Volim biti poseban.
Baš volim. Izmaltretirao sam Alenicha i Ulfuz danas, vodajući ih po čitavom gradu tako da ih je 50% skoro ostalo invalidima nasred Heinzelove. Proveli su više od dva sata sjedeći sa mnom na trećem katu poliklinike za oftalmologiju… Končano smo se mi doma domogli neke svote i konačno sam ugovorio pregled za lasersku operaciju očiju…
Koju ne mogu napraviti.
Jer sam previše ćorav. Točnije, moje divne, debele, savršeno zdrave rožnice imaju tako ogroman astigmatizam da ih se niti jedan laser na ovom jadnom svijetu ne usudi rezati… Sve da ih i izreže, ostat će pozamašan minus.
Zaposlenici su bili izrazito ljubazni (pregled je 750kn). Neke od mjerenja čovjek je ponovio 6 puta za svako oko (pregled je 750kn). Doktorica je sa mnom provela skoro 40 minuta što pregledavajući me, što objašnjavajući zašto me neće operirati (pregled je 750kn). Stvarno je bila draga. Rekla je da bi ona mogla lako reći „operirajte ga“ i spremiti klinici 12.000 kn u kasu ali to neće uraditi jer im je prvenstveno stalo do pacijenta i žele da ode zadovoljan iz njihove klinike i preporuči ih drugima i tra la la… Stvarno je bila draga, a i vidjelo joj se na licu da joj je užasno žao što me ne može usrećiti…
Preporučila mi je pregled za pola godine i nadu u razvoj tehnologije. Pa, na pregled ću sigurno otići ali nešto previše nade u tako brz razvoj tehnologije i ne polažem. Mislim, moji cilindri će ostati isti ili gori, a laser mora rezati koliko mora da bi izravnao nepravilnosti. No, naravno, nada rikava posljednja, tako da „jednog dana“ (MOLIM vas, kao boga, nemojte mi više nikad, ali NIKAD spomenuti tu frazu jer ću vam iskopati oči, ozbiljno vam kažem) možda i ne budem ćorav…
Baš volim biti poseban…
Čini me posebnim. Da, znam da je to svojevrsni kružni zaključak ili kako se to zvalo u logici ali eto… Bilo je depresivno, iskreno, poprilično depresivno, sjediti u čekaonici i slušati kako sestra ugovara s ljudima operacije, ponavljajući bezbroj puta kako trebaju donijeti sunčane naočale da se zaštite poslije, kako bi bilo preporučljivo da dođu u pratnji nekoga i da neće moći voziti auto te da izvade leće ako ih nose… Ugovorila je valjda 8 operacija dok sam ja čekao verdict. Ljudi su nahrupili, sada kada je popust 50%... Doktorica je bila stvarno draga… Napisala mi je da popust vrijedi i za 6 mjeseci, ako se SLUČAJNO dogodi… Inače popust vrijedi do kraja godine…
Mrzim svoje debele, zdrave rožnice…
Ali neka… „Jednog dana“ će i one najebati… I ne, nemojte me pitati zašto ne nosim leće… Zato jer imam ogroman astigmatizam i ne odgovaraju mi na daleko… Imam duplu sliku i jako je frustrirajuće… I nisam se nikad naviknuo na njih. Psihički… Fizički jesam, skoro pa ih nisam ni osjetio na oku, osim nakon čitavog dana… Ali psihički su me ubijale… Nema ništa gore nego staviti leće ujutro u 6.30 kada ste sneni, krmeljavih očiju i ne znate kuda hodate…
Baš se bezveze osjećam…
Veoma sam se tome actually veselio, iako sam nekako, deep down, znao što će mi reći. I nemojte mi reći da sam privukao lošu karmu ili negativnu energiju tim negativnim mislima. Moj astigmatizam je bio mamutski i prije nego se uopće otvorila mogućnost (financijska) za operaciju tako da moje sumnje posljednjih nekoliko dana uopće nisu mogle utjecati na to, sve da je i istina to što biste mi možda rekli…
Veselim se capoeiri…
Iskreno se nadam da neću bit prećorav i za nju… Vjerojatno ću morati skinuti naočale prilikom sparinga ili učenja udaraca i pokreta. Ah… I just love you, oh Fortuna… Your wheel goes round and round, doesn't it? I used to be up, not so long ago… It started to plunge downwards… But… But… The wheel has to bring me up again, eventually…
Htio sam napisati još malo o Fortuni… Kako mi je zamahala još nečim pred nosom, nečim što zna da želim više od svega i kako mi je to istrgnula praktički iz skoro pa stisnute šake. Kuja. Zla je… Ne volim je. Imao sam, tako bolno kratko, a sada nemam. I što je najgore, I broke an organ. And mine was broken, too. So short yet so real. Actually, I've broken them both. „Jednoga dana“… I hate you, „Jednoga Dana“.
Back to square one. Došao sam na njega mudriji. Oprezniji. „Nikad više“, rekla je jednom predivna ptica u tuđoj halucinaciji. Et je suis resté ici… Avec mon coeur sec… Le Coeur Sec…
|