Konobarica s tastature
ponedjeljak, 09.11.2020.
Oni idu u kupovinu (nedjelja)
Obožavam muškarce.
No žene su čudo. Ali jesu.
-Oćeš s tatom u Lidl?- viknem u smjeru njene sobe, više iz nakane da izađe iz tog brloga na sunčan dan, nego iz potrebe da ide s Njim u kupovinu.
-Pa može. – aleluja, pomislim.
-I šta treba još? Ombolo i?- pita On navlačeći starke na noge.
-I jaja. – kažem.
Čekira izgled i cijenu ombola u katalogu pa pitanje:
-A di to stoji?-
-U vitrinama s mesom pa na samom početku.
Bitno je uvijek locirati mjesto u dućanu gdje se nalazi neka svemirska namirnica poput ombola, krušnih mrvica, lisnatog tijesta...
Bio je već ujutro u Kauflandu (locirala mu famozno lisnato, pronašao je).
Lokalni Brodokomerc dućan kojem se nedjeljom uvijek nešto poremeti, zaključao je vrata do 10 sati. Znači ne radi do 10, pa onda opet radi. Do 12. Tako je netko na cedulji nažvrljao rukom pa natakario na vrata koja su mnogi zatvorena poljubili. Da ne spominjem kako u tom istom lokalnom Brodokomerc erc dućanu nedjeljom nikad nema kruha iza 10 sati. Jer one (prodavačice) ne smiju radit zalihe... Okej, produži On do kioska, po novine, kad već nije uspio ubost kruh. Kiosk i pekara su u istom nizu, pa će to sve obavit u šutu. Kome treba Brodokomerc lokalni.
Kiosk pak po novom ne radi nedjeljom. Subotom radi do 12, a radnim danom do 13. Krasno. Nekad, u onim mračnim vremenima, kao danas se sjećam, lokalni je Brodokomerc u neboderu bio otvoren do 19 h zimi, do 20 h ljeti, a nedjeljom zatvoren. Belje dućan u susjednom neboderu imao je isto radno vrijeme, ali je nedjeljom radio do 12. U kamen uklesano. Godinama. Sad je dovoljna ceduljica, razlog, a možda i malo samovolje za nažvrljati radno vrijeme. Ili golobradi lumen sa netom završenim faksom i tabletom pod miškom, koji upravi šalje izvješća sa terena, pa zaključi da se (kiosku) ne isplati raditi nakon 13 sati (jer brutto plaća za još jednog djelatnika od nekih 6 milja kuna, ne bi se sigurno kroz mjesec nakucala u dodatnih 7-8 radnih sati popodnevne smjene, al ajd). Znači nema ni novina.
U produžetku ispred pekare red ko da se besplatno daje. Ruku na srce, gazda je već mnogo puta završio u medijima, jer zaista zna davati besplatno, sniziti cijenu kruha, a na pultu uvijek ima goodwill košara. Kupiš komad kruha za potrebite i spustiš u nju.
I tako je On , ni kriv ni dužan, po kruh i novine krenuo u Kaufland. Pa se (tako poznato) vratio sa krcatom onom velikom kesom („na dve ručke“ kako ju naziva moja mama). Uzeo malo voća, salate i štošta. Usput.
Obavili doručak, i onda krenem pregledavati katalog Lidla. Vidim da je ombolo na akciji.Super! Malo ću ga pomarinirat, pa na tavu, pa u rernu...Mrak.
Krenu oni. Lidl je 5 minuta vožnje autom od nas. Nakon nepunih devet zvoni mob. Juniorka.
-Ej, kaže tata da ombola nema.
-Okej. Nek onda uzme neko pile.
„Kaže mama da uzmeš neko pile“
„Kakvo pile?“
Zelenoplavo ako ima jbt, pomislim
-Kakvo pile pita.
-Pile za rernu.
„Pile za rernu.“
„Daj mi ju.“
Preuzima On mob
-Ej kakvo pile da uzmem?
-Uzmi pile ili batke ili nešto, da onako bacim u rernu. Da se ne zafrkavam sa kuhanjem.
-Aha. Znači pile ili batke.
-Da. Pile ili batke.
-Okej, vidit ću ako ima pile. Ili batci.
Sljedećih 20 minuta mob ne zvoni.
Kupim rublje sa štrika (kao što već zaključih štrikovi su nam u ženski amanet od davnina ostaljveni) i kad ugledam auto kojim stižu na parking ne mogu vjerovati. Samo jedan poziv iz trgovačkog centra.
Priznajem, junački odradiše kupovinu.
