Naslonim se trenutak-dva na geridon. Pogledam preko glava zadubljenih u tanjure, zabavljenih svojim čašama.
Ugledam nas.
U rukama uvijek neki teret (jer, ne idi nikad prazan – prva lekcija). Vremenom naučiš nositi iz bicepsa. Rasporediti teret. Ne lomiti kičmu gdje nije potreba. Opet, ponekad se precijeniš, nerijetko zaboraviš. Trčkaramo, hodamo, vučemo se, smiješimo, u prolazu uvijek si nešto dobacujemo. Ima nas. Dosta nas ima, kaotične večere odrađujemo uspješno. U ritmu koji otkucava posao, no ipak svatko u svom. Veseli niz bijelih umornih košulja.
Probijamo se prepunih tacni kroz neodlučno bauljanje mlade obitelji restoranom. Pokušavamo biti brži od staroga para, dok teglimo četiri pijata slasne mirisno vizualne čarolije. U prolazu dobacujemo poznatim gostima još jedan pozdrav, zaželimo ugodno veče, dobar tek, zahvalimo na dolasku.
Kad se primirimo, razgovaramo. Palimo svijeće, primamo narudžbe, preporučimo prema preferencijama, verbalni slapovi liju iz naših glasnica, izazivaju osmjehe na lica onih koji sjede, zahvaljujemo se jedni drugima. Točimo vode, vina, spuštamo tanjure, smijemo se, okrećemo na peti sljedećem stolu.
Jedva čekamo kraj. On se ne nazire. I dalje koračamo stazama između stolova, zaustavljamo se, sklanjamo prazne tanjure, pričamo o vremenu, hrani, vinu, pozdravljamo, naplaćujemo račune, zahvaljujemo na dolasku, napojnici. U sebi se zahvaljujemo što neki nisu bili naporni. Ritualno otkidamo na one zahtjevne, kao da su nam prvi. A nisu. Niti nažalost posljednji.
Dobacujemo si informacije, šale, prenosimo obavijesti iz kuhinje, slastičarne, šanka, nosimo račune, dižestive. Kad kave zamirišu, nazire se kraj.
Mijenjamo rubeninu, slažemo jutarnju postavu. Sklanjamo svijeće. Na njihovo mjesto stižu doze sa šećerom.
Upisujemo sate na plan rada.
U garderobi kukamo kako nam je vruće. I kako su nas Straussovi iznervirali. Opet.
Post je objavljen 23.11.2020. u 18:44 sati.