljice vode ili temeljca strpljivo spuštam ne bi li došao u ravnotežu i onda odjednom kod devete točke i jedanaeste kapljice skužim da sam dobila balans kojem težim. Baaaam!
Ipak, najdraži su mi zakašnjeli momenti. Ne oni u kojima čekaš da krumpir zakuha i taman u sekundi kada se sagneš podignuti kuhinjsku krpu koja je tada odabrala pljusnuti na pod bruuuulllpppp! ključala voda skupa s onom bijelom sluzi veselo prekipi preko rubova, po ploči šporeta, preko rešetke i plinskih plamenika...Već oni zakašnjeli momenti u kojima nakon par sekundi osjetim negdje na nepcu ili u dubini grla retrookus. Papra, đumbira, čilija u slatkome; naranče, cimeta u gorkastom, slatkoću ljutog luka, oštrinu kadulje u slatkom mesu kozice...
E, to su trenutci...
zatvorim oči
uživam.
Jer
oni uvijek pokažu da znam.
I da namirnicama pomažem na vrhunski način...
