No, kako je očito da koncentraciju mogu održavati na umjetnom životu čitavih 20 minuta (što je 50%-tno povećanje u odnosu na jučer), bit će bolje da spriječim masovno izumiranje neurona zbog njene odsutnosti i zabavim si misli kakvim semikorisnim uratkom.
Naime, štreba se. Opet prekasno, opet jadno i opet neučinkovito ali barem SE ŠTREBA. O načinima na koje me moj predragi faks svaki dan liši tri grama sive tvari niti neću. Mislim, pa svima je jasno da profesorica ima pravo mijenjati uvjete polaganja koje je sama donijela, nije li tako? I već passeri na granama znaju kako se odluke same donose i potpisuju preko noći pa zato o njima nitko i nema pojma ujutro. A i same se odluče NE pribiti na oglasnu ploču, također.
Ljudi. Homo sapiens sapiens. Najiritantniji stvor na ovom planetu. Zahvaljujući svom nevjerojatnom mozgu sposoban je isisavati svu radost, polet i optimizam iz drugih jedinki vlastite vrste, ostavljajući za sobom trag neostvarenih želja da se nekome zavrne krhkim vratićem. Nema pametnijeg posla nego gurati svoj abnormalno znatiželjni nos u tuđa posla. Širi pošast gdje god uperi svoje odurne oči čija obojenost može varirati od blijedosive, svinjeće, do crne, gavranske.
Mlađe jedinke spomenute vrste koje je evolucija obdarila dovoljnim kapacitetom da prođu prijemni ispit obožavaju sjediti u predvorjima ustanova visokog obrazovanja i gnjaviti prisutnu mikropopulaciju pitanjima o tuđem akademskom (ne)uspjehu. Vuku svoju radost iz jedinki koje su lošije od njih samih i tim zalihama krpaju svoje sumnje, ostavljajući isisanu jedinku da se previja u očaju koji slijedi. Ne shvaćaju da jedinke s nižim akademskim prosjekom najviše na svijetu mrze kada ih se promatra ili kao retardirane primjerke ili kada ih se pokušava obrlatiti s puta koji vodi potpunom akademskom entropijskom sivilu na način da im se tepa kao krepilčekima.
Nažalost, jedinke koje su se same uvalile u govna (iako su si sto puta prije toga rekle da je to zadnji put i da će ubuduće ulagati više resursa u akademske izazove) nemaju izbora nego sjediti u prostorijama ustanova visokog obrazovanja jer se tamo nalaze i određeni uzroci lošeg akademskog stanja. Poput zbirke iz Avertebrata.
Jedinke koje su u sličnom fekalnom okružju obično se drže zajedno, pokušavajući se međusobno motivirati i izbjeći stanje svijesti poznato kao katatonija. Nažalost, nije kod svih jedinki stupanj odumiranja mijelinske ovojnice jednak pa neke jedinke brže izgube čvrste aksonske veze s glavnim procesorom i počnu šiziti ili nekontrolirano se hihotati. Kaskadnom reakcijom raspe se i ono malo koncentracije koja se održavala kao balon od sapunice. Jednom poremećena veza s dijelom procesora odgovornim za sortiranje i memoriziranje novih podataka teško se ponovo uspostavlja. Kao i u Windows okruženju, uostalom.
Dakle, jedinke se iz jednih fekalija moraju prebaciti u druge. Isti feces, drukčiji smrad. Budući da cenenhim zadruge nije izdržao napade ludila pojedinih zooida, jedinke se otkidaju od matične kolonije i kreću u solitarno proganjanje akademskog uspjeha. Nažalost, takav uspjeh se često pokušava ostvariti u području zagađenom tehnološkim napretkom pa je teško izbjeći naprave poput uređaja za prijenos i reprodukciju slike i zvuka. Solitarno postizanje akademskog uspjeha zahtijeva popriličnu razinu koncentracije. Valuta među jedinkama koje se postizanjem uspjeha bave.
Dakle… Ako me išta živcira (više čak i od činjenice da će ERTEEL opet reprizirati Dadilju koju ću ja OPET gledati), to je onda konstantni napad pitanjima „a što ti je još ostalooo?“, „a što ćeš sad upisatiiii?“, „a, a, a, a kako to da nisi to još položioooo?“… Misli, DO I FUCKING LOOK LIKE I WANT TO TALK ABOUT IT? Da znam zašto nisam nešto položio zar ne mislite da bih se potrudio to i popraviti, eliminirati, promijeniti? I zašto je svijet odjednom opterećen mojim neuspjesima u polaganju ispita (primijetio sam da se zanimanje za to periodički pojavljuje, prateći mijenu radnih tjedana i ispitnih rokova).
Kada ja sretnem svoje kolege nikad ne pitam (prvi) o njihovom akademskom statusu. Pitam ih gdje su proveli ljeto, kako im je bilo, osjećaju li se dobro ili neki xyc qrac. Nažalost, često ih ne stignem ništa ni pitati jer čim me primijete na svom radaru pripreme salvu pitanja tipa „koliko još ispita“, „što ti je ostalo s druge godine“, „kad ćeš to dati“. Ajde, još i nekako preživim barrage of idiotic questions ali MRZIM sažalni pogled i quasitužnu facu na njihovim sretnim, malim, 5.0 licima. Gotovo pa i izgledaju kao da im je iskreno žao. Šteta što čitav dojam kvari njihova aura koja titra u ritmu „ha, ha, loooooser, I'm better than he is“…
Enivej. Idem izvaditi usisivač. Otkrio sam gdje se zavukla moja koncentracija no ne mogu je dohvatiti. Možda je pomisao na eternity u papirnatom saketu punom mrtvih paukova i čupa prašine ipak natjera da promisli. Ah…
“The things most people want to know about are usually none of their business.”
-George Bernard Shaw
Wasn't he a genius or what?
Heureka:
Konačno sam shvatio!! Nije problem u televiziji niti nedostatku elana... Problem je u nedostatku svjetla! Pa naravno, what an idiot I was... Nije ni čudo da mi se konstantno spava kada sjedim u zamračenom stanu (ali fakat zamračenom, do jaja jer inače ne volim kada mi sunašce obasjava apsolutno svako zrnce prašine koje nisam pokupio), učim u tmurnoj zbirci s jednim prozorom ili na drugom katu u sivilu. Evo, sada sam podigao rolete i to je to. Usput sam otkrio i kako ću se ujutro lakše dići: podići su prije spavanja rolete i ostaviti ih tako. Kada me ujutro sunce opizdi po tikvi nema toga boga koji će me zadržati u krevetu. Jedini nedostatak ove moje smjele ideje je to što tek sad vidim koliko prašine ima uokolo.
Ali znate što? NEEEĆU čistit ništa. Neću, neka stoji još pet dana ako je moglo ovoliko dugo. Samo mi još fali da zbog METENJA padnem beskralježnjake! :) Ako ste osjetljivi na prašinu ili je jednostavno ne možete smisliti, nemojte mi dolaziti sljedećih nekoliko dana jer sam je upravo izložio... Usput budi rečeno, umnožio sam oxygen intake otvorivši prozore i vrata. Ako počnem udisati kisik umjesto ugljikovog dioksida možda se i razbudim... :)))
|