Ah, zbilja… :))) Mislim, kišu obožavam, kiši se radujem i kiša me raduje ali sada bih stvarno, ali STVARNO, volio da prestane tako da mogu izaći van!
Ali kučka neće… Pljušti, natapa i potapa… Sve putove kojima bih mogao trčati… Ispunila sve rupe i ne da se van…
Sutra je 27. rujna. Sutra idem predati papire za upis na diplomski. Svršio sam ga. Konačno. Službeno. Imam potvrdu koja to dokazuje. Završio sam ga s 4, s prosjekom od famozno grandioznih 3,500. Bio on visok ili nizak, moj je. Imam 10 ECTS bodova viška. Sviđa mi se to. Sljedeće dvije godine se uopće neću buniti ako ljudi budu započinjali obraćanje meni s „prvostupniče“ :) Neću baš biti toliko pompozan pa si dati izraditi posjetnice na kojima će prije imena stajati bacc. biol. Pričekat ću da diplomiram, hehehehe….
I osim toga, ništa… Ovo prijelazno razdoblje kvari, nažalost, moja draga kiša. Naime, svako toliko imam nekakvu obvezu vezanu za administraciju… Htio sam maksimalno iskoristiti ove predivne dane kada konačno niti jedan ispit ne čeka iza ugla da pomoli svoju ružnu, rogatu glavu prema meni ali kao što možete primijetiti ako samo bacite svoju (glavu, koja nužno ne mora biti rogata) kroz prozor i osjetite tekućinu koja po njoj pada. Kiša… Čekati još tjedan dana na capoeiru. Čekam da Ulfuz dobije keš, čekam da i ja dobijem keš… Alenich već ima keš ali čekamo se… Veoma se veselim tome… Uopće mi nije težnja natjecati se s nekim i dokazivati ikome išta, doli samome sebi. Želim sebe pobijediti i sebi dokazati da mogu napraviti premet i ostale akrobacije koje nas tamo čekaju.
Tako, dok čekam početak još jednog od mnogobrojnih početaka kojima ovaj mjesec obiluje tako da puca po šavovima, grčim se tu po stanu jer mi nedostaje prostora. For the first time in my life, osjećam se skučeno u ovom ogromnom stanu. Jest, bio sam zatvoren ovdje godinama i nije mi smetalo ali sada mi je dosta. Želim van. Out there… Nekidan samo Ulfuz i ja aktivno hodali 10h… Noge nisam osjećao ali zato sam osjećao neopisivo zadovoljstvo. Deset sati… Želim svaki dan posvetiti trošenju. :) Energije. Koja se nakupljala godinama… Od rođenja… Sve otkad sam se prestao igrati vani po dvorištu i kada sam se zatvorio u svoj sivi svijet unutar neurokranija, energija se nije trošila… Akumulirala se… I sada bi van jer spremnik više ne drži…
I onda kiša. Kao da je znala… Neki vrhovni entitet baš želi da ja sjedim doma… No doskočim ja i tome. Možda ne mogu trčati po Zagrebu, ali ništa me ne sprječava da trčim po skalama! :P I zato idem… Gore, dolje, gore, dolje, koliko god puta treba. Čemu platiti 200 kn za steper u teretani kad živim u jednome! :D
Drago mi je što ima ljudi koji ovdje nađu inspiraciju. :D Baš mi je drago. Jer znam da će biti sretniji kada uspiju. Kao što sam ja sretan. I znate što? Možda je taština (iako je jedna mudra žena nekidan rekla da, ako ništa drugo, neka mi sada taština bude motivator, hehehehe, i ja se slažem), možda je površno tako razmišljati ali baš me briga. Činjenica je da sam sada i sam sebi ljepši i privlačniji u odnosu na prije. I da se osjećam puno, puno bolje… I znate što? Nekidan je Ulfuz ušla u Nomadicov outlet u Pothodniku. Nevoljko sam je slijedio, znajući da na takvim mjestima odjeće za mene nikad nema. Tj. da je nikad nije bilo. Da ona M košulja nije bila izrazito strukirana, uzeo bih je. Fenomenalno je izgledala. Siva… Karirana… Siva. =) Medium. Nikad u životu nisam mogao obući medium. Nosio sam dječji XL, pa dječji XXL, s kojeg sam prešao na odrasli XXL. Medium. A i bila mi je mrvicu tijesna u ramenima. Jer su mi užasno široka. To ne mogu promijeniti, ne znam koliko trčao, hahahaha… kost je tu gdje je. Ali svejedno. Obukao sam je i zakopčao i osim blagog zatezanja u ramenom obruču prilikom opsežnih kretnji, nigdje me nije stiskala. Ništa nije stršalo sa strane niti se napinjala preko ičega… Osim preko već spomenutog obruča… Medium… Šokiran sam… Još uvijek…
I idem… Zato... Na skale… I ne brinite… Nisam toliko u depresiji zbog operacije. Već sam zaboravio da sam i išao na pregled. S lećama mi je problem (jer netko ih je bio spominjao) što mi ih oftalmolozi prepisuju nerado, jer mi je rožnica užasno grbava. I sam sam primijetio da mi na daleko ne odgovaraju. Imam duplu sliku. Sa svima mi je isto. Nema veze… Tehnologija se u današnje vrijeme barem razvija dosta brzo. Da, znam da ljudi s pravim okvirom mogu postići da izgledaju jebozovno ali ja bih rado žrtvovao sve to za život bez naočala. Jer kad ih skinem, zavidim apsolutno svakom stvoru koji ih ne mora nositi… A i ne mogu nabaviti stakla koja tamne… Naime, prevelik mi je cilindar. Možda su sad i napravili stakla koja mogu podnijeti cilindar veći od 5 i tamniti ali kad sam bio prije dvije godine, maksimum je bio 4, tako da bi mi moglo tamniti samo jedno staklo. Kao pirate nisam htio hodati uokolo :D
No… Odoh ja… :D C U…
Update:
Pronašao sam novi oblik zabave i kardio vježbe: stair dancing :)))) Awesome... Tople preporuke... U životu se nisam toliko iznojio :))) Jednostavno je: nabijte u uši nešto sa ŽESTOKIM ritmom, odaberite si jedno 5-6 skala u zgradi i opalite... Nešto kao step aerobic samo s većim vertikalnim shiftom. Probajte to raditi u ritmu.... :) Negativna strana: ako imate izlizanu obuću i pogodite rub skale, lako biste mogli slomiti kralježnicu :))
|