Nikad nisam mnogo marila za ponedjeljak, petak, vikend. Ugostitelj ne bilježi imena dana. Njemu je najbitniji dan na rasporedu sati obilježen sa S ili nekom oznakom koja znači taj "S". Upravo je to njegova subota. Ili nedjelja. Ako ima sreće, i radi kod osviještenih poslodavaca, oboje mu je. Jer još uvijek jebiga to je ugostiteljstvo nažalost kroji slobodne nam dane više od tamo nekog zakona, pa ih tjedno umjesto dva ima samo jedan. Al o tome nekom drugom prilikom.
Ponedjeljak dakle.
Kiša malo lije, malo sipi, prevari se pa stane, pa u krug...
Mama je zalegla na kauč da se malo odmori do ručka i eno je u ritmičnom hrkanju. Ručak je za par sati.
Slušam vijesti na talijanskom jeziku, a glazbenog urednika nerijetko nakon tog ponese pa nakon vijesti nastavi s talijanskim baladama. Ni sad nije drugačije. Eto sad malo i Michelle, ma belle. ode u francuski...Pa se ubaci nova jutarnja voditeljica. Slušateljica sam te radio postaje od djetinjstva i sto puta sam pomislila da sam pohvatala raspored izmjenjivanja voditelja. No, oni uvijek iznenade.
Prelistavam postove po blogovima. Fejs još nisam otvorila.
Jučer sam završila s čitanjem posuđenih knjiga, pa ću kasnije pružiti korak do knjižnice.
Potežem posljednje gutljaje hladne kave.
Poplaćala sam par računa. Blagodati suvremenog doba. Kad se samo sjetim onih čekanja u redu na pošti sa neizbježnom koverticom u ruci. U njoj računi i novci. Čekaš, platiš, nastaviš dalje.
Oprala prvo suđe danas. Do kraja dana nanizat ću još barem tri ture, od kojih jednu će, priznajem, odraditi moj zakoniti.
Ručak je na pola riješen. Barem jedan dan bez pitanja što ćemo danas za ručak. Volim kuhati, uistinu. Ali ne volim tajmiranje, ne volim što jedan ne jede ovo drugi ono, ne volim išta što mi ubije gušte kuhanja. Ovi ukućani što ne kuhaju, nikako ne mogu shvatiti čemo tolika frka oko mog pitanja i njihovog vječnog "Meni je svejedno" odgovora. Dadu mi slobodne ruke za kuhanje i ja još nešto njurgam. Pod 1.) stvarno mi je lakše ako izraziš želju o jelu; imam cilj, kuham u njegovom smjeru. Pod 2.) Ne moram izmišljat toplu vodu za četvrtog koji ih ne jede ako za troje spravljem jetrica, npr. Ima još, al da ne gušim tekst...
Sve trupe našeg trenutnog proširenog kućanstva jedu po etapama. Mama i ja, jer ona je navikla jesti nešto ranije. Juniorka, jer dolazi iz škole najčešće oko kvarat do tri, a to je taman na pol puta između nas i zakonitog koji je blagoslovljen rutinom 8-16 radnog vrmemena pa ruča oko pola pet.
Nakon izredavanja po ručanju, popit ću popodnevnu kavu i uz malo sreće odraditi desetak minuta meditacije, spakirat ću se i put teretane zakazane u 18 h. Ne smije nas biti više od deset u prostoru pa je potrebno ugovoriti termin dolaska. Što istovremeno nas pet dahće na bicikli i orbitreku na razmaku od niti metar, nema veze. Treneri su pod maskama. Barem od njih ne prijeti zaraza.
Dok se vratim, zakoniti će mami dat večeru, juniorka pozavršavati kućne školske obaveze. I tada, kad bih ja tako s guštom uhvatila knjigu ili laptop, radi trenutne preraspodjele spavanja i televizora u ovih naših malo kvadrata, primorana sam na gledanje onog realitija gdje se treneri više od kandidata trude skinuti njihove kilograme. Možda se i uspijem izvući od gledanja i odmigoljiti u njenu sobicu koja jedina trenutno nema tv. Ni mamu koja hrče na kauču.
Odo pod tuš, pa do knjižnice.
Uživajte u ponedjeljku.
Post je objavljen 16.11.2020. u 10:28 sati.