Ah, zbilja… :))) Mislim, kišu obožavam, kiši se radujem i kiša me raduje ali sada bih stvarno, ali STVARNO, volio da prestane tako da mogu izaći van!
Ali kučka neće… Pljušti, natapa i potapa… Sve putove kojima bih mogao trčati… Ispunila sve rupe i ne da se van…
Sutra je 27. rujna. Sutra idem predati papire za upis na diplomski. Svršio sam ga. Konačno. Službeno. Imam potvrdu koja to dokazuje. Završio sam ga s 4, s prosjekom od famozno grandioznih 3,500. Bio on visok ili nizak, moj je. Imam 10 ECTS bodova viška. Sviđa mi se to. Sljedeće dvije godine se uopće neću buniti ako ljudi budu započinjali obraćanje meni s „prvostupniče“ :) Neću baš biti toliko pompozan pa si dati izraditi posjetnice na kojima će prije imena stajati bacc. biol. Pričekat ću da diplomiram, hehehehe….
I osim toga, ništa… Ovo prijelazno razdoblje kvari, nažalost, moja draga kiša. Naime, svako toliko imam nekakvu obvezu vezanu za administraciju… Htio sam maksimalno iskoristiti ove predivne dane kada konačno niti jedan ispit ne čeka iza ugla da pomoli svoju ružnu, rogatu glavu prema meni ali kao što možete primijetiti ako samo bacite svoju (glavu, koja nužno ne mora biti rogata) kroz prozor i osjetite tekućinu koja po njoj pada. Kiša… Čekati još tjedan dana na capoeiru. Čekam da Ulfuz dobije keš, čekam da i ja dobijem keš… Alenich već ima keš ali čekamo se… Veoma se veselim tome… Uopće mi nije težnja natjecati se s nekim i dokazivati ikome išta, doli samome sebi. Želim sebe pobijediti i sebi dokazati da mogu napraviti premet i ostale akrobacije koje nas tamo čekaju.
Tako, dok čekam početak još jednog od mnogobrojnih početaka kojima ovaj mjesec obiluje tako da puca po šavovima, grčim se tu po stanu jer mi nedostaje prostora. For the first time in my life, osjećam se skučeno u ovom ogromnom stanu. Jest, bio sam zatvoren ovdje godinama i nije mi smetalo ali sada mi je dosta. Želim van. Out there… Nekidan samo Ulfuz i ja aktivno hodali 10h… Noge nisam osjećao ali zato sam osjećao neopisivo zadovoljstvo. Deset sati… Želim svaki dan posvetiti trošenju. :) Energije. Koja se nakupljala godinama… Od rođenja… Sve otkad sam se prestao igrati vani po dvorištu i kada sam se zatvorio u svoj sivi svijet unutar neurokranija, energija se nije trošila… Akumulirala se… I sada bi van jer spremnik više ne drži…
I onda kiša. Kao da je znala… Neki vrhovni entitet baš želi da ja sjedim doma… No doskočim ja i tome. Možda ne mogu trčati po Zagrebu, ali ništa me ne sprječava da trčim po skalama! :P I zato idem… Gore, dolje, gore, dolje, koliko god puta treba. Čemu platiti 200 kn za steper u teretani kad živim u jednome! :D
Drago mi je što ima ljudi koji ovdje nađu inspiraciju. :D Baš mi je drago. Jer znam da će biti sretniji kada uspiju. Kao što sam ja sretan. I znate što? Možda je taština (iako je jedna mudra žena nekidan rekla da, ako ništa drugo, neka mi sada taština bude motivator, hehehehe, i ja se slažem), možda je površno tako razmišljati ali baš me briga. Činjenica je da sam sada i sam sebi ljepši i privlačniji u odnosu na prije. I da se osjećam puno, puno bolje… I znate što? Nekidan je Ulfuz ušla u Nomadicov outlet u Pothodniku. Nevoljko sam je slijedio, znajući da na takvim mjestima odjeće za mene nikad nema. Tj. da je nikad nije bilo. Da ona M košulja nije bila izrazito strukirana, uzeo bih je. Fenomenalno je izgledala. Siva… Karirana… Siva. =) Medium. Nikad u životu nisam mogao obući medium. Nosio sam dječji XL, pa dječji XXL, s kojeg sam prešao na odrasli XXL. Medium. A i bila mi je mrvicu tijesna u ramenima. Jer su mi užasno široka. To ne mogu promijeniti, ne znam koliko trčao, hahahaha… kost je tu gdje je. Ali svejedno. Obukao sam je i zakopčao i osim blagog zatezanja u ramenom obruču prilikom opsežnih kretnji, nigdje me nije stiskala. Ništa nije stršalo sa strane niti se napinjala preko ičega… Osim preko već spomenutog obruča… Medium… Šokiran sam… Još uvijek…
I idem… Zato... Na skale… I ne brinite… Nisam toliko u depresiji zbog operacije. Već sam zaboravio da sam i išao na pregled. S lećama mi je problem (jer netko ih je bio spominjao) što mi ih oftalmolozi prepisuju nerado, jer mi je rožnica užasno grbava. I sam sam primijetio da mi na daleko ne odgovaraju. Imam duplu sliku. Sa svima mi je isto. Nema veze… Tehnologija se u današnje vrijeme barem razvija dosta brzo. Da, znam da ljudi s pravim okvirom mogu postići da izgledaju jebozovno ali ja bih rado žrtvovao sve to za život bez naočala. Jer kad ih skinem, zavidim apsolutno svakom stvoru koji ih ne mora nositi… A i ne mogu nabaviti stakla koja tamne… Naime, prevelik mi je cilindar. Možda su sad i napravili stakla koja mogu podnijeti cilindar veći od 5 i tamniti ali kad sam bio prije dvije godine, maksimum je bio 4, tako da bi mi moglo tamniti samo jedno staklo. Kao pirate nisam htio hodati uokolo :D
No… Odoh ja… :D C U…
Update:
Pronašao sam novi oblik zabave i kardio vježbe: stair dancing :)))) Awesome... Tople preporuke... U životu se nisam toliko iznojio :))) Jednostavno je: nabijte u uši nešto sa ŽESTOKIM ritmom, odaberite si jedno 5-6 skala u zgradi i opalite... Nešto kao step aerobic samo s većim vertikalnim shiftom. Probajte to raditi u ritmu.... :) Negativna strana: ako imate izlizanu obuću i pogodite rub skale, lako biste mogli slomiti kralježnicu :))
Baš volim. Izmaltretirao sam Alenicha i Ulfuz danas, vodajući ih po čitavom gradu tako da ih je 50% skoro ostalo invalidima nasred Heinzelove. Proveli su više od dva sata sjedeći sa mnom na trećem katu poliklinike za oftalmologiju… Končano smo se mi doma domogli neke svote i konačno sam ugovorio pregled za lasersku operaciju očiju…
Koju ne mogu napraviti.
Jer sam previše ćorav. Točnije, moje divne, debele, savršeno zdrave rožnice imaju tako ogroman astigmatizam da ih se niti jedan laser na ovom jadnom svijetu ne usudi rezati… Sve da ih i izreže, ostat će pozamašan minus.
Zaposlenici su bili izrazito ljubazni (pregled je 750kn). Neke od mjerenja čovjek je ponovio 6 puta za svako oko (pregled je 750kn). Doktorica je sa mnom provela skoro 40 minuta što pregledavajući me, što objašnjavajući zašto me neće operirati (pregled je 750kn). Stvarno je bila draga. Rekla je da bi ona mogla lako reći „operirajte ga“ i spremiti klinici 12.000 kn u kasu ali to neće uraditi jer im je prvenstveno stalo do pacijenta i žele da ode zadovoljan iz njihove klinike i preporuči ih drugima i tra la la… Stvarno je bila draga, a i vidjelo joj se na licu da joj je užasno žao što me ne može usrećiti…
Preporučila mi je pregled za pola godine i nadu u razvoj tehnologije. Pa, na pregled ću sigurno otići ali nešto previše nade u tako brz razvoj tehnologije i ne polažem. Mislim, moji cilindri će ostati isti ili gori, a laser mora rezati koliko mora da bi izravnao nepravilnosti. No, naravno, nada rikava posljednja, tako da „jednog dana“ (MOLIM vas, kao boga, nemojte mi više nikad, ali NIKAD spomenuti tu frazu jer ću vam iskopati oči, ozbiljno vam kažem) možda i ne budem ćorav…
Baš volim biti poseban…
Čini me posebnim. Da, znam da je to svojevrsni kružni zaključak ili kako se to zvalo u logici ali eto… Bilo je depresivno, iskreno, poprilično depresivno, sjediti u čekaonici i slušati kako sestra ugovara s ljudima operacije, ponavljajući bezbroj puta kako trebaju donijeti sunčane naočale da se zaštite poslije, kako bi bilo preporučljivo da dođu u pratnji nekoga i da neće moći voziti auto te da izvade leće ako ih nose… Ugovorila je valjda 8 operacija dok sam ja čekao verdict. Ljudi su nahrupili, sada kada je popust 50%... Doktorica je bila stvarno draga… Napisala mi je da popust vrijedi i za 6 mjeseci, ako se SLUČAJNO dogodi… Inače popust vrijedi do kraja godine…
Mrzim svoje debele, zdrave rožnice…
Ali neka… „Jednog dana“ će i one najebati… I ne, nemojte me pitati zašto ne nosim leće… Zato jer imam ogroman astigmatizam i ne odgovaraju mi na daleko… Imam duplu sliku i jako je frustrirajuće… I nisam se nikad naviknuo na njih. Psihički… Fizički jesam, skoro pa ih nisam ni osjetio na oku, osim nakon čitavog dana… Ali psihički su me ubijale… Nema ništa gore nego staviti leće ujutro u 6.30 kada ste sneni, krmeljavih očiju i ne znate kuda hodate…
Baš se bezveze osjećam…
Veoma sam se tome actually veselio, iako sam nekako, deep down, znao što će mi reći. I nemojte mi reći da sam privukao lošu karmu ili negativnu energiju tim negativnim mislima. Moj astigmatizam je bio mamutski i prije nego se uopće otvorila mogućnost (financijska) za operaciju tako da moje sumnje posljednjih nekoliko dana uopće nisu mogle utjecati na to, sve da je i istina to što biste mi možda rekli…
Veselim se capoeiri…
Iskreno se nadam da neću bit prećorav i za nju… Vjerojatno ću morati skinuti naočale prilikom sparinga ili učenja udaraca i pokreta. Ah… I just love you, oh Fortuna… Your wheel goes round and round, doesn't it? I used to be up, not so long ago… It started to plunge downwards… But… But… The wheel has to bring me up again, eventually…
Htio sam napisati još malo o Fortuni… Kako mi je zamahala još nečim pred nosom, nečim što zna da želim više od svega i kako mi je to istrgnula praktički iz skoro pa stisnute šake. Kuja. Zla je… Ne volim je. Imao sam, tako bolno kratko, a sada nemam. I što je najgore, I broke an organ. And mine was broken, too. So short yet so real. Actually, I've broken them both. „Jednoga dana“… I hate you, „Jednoga Dana“.
Back to square one. Došao sam na njega mudriji. Oprezniji. „Nikad više“, rekla je jednom predivna ptica u tuđoj halucinaciji. Et je suis resté ici… Avec mon coeur sec… Le Coeur Sec…
Već dulje vrijeme sjedim za ovim praznim Word dokumentom i smišljam što uopće napisati. Bio bi red da maknem onaj prethodni post, čaj u njemu se već ohladio, a ostataka Domaćice i napolitanki već odavno nema. Mislim da je sad pravo vrijeme za piskaranje (i čitanje, što će uslijediti odmah po dovršetku ovog fenomenalnog literarnog uratka), budući da neumorno daždi još od jučer.
AS I WAS SAYING…. (jer, naime, početak posta je nastao prije skoro dva sata, a ona je uslijedila serija poziva, kucanja, pljuckanja, jedenja i slično). Ova predivna kiša me posjela za ekran i prvo što sam napravio bilo je plaćanje telefonskog računa (hvala Thoru na online bankarstvu i jednostavnim stranicama PBZ-a). Drugo što sam napravio bilo je updateanje weRead aplikacije na Facebooku i mijenjanje statusa. A sada bih mogao nastaviti s originalnom idejom…
Četiri godine. Toliko mi je trebalo da završim ono za što ljudima inače treba tri. Ali to nije point here. Uopće mi nije žao, ni najmanje, zbog te jedne godine viška, jer da sam dao sve u roku, možda danas ne bih bio tu gdje jesam niti se osjećao ovako kako se osjećam. Osim toga, izašao sam, zahvaljujući njoj, mudriji nego što sam bio na početku i zato smatram da je cijena od 365 dana na ukupnu količinu koliko mi je još preostalo do gašenja svih kognitivnih funkcija zbilja zanemariva. Tko zna kakva bi alternativa bila da sam bio „savjestan“ i „marljiv“ i „malo manje lijen“… But again, that's not the point here… Ne žalim…
Iza sebe sam ostavio četiri godine koje su rezultirale prvim većim uspjehom u mom kratkom životu. Prvostupnička titula. Baccalaureus biologiae. Četiri godine ispunjene apsolutno svakim osjećajem koji možete zamisliti, s jednog kraja Gaussove krivulje na drugi. Preko svih zamislivih i nezamislivih situacija koje mogu strefiti nedužnog, izgubljenog provincijalca u velikom, nepoznatom gradu (koji je u međuvremenu postao drugi dom i kojeg sam veoma zavolio zbog milijuna lijepih stvari koje su moj život učinile zanimljivijim and a little more worth living for), preko dvije komisije i strepnji nad matematikom (što mi trenutno djeluje kao ancient history, all of that) i tisuća i tisuća sretnih i ispunjenih sati u laboratorijima, predavaonicama, kafićima, knjižnicama, muzejima, kinima, kazalištu, dnevnom boravku, terenima, drugim gradovima, šumama...
Mjesec je ovo (godina, točnije, ako ćemo tako) ogromnih promjena u mom životu. Ogromnih. They've started in the very core of my being, those changes, decompiled everything that I am (that I had been) and reorganized my way of living into something with more sense to it. Mislim da su sva četiri tipa tkiva bila zahvaćena ovim procesom… Živčano tkivo je doživjelo ogromne promjene. Čitav neocortex prošao je temeljitu defragmentaciju (za Zlicu: defragmentation = a process that reduces the amount of fragmentation in file systems. It does this by physically organizing the contents of the disk to store the pieces of each file close together and contiguously.) i dezintegraciju nepotrebnih sinapsi. Stvorile su se nove (ovaj put na ispravan način, hvala Jupiteru), optimizirale one koje su preživjele čišćenje… Mišićno tkivo doživjelo je proliferaciju, a vezivno tkivo ogromne strukturalne promjene. Adipozno tkivo pretrpjelo je najveće gubitke u svojim redovima, za razliku od koštanog koje se učvrstilo dodatnim snagama. A zahvaljujući optimizaciji procesa unošenja nutrijenata i ekstrahiranja energije, obrambena tj. zaštitna funkcija epitela je poboljšana, rezultirajući manjim brojem infekcija u jedinici vremena. Sve u svemu, godina velikih promjena na psihofizičkoj bazi. Osjećam da će se trend nastaviti.
I tako… Dok polako svojim ženskastim ispisujem posljednje redove još jednog chaptera svog života i pitam se što ću nacrtati ispod zadnjeg odlomka (znate kako neke knjige imaju na kraju svakog chaptera [a neke to imaju na početku] nacrtan lajtmotiv radnje u dotičnom). S obzirom na sve proživljeno, možda bi bilo najbolje nacrtati nekakvu opaku krivulju i ispod nje riješiti integral, hehehehehehehe…
Istovremeno, ideje za novo poglavlje samo niču u ovoj mojoj glavi upitne kakvoće ali ne mogu ga započeti prije nego stavim točku na posljednju rečenicu u prethodnom. Ta točka će biti upis ocjene iz završnog rada. Gotov je, ispravljen je, sve što u italic mora ići u italic i stavljeno je… Čeka se ponedjeljak, kad ću to i napraviti.
Novo poglavlje bi trebalo biti još uzbudljivije i napetije od prethodnog. To vam obećavam. Ako Fortuna svojim smiješkom obasja ovaj moj sivi kutak svijeta koji zapremam, možda vam budem pisao postove o tome kako je lijep i dražestan svijet kada ga gledaš kroz svoje nove, izrezane oči, bez raznoraznih nanosnih ili nalećnih pomagala. Čitat ćete i postove s treninga capoeire (na koju, koliko čujem i vidim, s Ulfuz i sa mnom ide još i Ulfuzičin cheri). Poznajući sebe, bit će materijala za pisanje :)
Oh, krenut će i nova sezona praktikuma. :D Znam da Nessa uživa u mojim doživljajima s vježbi. Ovaj put, nažalost, neće biti kemije u pitanju ali mislim da ćeš biti zadovoljna! :D Usput budi rečeno, proveo sam tri minute čitajući zadnju rečenicu i buljeći u riječ „nažalost“, ne vjerujući očima da sam je stavio u isti kontekst s kemijama, hehehehe… Mora da je moj evil twin brother oteo tipkovnicu ispod mojih prstiju i napisao takve sulude ideje…
Bit će ovo poglavlje izrade diplomskog rada, živciranja oko dotičnog, gubljena ovo malo kose, što se još labavo drži, oko dotičnog, jbkanje roda svemu i svačemu zbog dotičnog… Jedva čekam…
I priznajem, bit će me itekako strah dovršiti sljedeće poglavlje. Jer znate što? Sljedeće poglavlje je ujedno i posljednje za koje imam ideje. Što dolazi poslije, to ne vidim. Onoga trena kada na sljedeće poglavlje stavim posljednju točku i nacrtam ispod zadnjeg odlomka tuljac i onu ružnu kapicu te ispišem stihove Gaudeamusa, stvarno počinje život. Samo hrpa praznog papira kojeg treba ispuniti. A ne znam čime. Sve do sada, za sva prethodna poglavlja imah ideju. Ili svoju ili su mi u stvaraju ideje pomagali drugi. Počevši s vrtićem, sve do sada moj život imao je konkretan smjer. Istina, nije uvijek bilo svijetlo kao dan hoću li uspjeti slijediti smjer koji sam si zacrtao ali kurs je barem bio unesen. Još dvije godine i dolazim pred abyss. Ulazim u uncharted territory i trebam se snaći kako znam i umijem…
No nemojte misliti da sam opterećen ili zabrinut onime što se ima dogoditi za dvije godine. Nisam. Zbilja. Osim toga, ako se sad budem nervirao oko događaja koji se imaju zbiti za dvije godine, oko čega ću se onda brinuti kad to stvarno i dođe? :D Nisam zabrinut, ni najmanje. Ako ništa drugo, život i fiziološki procesi su mi kroz sve ove godine uspjeli pokazati i dokazati da stvari generalno uvijek isplivaju na pravu stranu, bez obzira kako ih frknuo u nemirno more. Samo moraš biti svoj u glavi, čovjek prema drugima oko sebe i čvrst u nakani i nema te stanice koja će reći „ne“ apoptozi kad joj dođe vrijeme, niti tog zadatka koji će biti neosvojiv.
Mislim da ću veoma uživati u ispisivanju sljedećeg chaptera…
Što dobijete kada na isto mjesto stavite dvije blogerice i jednog blogera/popriličnu tetkicu? Dobijete foršpan za film o „Kućanicama“ :D
Jučer je Nessa slavodobitno doputovala u Kajland i takorekuć, nije ni smjestila kufere u stan gdje ima ostati, a već je lebdjela tramvajem prema meni. Točnije, prema Središću. „Hoćemo li negdje u grad ili da svratim do tvog stana“, bilo je pitanje koje mi je postavila dan ranije. Needless to say, a ipak ću reći jer volim biti dorečen, linija manjeg otpora ukazivala je svojim podebljim prstom na opciju koja se skrivala iza vrata broj B (veoma neukrašena, nadasve obična, s kojih se već polako gulila pitura, vrata). Tako je pao dogovor da će Nessa očajavati (piti čaj, op. a.) kod Meda u njegovom brlogu.
Ne budi mi lijeno, smsnuo sam tetu Zlicu jer nekako imam osjećaj da njih dvije uvijek dolaze u paru. :) Pa je i teta Zlica zaradila poziv na čajanku.
Dočekavši ih obje na munjovoškoj stanici, pokupih ih i udarih marš prema zgradi. Došli, sjeli, quick tour de Brlog… Načeo sam Nessin gift, zalio Zličin (nakon što je sirota ciklama počela cviljeti izrazito dehidriranim hropcem), s očitim, gladnim i pohotnim zadovoljstvom prelistao „Studengoru“ koju sam dobio na čitanje, stavio je na mentalnu hrpu, zajedno s još osam milijuna knjiga (doduše, stavio sam je na vrh, jer sam odlučio, prekjučer, početi davati prednost knjigama iz bilo kojeg žanra koji nije fantasy; malo, za promjenu)…
Anyway… Domaćica, napolitanke, krekeri, čokolada, sve se to lijepo tamanilo dok smo natezali čaj. Prije toga, ofkors, Acerich i Zličin Najljepši su se morali i službeno upoznati, usporediti si konfiguracije, ishvalisati se jedan pred drugim i onda blaženo usnuti, dok su njihovi vlasnici nastavili pretresati svjetske teme…
Moram priznati da su kave/čajevi s ove dvije blogerice nešto najdinamičnije u čemu nedužni bloger poput mene može sudjelovati! :))) Sreća moja pa me Majka Priroda obdarila, kao i jedno 10-ak% muške populacije općenito, mozgom koji poprilično dobro može pratiti ženski jer da nije, mislim da ništa od sinoćnjeg razgovora ne bih bio u stanju spojiti u smislenu cjelinu. Iskreno, ne znam kako smo uspijevali razgovorno teći od Jadranke Kosor i Dragana Primorca, preko Agathe Christie, Modnog Mačka, Lidla, Simonice, televizijskog programa, linkova na knjige (grrrrr, I don't like being blackmailed! :P), električarskih eskapada, prašnjavih kompova, ukusa u čaju, teorija o porijeklu Hrvata i njihova imena, Nacionalnih i sveučilišnih knjižnica, keltske glave i klempavih ušiju, crnog vina po tehnologiji, ECTS-bodova i prosjeka, pa sve do splitske rive, zamantranih turista, Marjana, dubrovačke žičare (10€!!!) i konačne ideje (jer je Nessa spomenula kako tamo nikad nije bila, a voljela bi vidjeti) da se uputimo u McCafe na Vukovarskoj.
I tako smo u 23h sišli na autobusnu stanicu (nakon što je moja malenkost potrošila omanji eon vremena pronalazeći sve potrebne dijelove koji su jednom modernom muškarcu poput mene esencijalni za preživljavanje na asfaltu velegrada i spremajući se kao da idem na vjenčanje Bjeloglavog Supa i Šuksyja), dočekali autobus… Bilo mi je zanimljivo biti vani u subotu u noći i ići na KAVU dok mladež u dobnom rasponu od 12 do 24 godine već udomljuje poprilične promile u svom vaskularnom sustavu.
Uspjeli smo doći do McCafea i ustanoviti da cjenovno i nisu baš oku ugodna destinacija, ali interijer (koji je meni bio sasvim pristojan i ukusan, eto) i besplatan internet nadoknadili relativno nepovoljne cijene.
Moja ledena kava bila je:
1) kava ;)
2) ledena…
Zličin frape bio je:
1) sladoled
2) od leda
3) s kavom u tragovima.
Nessina pita/torta od jabuke bila je:
1) vizualno i oflaktivno IZUZETNO privlačna
2) posuta cimetom *eyebulge and slin, slin*
3) poslužena uz čaj od divljih bobica :)
I kako to obično biva kada dospijete negdje u 1h ujutro, razgovori su skrenuli na moje postove i predivne trenutke koje sam doživljavao gubeći se po Sljemenu ili pokušavajući natjerati internet u onom grotlu pakla od Dubrave da proradi… Sada kada gledam u rikverc malo, čudo je što sam iz toga izašao (relativno) neoštećen :)
Naravno, kasno je bilo, a to nam je do znanja pokušao dati i zaposlenik dotičnog kafića gdje smo sjedili (vani, pod suncobranom koji je actually u tom trenutku glumio kišobran i mjesecobran), gurajući i kupeći stolice i stolove izuzetno napadnim i glasnim stilom. Shvativši mig, a i Nessa se morala vratiti na drugi kraj grada (zajedno sa mnom, hehehe), ustadosmo i krenusmo nase… :)
I tako je završila čajanka/kavenka s tetom Zlicom i Nessom. To treba doživjeti, trust me… Btw, teta Zlica, daj me napomeni da si odem kupiti onaj čaj koji si spominjala, a i napomeni me dan prije 6. listopada da bih mogao (bismo mogli) do MSU-a :) BTW, ne znam jesi li vidjela da je u Etnografskom muzeju izložba kave? :)))
Dobro, sada kada smo ustvrdili da vam žutilo mozak izjeda i da inače ne biste svratili pogledati ovaj post da kojim slučajem nosi naslov "Kako sam mijenjao žarulju", nastavimo dalje, bez dotičnih aktera iz navlakuše od naslova...
Obožavam kad me ljudi ne doživljavaju. Ali stvarno. Imam svrš momente na takve momente. Zar je tako jbno teško odgovoriti na mail? Danas svaki čovjek koji je u bilo kakvom odnosu s nekim drugim čovjekom ili grupom ljudi barem jednom dnevno pogleda mail. To odgovorno tvrdim. Pogotovo ako je taj čovjek profesor i torakalni kirurg. No dobro, ja ću se posljednji smijati na kraju ove groteske… Pogađate, da, velepoštovani profesor mi još nije odgovorio na upit kada mogu doći odgovarati. Po svemu sudeći, to će se dogoditi idući tjedan.
To me napola veseli. Imat ću više vremena za ponavljanje, that's true, ali ću imati i manje vremena za obaviti ostalu administraciju na faksu, namely predavanje završnog rada u referadu i slično. To ne mogu napraviti dok mi i posljednja ocjena ne bude zavedena u indeks i u studomat. Rad je gotov, čeka… Čami… Potiho nariče negdje u nekom folderu na nekom od hard diskova.
VIP me je razljutio i razočarao… Sinoć sam, iz razloga koji su poznati samo meni za sada, odlučio iz najmračnijeg i najudaljenijeg kutka ladice oteti paucima i prašini jedan neotpakirani VIP-ov broj. Lijepo sam ga aktivirao, pobožno otrpio salvu SMS-ova u kojem mi ližu dupe, zahvaljujući što sam odabrao najpovoljnijeg providera u Hrvatskoj, kunući se kako će mi život procvasti sada kada pozivam najpovoljnije i šaljem SMS-ove najpovoljnije (što je notorna laž, ali dobro, neka im, sigurno neće reći da je onaj do njih povoljniji) te naposljetku odlučio aktivirati Friends broj. Zajeb. Naime, blaženi VIP je odlučio „poboljšati“ svoju ponudu pa je poukidao stare tarife i izbacio na tržište četiri nove, jednu retardiraniju od druge. Oni sretnici koji su ostali na starim tarifama (primjerice, „Laganini“ ili „Za dvoje“) i dalje mogu koristiti zanimljive stvari poput 750 minuta prema Friends broju za 30kn. Mi novi sretnici to ne možemo. Ne. Mi možemo ubaciti 100kn svaki mjesec i pričati za 9lp prema VIP-brojevima. Ali ja ne želim to. Ne treba mi to. Imam Tele2 broj s kojim sam savršeno zadovoljan. VIP mi je trebao biti sekundarni broj, a opcija Friends 0kn jedina aktivna opcija. Stoka gramziva… Nema veze… I will adapt.
Gravitacija me razljutila. Već mjesecima mi je u ostavi mračno kao u rogu jer je žarulja pregorjela. Da, pitate se zašto je nisam promijenio? Pa, u nekom ludom trenutku svoje nedavne prošlosti, nisam imao niti jednu rezervnu pri ruci pa sam našarafio natrag onu kuglu (kakve se mogu pronaći u svim kupaonicama i hodnicima zgrada nastalih tijekom socijalizma). Naravno, ja sam ja pa je ja našarafilo kuglu tako da je dragi Bog više nije mogao otšarafiti. Ufatila u krivo. I to je tako stajalo. Maltretirao sam je, natezao, drmao i sve je to rezultiralo otpadanjem kompletnog rasvjetnog tijela s plafona. Držalo se samo žicama od struje za strop.
Danas sam dobio naputke by pater familias kako riješiti problem. Prvo sam sjebao prekidač za svjetlo. Postupak je bio jednostavan, actually: odviti šarafe, izvaditi prekidač iz struje, provjeriti ispitivačem je li svjetlo ugašeno, odviti žicu od nule da se ne spržim gore na ljestvama i to je to. Dobar tek! E. Odvivši prekidač odmah mi je postalo evidentno da ga zaviti natrag više neću jer se raspao, tako reći… Ne mojom krivicom. Bio je star i bilo mu je vrijeme. Ionako se predugo mučio. It's for the best. Dobro… Uslijedilo je maltretiranje kugle. Kristalne. Koja mi je govorila da će nešto poći po zlu. Otšarafio sam žice od struje, sada lišene dotične, i skinuo cijelo rasvjetno tijelo dolje. Povuci, potegni, podmaži navoje, đavo ne popušta… Sjetio se ja i krehnuo time lagano od pod. Popustilo, ja odvio, sav sretan.
Vratio se na skalu, zavio žice od struje natrag. Preostalo je još samo prišaraviti taj komad čitavi natrag na plafon, da ne visi na žicama. Manevarski prostor bješe malen pa ja nježno pogurah instalaciju malo naprijed, da dođem do bitnih dijelova. Instalacija mi se oduži odvajanjem od žica i razbijanjem u tisuću i osamdeset četiri komada i komadića razasutih na 3 metra kvadratna.
Prokleh. Opsovah. Nagazih na krhotinu. Spotakoh se o metlu. Pljunuh na menial labour. Iskopah iz uništenih ostataka grlo koje je ostalo čitavo, hvala Thoru… Zašarafih ga natrag na žice, ČVRSTO… Pridružih mu žarulju. Vratih nulu natrag na prekidač. Et facta est lux! Sad izgleda kao robau. Prekidač visi također. Žarulja također. I'm a scientist, not an engineer! Sutra moram kupiti prekidač, jer poznajući sebe, zagurat ću prste ravno u fazu, tražeći ga u mraku… Nekakvu plafonjeru ili neki drugi vid rasvjetnog tijela ću potražiti sljedeći mjesec. A kad sam već pri tom, mogao bih naći i nešto novo za kuhinju. Tu je, naime, rasvjetno tijelo doživjelo sličnu sudbinu… :)))
Sažetak ove moje demonstracije nesposobnosti bi bio da sam savršeno „sposoban“ pratiti upute i shvatiti teoriju iza njih. Izvedba je već malo bodljikaviji ježurak. Jbga. Btw, drago mi je primijetiti da Word Croatian Spell Checker prepoznaje riječ „ježurak“. :)))) Olakotna okolnost bi mogla biti činjenica da se sve u ovom stanu, blago rečeno, raspada, jer je prastaro i nije dirano godinama pa čim u nešto takneš, to ima običaj prestati postojati kao funkcionalna cjelina. Dobro. Ne kažu uzalud da je čovjekova sposobnost da uči na vlastitim greškama fenomenalna adaptacija. Da, omogućuje mu da prepozna pogrešku kad je opet napravi…
Idem se baviti abdomenom. Ne teorijski nego svojim :D Ajde pa se boooog! :) O školskim udžbenicima i našem obrazovnom sustavu neki drugi puta. :) Nisam se odavno dotaknuo politike, mogao bih malo, za promjenu. Ajd, ostajte mi zdravo! :)
Hodanje oduzima puno vremena. Zato hodam ujutro, rano ujutro. Ljudi me često pitaju kako mi se „da“ ili „odakle mi volja“, „zašto se dižem tako rano kad ne moram“ etc.
Dižem se rano jer, kao što napisah, hodanje oduzima puno vremena. Tijekom dana, popodne i navečer, nemam baš taj luksuz u vremenu da mogu dvije ure hodati uokolo, naoko besposlen. A volim hodati na dulje staze. Recimo, jutros sam prehodao standardnu udaljenost od cca. 12km. Od zgrade do Glavnog kolodvora i natrag. Trebalo mi je 2h, a kretao sam se prosječnom brzinom od 5,5 km/h, usput učinivši preko 14.000 koraka i potrošivši preko 400 kcal. Sve to znam jer sam doma iskopao pedometar (ili korakomjer, kako bi to naši puristi rekli) i osposobio ga, podesio na svoje parametre u vidu raspona koraka i težine (žao mi je što još ne uzima u obzir i moje godine i visinu) i krenuo hodati. Korisna stvarčica, priznajem.
Ulfuz je kriva za tu ovisnost. Ona je počela još prije skoro dvije godine bojkotirati JGP i išla je pješke na faks. Nagovarala je i mene, ali ja sam joj samo rekao da ću početi kada budem spreman. Psihički. Znam, pitate se čemu tolika psihička spremnost na tako običnu radnju kao što je hodanje, ali vjerujte, bila mi je potrebna. Dne 1. ožujka ove godine prvi put sam krenuo pješke prema Glavnom. Snijeg se bio pretvorio u zaleđenu bljuzgavicu, imao sam na nogama zimske cipele, došao sam do Bundeka i htio umrijeti od bolova. Noge nisam mogao pomaknuti, gležnjevi su mi otpadali, zrak mi se ledio u respiracijskom sustavu, a mozak vrištao da je dosta. No, nastavio sam. Tad sam imao 111kg.
Danas sam prepješačio 12km a da nisam okom trepnuo. Danas mogu trčati jer me gležnjevi više ne bole. Mogu provesti sat vremena poskakujući na vrhovima prstiju dok ubijam boga u imaginarnim protivnicima i dižem tlak susjedu ispod sebe, iako se svim silama trudim biti što tiši i padati natrag na pod što laganije. Danas imam 85kg.
Zašto sve to govorim i pjevam hvalospjeve samome sebi? Zato jer sam mislio da je nemoguće. Jer sam bio uvjeren da ću dovijeka ostati polip, svojom bazalnom pločom srašten s mekanom podlogom kauča, s lovkama od tri metra tako da, ne mičući se, mogu dohvatiti i frižider, i televiziju, i kompjuter… Bio sam uvjeren da će moja masa nastaviti letjeti nebu pod oblake i da se nikad neće spustiti.
Analitički dio mene cijelo je ovo vrijeme pomno pratio napredak ostatka uma i tijela i analizirao, davao mi rezultate tih analiza i ukazivao na tipične uzorke ponašanja koje bi i najveći amater psiholog prepoznao. Drago mi je što sam ih uspio prepoznati i sam kod sebe. Godina je ovo brojnih promjena. Psihičkih i fizičkih. I svega između. Bit će ovo i jesen mnogih promjena, također. Neopisivo joj se veselim. :) Mogla bi biti jedna od najboljih do sada…
Dakle, mucice moje, najgore je preživjeti prvi dan, prvu bol, prvu vježbu, prvo odricanje i prvu pomisao „ja to ne mogu“. Da sam onaj dan, kada sam u bolovima stigao do Bundeka, odustao i sjeo na bus, pitam se bi li bilo išta od svega ovoga i gdje ih i kakav bih bio danas.
Istina, bilo je odricanja. Prehranu sam si morao prilagoditi, teška srca se rastati od brojnih ljepota koje sam tako nemilice tamanio čitav život. Ne kažem da sada jedem isključivo mrkvu. Bože sačuvaj. Jedem svašta i sve (iako stvarno izbjegavam stvari koje plivaju u ulju, primjerice) ali u puno manjim količinama. :) Ali najvažnije je to potrošiti. Svaki dan po uru vremena hoda i koristit će. S time sam i počeo. Išao bih samo na faks pješke, poslije nisam imao snage za natrag, morao sam busom. Danas idem busom samo ako su vremenske (ne)prilike bezobrazne ili ako je jako kasno, a meni se žuri ili sam užasno umoran (kada, recimo, s francuskim završimo u 22h)… Malo po malo…
I da… Vaga i brojevi na njoj. Ljude obično ubije u pojam što se, primjerice, nekoliko dana ubijaju u fizičkoj aktivnosti i ne jedu ništa, stanu na vagu i ona pokaže, recimo, ništa kilograma manje. Treba proći neko vrijeme da se promjene odraze na brojčanik na vagi. Uostalom, to i nije tako bitno. Taj broj. Bitan je onaj broj u glavi. :) Lakše mi je procijeniti do kud sam došao po odjeći koju sada mogu nositi i po tome kako mi stoji, strši li što, je li pretegnuto ili sl. Svakodnevno penjanje na vagu i razočaranja koja slijede (jer težina oscilira kroz dan i kroz tjedan i do nekoliko kilograma) samo mogu ubiti u pojam i ubrzati proces odustajanja. Zato, ako se itko namjerava baciti na trošenje, trebao bi stati na vagu, zabilježiti cifru, izmjeriti si opseg struka, zabilježiti cifru i onda oboje baciti i ne dirati barem mjesec dana :)
Eto, toliko od vašeg gurua za danas. Ide se guru baviti malo anatomijom, ali prije toga bi mogao ručati (da ne mora poslije, hehehe) i poslušati malo glazbice. Dan je spektakularno lijepo počeo, ah, jedva čekam večer da još spektakularnije i završi. Iako sam morning person, posljednjih nekoliko dana večeri su mi postale neopisivo drage i uzbudljive… :D Tko zna, možda se i kakva proza iznjedri iz svega toga :))) Cheers!
Ne, uopće neću komentirati latest news from Markov trg and Banski dvori. Svaki Hrvatica i Hrvat koji imaju televiziju, radio, čitaju novine, surfaju netom ili barem pomole glavu kroz vrata ili prozor znaju što se događa, tako da ne vidim razlog za ponavljanjem psovki koje s takvim očitim zadovoljstvom sipam tu u dnevnom boravku svog iznajmljenog stana. Čak neću ni komentirati kako su mi svi skupa postali još gadniji i ozbiljno razmišljam da počnem štedjeti za plaćenog terorista samoubojicu… Iako ne vidim zašto bih ga morao platiti, no dobro… O detaljima ću s njim poslije obavljena posla, hahahaha…
Ne, evo, čekam. Čekam sredinu sljedećeg tjedna. Tad bih trebao ponovo poslati mail profesoru iz anatomije i dogovoriti se za usmeni. To je jedino što mi je još ostalo s ovog preddiplomskog. Jučer smo Semmy i ja tako spektakularno riješili histologiju da se još uvijek sami sebi divimo. Ona je isti dan riješila i histologiju i fiziologiju, a ja sam bio učio anatomiju (oh, happy day, za nekoliko trenutaka ću vam ispričati KAKO je tekao taj pismeni) i stvarno mi se nije učila histologija. Učili smo je sve skupa 3 sata, ako i toliko… DA ne spominjem i prepoznavanje preparata (kolokvijich)… Uglavnom, pokupio sam 5 iz toga, stvarno sam dosta naučio, puno toga i zapamtio i oduševljen sam i kolegijem i profesoricom!
Anatomija. Pojavivši se gore na Šalati osam milenija ranije, po dobrom starom običaju, smrzavao sam se na hladnom vjetru i neumornoj kiši i motao se pred ulazom na MEF. Nije mi se ulazilo unutra jer je sve bilo pusto, a osim toga, tu nisam ni pisao ispit. Šetuckao sam gore-dolje ispred ulaza sve dok nisam dignuo turgor portiru koji je izašao i „predložio“ mi da sjednem unutra. Ignorirao sam ga i pošao do Zavoda.
Milijun ljudi. Ponavljam još nešto malo, ne da mi se, umoran sam, 18 je sati i spava mi se jer sam čitav dan u gradu. Po glavi mi se miješaju kranijalni živci (figurativno rečeno, je li), mišići, podjela abdomena i sve moguće kosti… Sjedam u predavaonicu i profesor najavljuje pismeni, jer nas je previše…
Pravila:
1) Pisati velikim tiskanim slovima
2) Potpis na dnu
3) Datum te datum roka na vrhu
4) Križati netočne se smije ali pokraj svakog prekriženog ide POTPIS
5) Pored svakog točno nadopisanog POTPIS!
6) SVIH deset pitanja mora biti riješeno za 2!
7) Piše se deset minuta.
Još nešto? Da vam se potpišem na guzicu, možda? No dobro… Dobijem test i počinjem pisati. Sve znam osim jedne sitnice. Gdje li ide vena renalis, kvragu i ona??? Ah, oh, gdje li se samo ulijeva?? Tik-tak, tik-tak, dvije su minute ostale do kraja i čujem profesora kako iza mene pizdi na kolegicu kako joj ispit neće oduzeti ali da joj nema smisla nastaviti pisati jer joj ga neće priznati. Još pizdi kako je to problem našeg društva i časti dotično odurnim epitetima. Tri sekunde poslije saznajem da je cura pisala malim slovima. Sasvim slučajno, u tom trenutku pogled mi padne na moj vlastiti test i što tamo otkrijem? Da…
Minuta i pedeset sekundi do kraja ispita, mahnito križam sve svoje (točne) odgovore, potpisujem se pored njih, dopisujem to isto ali velikim tiskanim slovima i opet se potpisujem. Dvadeset autograma u manje od dvije minute, nisam se toliko ispotpisivao u životu! I, od silnoga stresa, nije ni čudo što sam napisao da se vena renalis ulijeva u venu mesentericu inferior, umjesto u venu CAVU inferior…
Duboko se ispričavam što sam odurni pripadnik društva i što sam NAMJERNO pisao malim slovima. Profesora kao glavnog stresora ću, onako, blago zaboraviti? Oh, ok, my bad. Čovjek je dao pravila igre (njegova igra, njegova pravila), a ja nisam imao izbora nego pristati na njih. Jbga, my bad, nisam pazio… I zato sam ljut sam na sebe. Devet točnih od deset. Vena renalis…
I tako propadoh anatomiju. No, nije to toliki problem koliko se meni ne da. Naime, sada se moram dogovoriti s njim za usmeni i odlaziti do njega sve dok ne položim. Nije teško, nema toga puno, zanimljivo je i korisno (ipak je to moje tijelo!) ali sam se iskreno nadao da ću se toga riješiti taj dan i sada biti sretan, miran i ponosni vlasnik prve titule u životu… Ah, za to ću se morati strpiti još malo…
Inače, ako koga zanima, jako sam i veoma i opasno sretan i zadovoljan… ;)))
What else? Čim položim anatomiju, dane ću početi provoditi čitanjem knjiga… Toliko ih se već nataložilo na popisu da moram početi. Zlica, Nessa (Bookeraj, naravno, ali i ostali), jeste li čitale Imprimatur i nastavke? To mi je sljedeće na popisu (MORAM se maknuti od fantasyja malo!) i s tim bih krenuo. I Kingov „Dark Tower“ serija (što, pa nije čisti fantasy! :P ). Idem si organizirati plan za sutra, trebam početi ponavljati anatomiju :)