PRIJE TRIDESET GODINA (1917-47)

Nije svrha ovih redaka da budu historijom onih davnih dana, ali kako je zagrebačka biskupija prije trideset godina stala da igra svoju fatalnu političku ulogu, potrebno bi bilo ipak i uprkos svemu ipak posvetiti neku, ma i minimalnu pažnju tim našim biskupima koje politika već trideset godina zanima više od njihovih pastirskih vrhunaravnih dužnosti.

U našoj biskupiji, osnovanoj u dvanaestom stoljeću među »slavenskim poganima i idolopoklonicima«, razmišljalo se godine 1917 o mnogim suvremenim zemaljskim pojavama i stvarima na prilično staromodan način, koji se od Krčelićevih marijaterezijanskih dana, nažalost, u svojim elementima nije ni u čemu izmijenio. Ova barokna, feudalna metoda mišljenja, po kojoj su biskupi pozvani da budu boljari i - kao takvi - narodni voždovi, nije više bila podesna za snalaženje u prostoru i u vremenu. Poslije petnaestovjekovne tragične plovidbe, mi smo se u stvarnosti godine 1917 nalazili kao narod u potpunom brodolomu, a u našoj biskupiji, međutim, o stvarnim opasnostima naše ovozemaljske egzistencije kao da nisu imali pojma. Nadbiskup, koji je prije trideset godina tvrdo odlučio da sruši babilonski, grešni toranj boljševizma, najavio je tome pokretu križarsku vojnu do istrebljenja. Reklamiran od svoje vlastite štampe kao »veliki duh«, »organizator«, »stvaralac i ideolog«, taj »mislilac udubljen u problem kršćanske filozofije« tako duboko da je »s lakoćom prelazio preko najtežih pitanja metafizike«, taj »mistik« koji je stvorio »neprolazno djelo teodiceje«, taj »akademik« i »pokrovitelj Akademije«, »učenjak i silogistik«, taj »enciklopedist«, od koga »divovski raznolikijeg i univerzalnijeg imena u našoj historiji nije bilo«, taj naš »meditator grandioznog uma« ušao je u borbu protiv boljševizma od straha pred agrarnom reformom.

Takoreći u predvečerje lenjinskog Oktobra, naš Nadbiskup prisustvovao je, kao jedan od krunitelja, krunisanju posljednjeg Cara i Kralja austrijskog i hrvatsko-ugarskog, u Budimu; kao »starčevićanac«, on je hladnokrvno glasao grofu Tiszi ratne kredite, a za financiranje austrijskih topova zabijao je zlatne čavle u Slavensku lipu na Trgu Bana grofa Jelačića, ali u pitanju »ljudskog majmunskog podrijetla« i »boljševičke« agrarne reforme bio je idealno i postojano beskompromisan protivnik. Taj naš »Sacerdos Maximus«, pred kojim su orgulje himnički intonirale: Vos posuit Spiritus Sanctus regere Dei Ecclesiam, taj naš natpastir, »knez i vladar naših duša« kome je ovozemaljski put bio »veličanstvena via triumphalis«, taj naš »graditelj duševne kulture« koji je zaustavio »prvu ofenzivu slobodoumlja i slobodnog zidarstva«, taj naš slavni antidarvinist, antišulekovac i antibrusinovac, narodni dobročinitelj i bankir, »koji je u svojoj Poljodjelskoj banci organizirao kapital za davanje jeftinog kredita« - on je na čitavu dramatsku problematiku oktobarskih dana reagirao po shemi najbanalnijeg tvrdoglavog zemaljskog Gospodina iz šesnaestog ili sedamnaestog stoljeća. Ovi naši kaptolski veleposjednici, uvjereni da su biskupske, tj. njihove desetine, činži, gornice i dežme »juris divini« - božanskog pravnog podrijetla, za svoje livade, lukno, daće i vinograde u stanju su da se bore ne samo enciklikama već isto tako i topovima. Ti milosrdni zaštitnici djevica sv. Vinka Paulskoga patetično su zaprijetili godine 1917 svim agrarnim interesentima oko sebe ognjem i mačem, kao Toma Bakač kada je branio Sisak od Turaka. Ne razmišljajući, po svoj prilici, ni o čemu drugom nego o čitavom nizu svojih stečenih agrarnih privilegija i prava, naši biskupi u ovoj madžarskoj biskupiji nisu se osam stoljeća zapravo bavili nikakvim drugim pitanjem nego stjecanjem, povećavanjem i obranom svojih feudalnih dohodaka. U svetome Evandelju po Luki, X, 7 i 8 i u Poslanici svetoga Pavla Korinćanima I, IX, 4, 7, 11, 13 i 142 jasno je rečeno kako je pravo dušobrižnikâ da od svoga stada primaju nagradu, da čineći svetu službu imaju pravo i hraniti se od te svete službe, da propovijedajući Evanđelje od njega i žive i da služeći oltaru logično pokusaju sve ono što se na oltarima nađe... Da je smiješno hraniti se od vrhunaravnih čaranja i od smokava, jarića i ulja po žrtvenicima, to je bilo jasno već Aristofanu, ali Hrvatski sabor nije na evanđeoske zapovijedi gledao okom helenskoga komediografa, pak su hrvatski saborski zaključci o biskupskim tributima i o biskupskoj desetini od godine 1273, 1353, 1480, 1481, 1537, 1567, 1608, 1621 i 1660 imali punu zakonsku i evanđeosku snagu sve do godine 1848, kada je zagrebački kaptol pobio i povješao prilično mnogo seljaka, gladnih kaptolske zemlje, a za koje se već onda govorilo i u štampi biskupskoj pisalo da su komunisti!

U ovih trideset godina dva zagrebačka biskupa, sedamdeset i prvi i sedamdeset i drugi, djeluju u okviru naše suvremene političke stvarnosti na staromodan, a pomalo i dosadan način sedamdesetorice svojih predšasnika. Zagrebački su biskupi ljubav spram bližnjega propovijedali kroz vjekove pljenidbom, globom, sekvestrom, prodajom, bubnjem, zakonom, puškama, topovima, sudom, verigama, kaznama, hapsom, batinanjem, Verböczyjevim Tripartitom, paragrafima, izgonom i smrću na vješalima ili na lomači, izopćenjem i crkvenim prokletstvom, štampom, ideologijom, pamfletima, bankama, drvenim lutkama koje miču očima, čudesima, kokošjom krvlju kao krvlju Kristovom i provincijalnom politikom. O toj sedamdesetorici zagrebačke gospode biskupa dala bi se napisati zanimljiva knjiga na temu socijalističkog realizma, kada se već traži da taj realizam ima da bude doista - i socijalistički. Sve do šesnaestog stoljeća zagrebački biskupi su, prije svega, sami stranci: Talijani, Nijemci, Madžari, Anžuvinci, Kolomanovci, Arpadovci, svjetovnjaci, simonisti, baruni, kraljevski favoriti, zagonetni pustolovi i jalovi teolozi. Za osam stotina godina ti Fancike. Ugrini, Debrentheji, Zoliji, Scolariji, Monoszli, Wolfgangi, Osvaldi de Szentlaszlo ne rade drugo nego kupuju kmetove, robe zemlju, otimaju prebende, pale gradove, ubijaju i gaze kroz vjekove to seljačko meso oko sebe i tove se od desetine, a čitava ona serija baroknih grofova s mitrom u sedamnaestom i osamnaestom stoljeću uvijek se borila protiv svog naroda dosljedno. Sa svojim biskupskim jagarima, haramijama, drabantima, pandurima, španima, dvorskim kaštelanima, kanonicima i prebendarima ti biskupi ubiru desetinu vinsku, pšeničnu, žitnu, prosenu, hršulju, jačmenku, zobenicu, kukuruznjaču, kruškovnjaču, povrtnu jalovicu, jaricu, kablenku, katansku, hljebnu, gornicu, govedščinu, dinarščinu, filjarščinu, arendu, harmicu i egzekucionalni groš! Pod zaštitom pozitivnih zakona ti naši biskupi gutaju vjekovima krave, konje, med i mlijeko, maslac, sirove, svinje, janjce, konoplju, lan, predivo, voće, perje, vinograde, sjenokoše, purane, zečeve, guske, perad uopće, i divljač sezonsku, grožđe i povrće, i kad bi se sabralo sve, čime su se ta gospoda pogostila na račun svojih bližnjih, jedva da bi ono što su oni »duhovno posijali« predstavljalo neku vrhunaravnu protuvrijednost za tu nepreglednu količinu zemaljskih dobara. Oni stoje doduše na principu da imaju pravo da žanju tjelesne stvari za nagradu što su posijali duhovne vrijednosti: Si nos vobis spiritualia seminavimus, magnum est - si nos vostra carnalia messuerimus? Kada nas biskupi sa svetim Pavlom pitaju, zar su sve te zemaljske sitnice zaista tako nešto ogromno te se ne bi smjele požnjeti za ono što se duhovno posijalo, mi im isto tako odgovaramo pitanjem: a što je to što se posijalo duhovno godine 1917? Posijala se kardinalska, vatikanska, papinska teza: boljševizam je kula babilonska koju valja srušiti! Tom rušenju paklenih vrata dodali su naši biskupi vrlo mudro i lukavo još i tzv. narodnu parolu: »u interesu hrvatskog naroda«. Nisu se biskupi pobunili protiv boljševizma jer Darwin ima ili nema pravo kad pretpostavlja da je čovjek »majmunskog podrijetla«, nego zato što je do gospode biskupa dopro glas da Lenjin sklapa mir, da dijeli zemlju i da socijalizira banke, pa će, u slučaju da dopre do Zagreba, socijalizirati i Katoličku poljodjelsku banku. Po svojoj moralnoj i intelektualnoj strukturi ti biskupi reagirali su na novootvorene probleme godine 1917 sa dvjestagodišnjim zakašnjenjem. Kao tipični boljari i velmože iz početka sedamnaestoga stoljeća, ti su biskupi godine 1917 procijenili situaciju tako te su došli do genijalnoga političkog zaključka da je »jačanje katoličke svijesti na slavenskom jugu« jedina hrvatska politika, koja treba da bude »u službi politike Kraljevstva Božjeg«. Po formuli krčkoga biskupa dra Antuna Mahniča, mi smo se - kao narod - jeseni godine 1917 u osmom mjesecu ruske revolucije našli »na pragu nove dobe«:

Stojimo na pragu nove dobe(!). Težište svjetovne politike prelazi od Zapada na Istok, a tu, kako pokazuju svi znakovi, namijenjena je hrvatstvu uloga nalik na onu, što se označava riječima »Antemurale Christianitatis«... Njiva na Istoku dozrijeva. A tko će biti prvi, koga će gospodar poslati na katoličku žetvu istočne njive, ako ne opet narod hrvatski, koji neposredno međaši s Istokom, koga uz to s istočnim narodima vežu veze krvi i jezika? Evo, narode hrvatski, na umu Providnosti, u savjetu je Trojednog Boga zaključeno, da preuzmeš među rođenom braćom, koja bijahu krivnjom kobnih slučajeva kroz tisuću godina podijeljena, poslanstvo ujedinjenja.

Novo, veliko vrijeme Oktobarske revolucije trebalo je i riječima veličanstveno izraziti! Ako je netko među nama uspio da nađe adekvatan monumentalan izraz za grandioznost historijskog trenutka, to je bio, nema nikakve sumnje, naš gospodin »krčki biskup«.

Povampireni »antemurale« u tom biskupskom remek-djelu od poslanice, ove njive i ove žetve koje na Istoku dozrijevaju, i to upravo godine 1917, ovi strateškopolitički zaključci koji su pali u Savjetu Trojednoga Boga, ova katolička aneksija naše po krvi i jeziku srodne šizmatičke braće, ovo milenijsko naše latinsko poslanstvo da budemo carski i vatikanski graničari, ova nepismena kapelanska retorika nad grobljima, na ratištima i po stratištima, a to sve zato jer »se težište svjetske politike premjestilo na Istok« i jer je došlo do sloma ruske carske vojske, pak je prema tome dospio onaj slavni trenutak da u službi politike grofa Czernina i kraljevstva božjeg prijeđemo u navalu na slavenske krivovjerce! Krčki biskup pri slaboj svjetlosti vatikanskog lukijernara piše i sastavlja svoje dalekovidne političke strategeme, a oko njega je noć, neproziran, mračan, olujni ratni hrvatski nokturno kroz koji jure nerasvijetljeni vozovi smrti, vojnički transporti krcati gladnog i ranjenog narodnog mesa. I što pjeva ovo umorno, potpuno osamljeno, samome sebi prepušteno narodno meso, koje gone od Galicije do Venecije iz hajke u hajku, iz pogibije u pogibiju, iz dana u dan, već treću godinu (1914-17)? Bez svojih političara, mislilaca i pjesnika, bez svojih knjiga i pjesama, narod se po grabama, po rovovima, po bolnicama i po vozovima tješio svojom vlastitom političkom lirikom, a to je bila poezija tendenciozna, i jeseni Devetstotinaisedamnaeste nesumnjivo buntovna, zelenokaderaška, po biskupe, po banke, po grofove i po carske generale porazna.

Od poznate carske ratne: »Marširala, marširala Pedesetitreća« i veselog skerca »Udaralo Ture u tambure« narod je duhovito kompilirao rugalicu punu sarkazma i gorčine:

Marširale, marširale kurve uz pandure,
marširale pak se rasplakale…”

Miroslav Krleža, DNEVNIK 1914-17

Moja ploča


Moja knjiga



„Tražeći samo radničku plaću
Krenuh u potragu za poslom
No ne nude mi ništa
Tek kurve na 7. aveniji pozivaju Dođi!”

(The Boxer)

Paul Simon

Žena, život, sloboda (kurdski romanizirano: Jin, Jîyan, Azadî) je popularan politički kurdski slogan koji se koristi i u kurdskim pokretima za neovisnost i u demokratskim konfederalističkim pokretima. Slogan je postao poklič okupljanja tijekom prosvjeda koji su se dogodili u Iranu kao odgovor na smrt Mahse Amini. Izraz je brzo postao univerzalni poklič okupljanja, simbolizirajući otpor protiv ugnjetavanja i borbu za ženska prava.

Podrijetlo slogana može se pratiti do kurdskog pokreta za slobodu s kraja dvadesetog stoljeća. Prvi put slogan su upotrijebile članice kurdskog ženskog pokreta, dijela kurdskog pokreta za slobodu koji je utemeljen na aktivizmu građana kao odgovor na progon od strane vlada Irana, Iraka, Turske i Sirije. Slogan su dodatno popularizirale kurdske osobe poput Abdullaha Öcalana u svojim antikapitalističkim i antipatrijarhalnim spisima. Od svoje prve upotrebe, slogan su koristili članovi kurdskih organizacija i oni izvan kurdskog pokreta. Ovo je bio slogan kurdskih boraca u probijanju opsade Kobanija od strane Islamske države Irak i Levant u Siriji.

Slogan je dobio na međunarodnoj popularnosti nakon internacionalizacije prosvjeda Mahsa Jina Amini u europskim zemljama, Sjedinjenim Državama i Australiji. Prije toga, slogan su koristili i pokreti za ženska prava na brojnim međunarodnim okupljanjima. Na primjer, 25. studenog 2015. korišten je na okupljanjima održanim povodom Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama u nekoliko europskih zemalja.

Afganistan
Dana 20. rujna 2022. slogan su skandirale afganistanske žene na prosvjedu u znak podrške ženama koje su prosvjedovale u Iranu.

Francuska
Godine 2018., tijekom Filmskog festivala u Cannesu, glumačka ekipa serije Djevojke sunca skandirala je "jin jiyan azadî".Slogan je kasnije tiskan na perzijskom jeziku na prvoj stranici francuskih novina Libération u rujnu 2022. nakon prosvjeda protiv smrti Mahse Amini.

Indija
Slogan je viđen nacrtan na cesti tijekom pokreta Meyeder Raat Dokhol 2024. u Kolkati, dok su građani zahtijevali veću sigurnost žena u društvu, posebno noću.

Iran
Korištenje slogana "Žena, život, sloboda" seže u niz prosvjeda nakon smrti Mahse Amini u rujnu 2022., koju je iranska "moralna policija" uhitila i pritvorila jer nije pravilno prekrila kosu, a kasnije je umrla u policijskom pritvoru.

U prosvjedima nakon smrti Mahse Amini dok je bila u pritvoru iranskih vlasti, proširio se val brzih javnih prosvjeda. Ti su prosvjedi uključivali žene koje su prkosno skidale i spaljivale marame, šišale kosu te se hrabro suočavale i borile protiv vlasti. Neredi su se počeli formirati dok su lokalne vodeće skupine poput "Zavjeta" i "Saveza mladih susjedstva" počele širiti vijesti online i pozivati na prosvjede. Vlada je, kao odgovor, pribjegla ograničenjima i gašenju interneta kako bi ugušila organizaciju daljnjih prosvjeda i zaustavila lokalne vođe. Prosvjednici su se umjesto toga okrenuli televiziji, gdje su strane oporbe kasnije proširile slogan: "Žene, život, sloboda", simbolizirajući bit ovog brzog i transformativnog pokreta. Od islamske revolucije 1979. godine, ovi su prosvjedi predstavljali najneposredniji izazov iranskom režimu. Odgovor policije na prosvjede rezultirao je smrću više od 500 civila i zatvaranjem više od 1000.

Slogan je skandiran na Aminijevom sprovodu u Saqqezu, a zatim ga je online proširila jedna organizacija i postao je trendovski hashtag. Kasnije se čuo na početnim prosvjedima u Sanandaju nakon sprovoda. 21. rujna slogan su skandirali studenti Sveučilišta u Teheranu, a prosvjednici diljem zemlje u sljedećim danima. 28. rujna i tijekom nastavka prosvjeda, studenti Medicinskog sveučilišta u Shirazu koristili su slogan u svojim prosvjedima zajedno s novim, sličnim sloganom: "Žena, život, sloboda; muškarac, domovina, prosperitet". Preko noći, prosvjedi su se proširili na 15 gradova u Iranu nakon smrti Mahse Amini. Policija je nastavila uhititi još ljudi i upotrijebila suzavac kako bi rastjerala mnoštvo.

Nakon širenja iranskih prosvjeda na druge gradove svijeta, u različitim gradovima održani su skupovi na kojima su prosvjednici koristili slogan "Žene, život, sloboda" zajedno s drugim sloganima. Zbog širenja u gradove diljem svijeta i opsežnog izvještavanja u stranim medijima, francuske novine Libération koristile su sliku iranskih prosvjeda sa sloganom na perzijskom jeziku i francuskim prijevodom.Također je korištena u završnom dijelu teksta pjesme "Baraye" Shervina Hajipoura, koji je bio pritvorila ga je policija nakon što je dobio svjetsko priznanje za pjesmu. Njegova pjesma "Baraye" kasnije je pjevana na globalnim prosvjedima za Iran 1. listopada 2022. u otprilike 150 gradova diljem svijeta.



U veljači 2023. dvadeset neovisnih iranskih sindikata, feminističkih skupina i studentskih organizacija izdalo je manifest od 12 točaka. U njemu je artikulirano i razrađeno značenje slogana "žena, život, sloboda", tražeći kraj ugnjetavanja, diskriminacije, tiranije i diktature.

Turska
Ovaj slogan su u Turskoj više puta koristile Subotnje majke. Slogan su skandirali i turski prosvjednici u Turskoj, kada su se okupili na prosvjedu ispred veleposlanstva Islamske Republike Iran 21. rujna 2022.


AI:

"Žena, život, sloboda" (perzijski: Zan, Zendegi, Azadi) je moćan slogan koji je postao simbol prosvjeda u Iranu 2022., pokrenutih smrću Mahse Amini, a predstavlja zahtjev za ženskim pravima, ljudskim slobodama i promjenom režima, te je postao globalno prepoznat kao simbol otpora protiv represivnog iranskog režima.
Ključne informacije:

Porijeklo: Slogan je posuđen od feministkinja kurdske radničke partije (PKK) i postao je centralni poklič prosvjeda nakon uhićenja i smrti Mahse Amini (Jina Mahsa Amini) od strane moralne policije u rujnu 2022..
Značenje: Obuhvaća tri ključna stupa:
Žena (Zan): Naglašava centralnu ulogu žena u borbi za prava i ravnopravnost.
Život (Zendegi): Traži dostojanstven život, slobodu od straha i represije.
Sloboda (Azadi): Poziva na opću političku i društvenu slobodu.
Simbolika: Slogan je simbolizirao ne samo ženska prava, već i šire težnje za slobodom i promjenom iranskog teokratskog režima, a žene su bile na čelu prosvjeda, skidajući hidžabe i paleći ih.
Globalni odjek: Postao je viralni hashtag i simbol otpora diljem svijeta, pokazujući solidarnost s iranskim prosvjednicima.

BIJELI BOŽIĆ

I ove godine pozvani smo sedmog na Božić u prekrasnu domaćinsku kuću naših prijatelja, u kojoj se tradicionalno okupljaju njihova djeca i rodbina i prijatelji za oba Božića, a po toj dugogodišnjoj tradiciji i divnom ugođaju, ove godine posebno bajkovitom zbog obilnog snijega, podsjećaju me ti susreti na Đalskove opise Božića u Batorićevoj kuriji, kako je “negda” bilo. I kada prođu Božići i proslave, ne mogu se oteti dojmu da je tradicija ipak velika stvar, i prijateljstvo i druženje i okupljanje oko svečanog stola, i unatoč svoj modernizaciji, najljepše što čovjek može u životu njegovati, zbog one tihe sreće i topline u srcu, imati dobre prijatelje i s njima se družiti kroz kalendare i prigode, od rođenja do karmina. A oni, naši oduvijek prijatelji, doista drže do tradicije i običaja na najljepši domaći način. Pa evo mala galerija te divne božićne večeri, uz bogatu trpezu i vani snijeg. A kad se vraćamo kasno kući, domaćin nas uvijek isprati kroz svoje dvorište do ceste i naviga nas, da bude siguran da smo sretno krenuli kući. Kakvi domaćini! To ne može svatko. To je urođeno, biti domaćin.

Čitam Hesseove Male radosti, kratki mudri esejčić o svima pristupačnim i nadohvat ruke "malim radostima". Uživanje u blještanju snijega u noći, npr., u zimskoj šetnji kada se grad čini kao dvorac s ledenim dvoranama punim kristala i svjetlucanja inja i ukrasa po drveću kao vitezovima okruglog stola, okrugli stolovi kafića i srcaste stolice prekriveni snijegom, crkveni zvonik po čijem satu i kazaljkama je napadao snijeg, streha s koje vise prozirne sige koji prizor nisi vidjela od djetinjstva, raskošni ogromni borovi s bijelim šlagom na granama nasuprot ljubičastom zimskom nebu... Za male radosti samo treba puno mašte i eventualno iskrenog i autentičnog književnog teksta kakvog dobrog pisca čiji savjeti će nas pratiti u našim čarobnim nalazištima dragulja svakodnevnog života, gdje drugi vide samo običnu golu granu na kiši mi vidimo blistavu ljepoticu. Kristalizacija se to zove, po Stendhalu, kada ružno postaje nam dragulj, ali ne jer se je ružno izretuširalo u nešto što nije, nego jer je naše oko otkrilo ljepotu - istine. Cijeli tekst je tu, pa poslušajmo "razmišljanja i raporte" velikog pisca:

Male radosti

Veliki dijelovi stanovništva u našem vremenu žive u dosadi bez radosti i ljubavi. Profinjeni umovi smatraju naš neumjetnički način života opresivnim i bolnim te se povlače iz današnjice. U umjetnosti i književnosti, nakon kratkog razdoblja realizma, osjećaj nezadovoljstva opipljiv je posvuda, a najjasniji simptomi su čežnja za renesansom i neoromantizmom.

„Nedostaje vam vjere!“ viče Crkva i „Nedostaje vam umjetnosti!“ viče [Ferdinand] Avenarius. U redu, meni. Mislim, nedostaje nam radosti. Bujnost uzvišenog života, shvaćanje života kao radosne stvari, kao slavlja - to je, u biti, ono čime nas renesansa tako blistavo privlači. Visoko poštovanje prema minuti, žurba, kao primarni uzrok našeg načina života, nesumnjivo je najopasniji neprijatelj radosti. S čežnjivim osmijesima čitamo idile i sentimentalne putopise prošlih epoha. Za što naši djedovi nisu imali vremena? Kad sam jednom pročitao Schlegelovu Eklogu o besposlici, nisam se mogao oteti pomisli: Kako biste uzdahnuli da ste morali raditi naš posao!

Čini se tužnim, ali nužnim da ta žurba našeg modernog života ima štetan i napadački utjecaj na nas od našeg najranijeg odgoja. Nažalost, međutim, ta žurba modernog života odavno je zauzela naše oskudno slobodno vrijeme; naš način uživanja u životu teško je manje nervozan i iscrpljujući od aktivnosti našeg rada. "Što je više moguće i što brže moguće" je moto. Iz toga slijedi sve više zabave i sve manje radosti. Svatko tko je ikada svjedočio velikom festivalu u gradovima ili čak metropolama, ili mjestima za zabavu modernih gradova, sjećat će se ovih grozničavih, iskrivljenih lica s uprtim očima bolno i odvratno. I ovaj morbidni način uživanja u životu, potaknut vječnim nezadovoljstvom, a opet vječno prezasićen, pronašao je svoje mjesto i u kazalištima, opernim kućama, čak i koncertnim dvoranama i umjetničkim galerijama. Posjet izložbi moderne umjetnosti zasigurno rijetko predstavlja zadovoljstvo.

Čak ni bogati nisu pošteđeni tih zala. Mogao bi, ali ne može. Čovjek mora sudjelovati, biti informiran, ići u korak s vremenom.

Kao i svi ostali, ne znam univerzalni lijek za ove probleme. Jednostavno želim podsjetiti na stari, nažalost prilično zastarjeli, osobni lijek: Umjerenost je dvostruko zadovoljstvo. I: Ne previdite male radosti! Dakle: Umjerenost. U određenim krugovima potrebna je hrabrost da se propusti premijera. U drugim krugovima potrebna je hrabrost da se književni novitet ne sazna nekoliko tjedana nakon izlaska. U najširim krugovima, smatra se da je netko posramljen ako nije pročitao današnje novine. Ali poznajem neke koji ne žale što su imali tu hrabrost.

Svatko tko ima kino pretplatu ne bi trebao misliti da ima što izgubiti ako je koristi samo jednom svaka dva tjedna. Jamčim im: dobit će. Svatko tko je navikao gledati slike u masi trebao bi pokušati, ako je još uvijek u mogućnosti, provesti sat ili više ispred jednog remek-djela i zadovoljiti se time za taj dan. Dobit će od toga.

Isto tako, strastveni čitatelj itd. trebao bi to isprobati. Nekoliko će se puta iznervirati što se ne može pridružiti razgovoru o nečem novom. Nekoliko će se puta osmijehnuti. Ali uskoro će se i sam nasmiješiti i znati bolje. I svatko tko se ne može natjerati na bilo koje drugo ograničenje trebao bi isprobati naviku odlaska u krevet u 10 sati barem jednom tjedno. Bit će zadivljen koliko se briljantno nadoknađuje ovaj mali gubitak vremena i uživanja. Sposobnost uživanja u "malim užicima" usko je povezana s navikom umjerenosti. Jer ta sposobnost, izvorno urođena svakom ljudskom biću, pretpostavlja stvari koje su često atrofirale i izgubile se u modernom svakodnevnom životu, naime određeni stupanj vedrine, ljubavi i poezije. Te male radosti, posebno one koje se daruju siromašnima, toliko su neupadljive i toliko brojne u svakodnevnom životu da ih tupe umove bezbrojnih radnih ljudi jedva da više dotiču. One prolaze nezapaženo, ne reklamiraju se, ne koštaju ništa! (Čudno, čak ni siromašni ne znaju da su najveće radosti uvijek one koje ne koštaju novca.)

Među tim radostima, najpoznatije su one koje nam otkriva svakodnevni kontakt s prirodom. Naše oči, prije svega, mnogo zlostavljane, prenapregnute oči modernog čovjeka, posjeduju, ako se samo poželi, neiscrpan kapacitet za užitak. Kad ujutro idem na posao, brojni drugi radnici žure sa mnom i prema meni, upravo se probudivši iz sna i kreveta, drhteći brzo i preko ulica. Većina hoda brzo, držeći pogled na cesti ili najviše na odjeći i licima prolaznika. Glavu gore, dragi prijatelji! Pokušajte ponekad - drvo ili barem dobar komad neba mogu se vidjeti posvuda. Ne mora uopće biti plavo nebo; svjetlost sunca se uvijek može na neki način osjetiti. Naviknite se svako jutro na trenutak pogledati u nebo i odjednom ćete osjetiti zrak oko sebe, dah jutarnje svježine koji vam je darovan između sna i rada. Otkrit ćete da svaki dan i svaki krov ima svoj izgled, svoje posebno svjetlo. Obratite malo pažnje na ovo i imat ćete ostatak blagostanja i mali dio zajedništva s prirodom za cijeli dan. Postupno se oko bez napora uvježbava da bude posrednik mnogih malih podražaja, da promatra prirodu, ulice, da shvaća neiscrpnu komediju svakodnevnog života. Od tamo do umjetnički uvježbanog pogleda je manja polovica puta; glavna stvar je početak, otvaranje očiju.

Komadić neba, vrtni zid obrastao zelenim granama, lijep konj, prekrasan pas, skupina djece, lijepa ženska glava – nećemo dopustiti da nam se išta od toga oduzme. Svatko tko je napravio prvi korak može vidjeti prekrasne stvari unutar ulice bez gubljenja ijedne minute. Ovakvo gledanje nipošto nije zamorno, već jača i osvježava, i to ne samo oko. Sve stvari imaju živopisnu stranu, čak i nezanimljive ili ružne; čovjek jednostavno mora biti voljan vidjeti ih.

A s gledanjem dolazi vedrina, ljubav i poezija. Čovjek koji prvi put ubere mali cvijet kako bi ga držao blizu dok radi, napredovao je u svom uživanju u životu. Preko puta kuće u kojoj sam dugo radio bila je djevojačka škola. Razred desetogodišnjaka imao je svoje igralište na toj strani. Morao sam naporno raditi i patio sam od buke djece koja su se igrala, ali koliko mi je radosti i životnog žara pružio jedan pogled na to igralište neopisivo je. Ta šarena odjeća, te živahne, vesele oči, ti vitki, snažni pokreti povećali su moj životni žar. Jahaonica ili kokošinjac mogli su mi slično poslužiti. Svatko tko je ikada promatrao učinke svjetlosti na monokromatskoj površini, poput zida kuće, zna koliko je oko zadovoljno i sposobno za užitak. Zadovoljit ćemo se ovim primjerima. Mnogi drugi mali užici sigurno su se nekim čitateljima dogodili, poput posebno ugodnog mirisa cvijeta ili voća, slušanja vlastitih i tuđih glasova, prisluškivanja dječjih razgovora. Pjevušenje ili zviždanje melodije također pripada ovdje, zajedno s tisuću drugih sitnica od kojih se može utkati svijetli lanac malih užitaka u vlastiti život. Svakodnevno doživljavanje što više ovih malih užitaka i štedljiva raspodjela većih, napornijih užitaka na blagdane i lijepa vremena, savjetovao bih svima koji pate od nedostatka vremena i motivacije. Za opuštanje prije svega, za svakodnevno olakšanje i oslobađanje, dani su nam mali, a ne veliki, užici.
(1899)
Hesse, Hermann: Razmišljanja i izvještaji 1899–1926

Opčinjavaju me šikare, bila je predivna jedna u blizini sinoć, pod snijegom, s bršljanima punim kristala od snijega koji se topio pa se kapi zaledile na lišću u ledeni nakit, a šikara svjetlucala u mraku kao balska dvorana iz velikih romana. Gotovo se mogao čuti orkestar iz palače u kojoj je patila Kiti gledajući ples Karenjine i Vronskog.















DVORAC PRVI

šikara pod šneom
ona nasrće na stranicu knjige prostački
jer joj se ne otvara
vriježa bršljana nosi kristale
poput Kitine dijademe na balu
na kojem je Vronski gledao samo u Karenjinovu
ljubljenu ženu
“jeste, ima nečeg tuđeg, paklenog i bajnog u njoj”
- za se će jadna Kiti
a kad ju je Vronski ugledao ispred sebe
sastavši se s njom u mazurki
nije ju odmah prepoznao - toliko se bila promijenila

gotovo je umrla do proljeća
ali ovo nije pjesma o Kiti
ovo je pjesma o otrovnim bršljanima

Nokturno

Markaj se z babom složil v kup,
drob im se pesji spopal skup.
Zavrček je v čupu cupkal:
cup-cup,
z ormara je opal i stropal se čup.

»Vonjha ti pukla kak slatki januš,
kaj ne bi, baba, pošla zamuš?
Šparog vražjih dal bi ti pušlec!«
V parog vragu vešča zaslinila je kušlec...

Šantavi puklavku drgeznil je v drob,
pod zimljičavkom otparl se je grob.
V žveplenom risu, zletel kak pes,
zalajavši hudo v puriflamu ves:
Markaj se zdimil i vgesnul kak kres...

Za šentom je baba zletela vun,
mesec nad hižom čkomel je pun...

Na blazinah mlačnih žagala je ves,
v daljini, v mesečini, tulel je pes...

Zapah s krelutmi. Jen čarni ptič...
Babi ni to bilo prvič ni zadnjič,
da ju je zasmolil čarni hudič,
z žveplenim pupkom, nevidinčič…

Miroslav Krleža, Balade Petrice Kerempuha
_____________________________________

Markaj, đavo kada se imenuje određenim imenom
zavrček, zametak u ženskoj utrobi
stropan, slupan, razbijen
vonjha, vonj, smrad
slatki januš, anis
pušlec, vezica, snop
vešča, vještica
šantav, šepav, hrom
puklavka, grbava
dregezniti, proburaziti
zimljičavka, zimljičavec, grozničavka, grozničavac
žveplo, žveplen, sumpor, sumporast,
ris, čarobni krug kojim se okružuju čarobnjaci prije čaranja ili sazivanja nečistih duhova i mračnih sila
hudi, zao, zloban
puriflam, oganj od baruta, eksplozija praha, puščani prah
šent, nečisti duh, hudi duh, demon, prikaza, sablast, đavo
blazina, perina, jastuk
žagati, piliti, u prenesenom smislu: hrkati
zapah, zadah
zapahati, zavijoriti se
krelut, krilo
čarni hudič, crni vrag
nevidinčič, duša nekrštenog, nezakonitog djeteta, ubijenog u porodu ili još u utrobi majčinoj, koja luta noćima po svijetu u obliku svijetleće kugle, tražeći smirenje, otkupljenje i izbavljenje

SCARY TEACHER
stisnuti stolac uz stolac
grijemo se i surfamo
ne kaže ništa kad ga nešto pitam
samo se krasno ošišana glavica
čvršće stisne uz moju ruku
kojom tipkam svoje a on
tipka svoju Scary Teacher* -
dakle gospođica T misli da nam može
uništiti Božić?
napravi joj snjegovića
kojeg neće
nikad zaboraviti!

*Scary Teacher 3D je pakistanska horor survival igra koju je objavio ZNK games, a razvio Zubair Anwar, kao i Scary Dudes. Objavljena je 15. lipnja 2017. Sažetak: Gospođica T je sadistička učiteljica koja muči svoje učenike, muči i životinje, a čak je i ubila neke ljude, poput svog bivšeg supruga Sama. U igri ćemo morati prikriveno ući u kuću gospođice T kako bismo ju prevarili i naučili ju lekciju.

SILVESTARSKI NOKTURNO GODINE HILJADU DEVET STOTINA I SEDAMNAESTE

Zapis onima, koji će sve to promatrati iz druge perspektive

Mjesec je krvavi pladanj,
i drveće herojski u mrtvoj šutnji pati,
i noć presvetog biskupa Silvestra tiho, tiho diše.
Astralni zeleni polusjaj crne maglene noći
kad se u kozmičkoj igri okreće kugla za jednu otrcanu šifru

i kada u kalendaru
Godina nova kolje Godinu staru.

O, u New Yorku, Genovi i Hong Kongu
sad sve sirene usidrenih lađa
viču,
i sve antene sad, u ovaj čas, pregršti siplju modrih iskara
po pojasima svih merdijana.

Al' ja nisam u New Yorku, Genovi i Hong Kongu,
i ne slušam pjesme usidrenih lađa.
Ja na Smroku gledam krvav mjesec nad grobljem gdje se rađa,
i oblaka plešuću povorku u žalosnoj i sivoj rasvjeti:
sve martiri, jadni, raspeti.
I pantere plešu uz svirku boga pjanog Baka,
skorpion i zmija i tri crna raka,
sve to su ovog ljeta vladari planeta.

Bolesni i žuti su krvavi oblici te silvestarske noći,
i sve su boje jadne, ispijene.
Ajde da pjevam nad lešom Stare godine, mrtve žene:

''Što si nam dala, bludnice stara?
Ludnicu, kasarnu, topove i cara,
i glazbe i požar, sprovode i strah.
Evropa pijančuje na lagumu ove tužne noći,
a Veliki Skelet u kalež šampanjac toči.''
Mjesec je krvav,
i ljudi se mislima biju, knjigama i štampom. Ljudi se
nožem biju, olovom i plinom,
i noktima i kundakom i šakom,
ljudi se kolju, i sove viču na Smroku,
i to je Silvestrova noć.

Miroslav Krleža