Konobarica s tastature

četvrtak, 19.11.2020.

Refleks iz zapisa duše

Na spužvasti Coca Cola privjesak, jedini koji je od mame dobio zeleno svjeto da ga okačim na rezervni par ključeva njenog stana pridodan je i mali ključ poštanskog sandučića. Tvrdi da joj pri otključavanju privjesci ključeva grebu vrata oko brave i da nije baš dobro da se vrata uništavaju, ako već ne moraju.
Fasadu, stolariju za koju uopće ne znam zašto se stolarijom zove kad je od plastike ili aluminija sva onako moderna napravljena, nova vrata od portuna i nove poštanske sandučiće, zgrada je dobila kad sam već odavno odselila iz roditeljskog doma. Obučena u novo ruho uljepšala se, kvadrati stanova dobili su na cijeni, računi za grijanje manji su. Izolacija, energetski kvocijenti, sigurnost, sve podebljano na radost stanara.
Utroba joj je čistih zidova. Do pola žuta uljana boja, u nastavku do stropa bijela obična. Tepih ispred stepenica u prizemlju. Ograda glatka, oličena, bez ogrebotina. Ispred stanova Wellcome, Home, žabice koje se smiješe i slični motivi po otiračima. Prekidači za rasvjetu po stubištu i zvonaca ispred vrata cijeli, nepolomljeni, u mraku svijetle. Sve fino, pristojno, ugodno. Milina. Osim što nije. Sa dvobojnih se zidova ne može iščitati tko je u koga zaljubljen, ko je magarac, ime popularnog benda, omiljenog lika iz stripa ili filma, nema stihova navijačke pjesme, ni onog mog pokušaja da vjerno nacrtam grb omiljenog nogometnog kluba...Niti jedne dječje žvrljotine u monotonoj dvobojnosti. Može se reći da su današnja djeca pristojnija, surova je pak stvarnost da ih u zgradi i nema. Odrastali smo, hrpa nas klinaca, po stepenicama, u portunu, na zidiću ispred zgrade. Od našeg su se žamora i vriske stanari odmoriti mogli jedino u onom famoznom od tri do pet je kućni red vremenu. Koje nam se činilo beskonačno dugo. Prekidači, tada nazivani šalterima, većina njih, bili su napukli...
Ulazim u portun. Vanjsko senzor svjetlo koje me registriralo pri ulasku i omogućilo mi da otključam vrata ugasilo se u trenutku kada sam uperila mali ključić prema nizu poštanskih sandučića. U mraku je nemoguće da pogodim sandučić, osobito što poziciju ovog novog okomitog u koji omotnice ulaze po dužini, nikad zapamtila nisam. Okrećem se i bez razmišljanja na suprotnom zidu stisnem prekidač. Ništa neobično. Normalno je, u stvari, upaliti svjetlo kada je mrak. U krajnjem slučaju toga smo na ovim prostorima svjesni posljednjih tridesetak godina, zar ne?
Ono što me ostavilo malo zatečenu u tom trenutku kada sam kvrcnuvši po prekidaču osvijetlila portun i cijelo stubište jest refleks, memorija, što li. Prekidač nije bio od onih u kojem po mraku gori ono maleno svjetalce, pa ga se može lako uočiti. Ako i jest, pregorilo je. Ipak, iz prve, bez imalo traženja, bez ikakve sumnje o njegovoj poziciji - kvrc! bez greške.
U toj sam zgradi živjela od šeste do dvadeset i sedme godine. Po useljenju krenula u školu, a odselila u vlastitu obitelj.
Koliko sam puta u tih dvadeset i jednu godinu kvrcnula po prekidaču na lijevom zidu odmah po ulasku u portun nemoguće je izračunati.
Dvije godine više od dvedeset i jedne kvrckam po drugom prekidaču kad otključam ulazna vrata zgrade.

Uprkos redu i neredu, unatoč vremenu koje otkucava ritmom promjena, kvrckanja naših odrastanja ostaju u memoriji mozga, refleksu mišića, u zapisu duše nam - zauvijek.

19.11.2020. u 20:28 • 7 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< studeni, 2020 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Siječanj 2021 (5)
Prosinac 2020 (10)
Studeni 2020 (9)
Listopad 2020 (9)
Rujan 2020 (9)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Blog! Blog! Moraš otvorit blog...
Pa eto, blog.
Priče za čitanje.
Priče za uživanje.
Jer priča je život...
...i život je priča.
Uživajte!

Linkovi

https://blog.dnevnik.hr/marival01
https://blog.dnevnik.hr/kintsukoroi
https://blog.dnevnik.hr/litterula

Arhiva

Dok ne shvatim kako sve djeluje, samo ova rečenica
Kasnije dodam.
Nešto.
Valjda.