AGRH! Danas sam ljut! Bolje rečeno, neka ljutnja koja se čitav dan nakuplja sad (srijeda, 03:24) je eruptirala...
Prvi koji mi je danas digo tlak je bio Miško. Naravno, opet je kasnio 40 minuta, sasvim standardno i to baš dok je Ž bila u krizi! I pogađate, njegovo kašnjenje ju je samo iznerviralo još više! Kada se konačno pojavio toga mrzlog prekopodneva, godine Gospodnje pitaj Ga koje (jer sam izgubio pojam o vremenu čekajući ga), pokušao sam mu dati do znanja da mi je pun kurac njegovog kašnjenja i da će drugi put poljubit sat na trgu ako zakasni više od 5 minuta. Razumijem ja da je promet katastrofalan ali ne bi bio da krene navrijeme iz kuće. Ali ne, gospar mora tek u 6 ujutro poć leć i onda ga ni globalna kataklizma ne može iščupat iz kreveta do jedan popodne! Jebe se njemu što se mi smrzavamo čekajući ga na trgu; da bar javi gdje je pa da možemo poć na kavu se ugrijat. Ne, on nas pusti da se nadamo: „Možda je u ovom tramvaju.... Ne, ne, možda je u ovom. Ne, čekaj, čini mi se da sam ga vidio u onom tamo... Ne, nije on, to je samo odbjegli patuljak sa seta o Snjeguljici koju snimaju u Jadranfilma...“
I što je najgore, maloprije nam kaže kako sutra mora na vožnju u jedan i da mora doć navrijeme. Oboje smo pomislili: „Can`t wait to see that, indeed!“ A on se opravdava kako to mora doć, to je ipak vožnja, čovjek ga čeka... Ja ga s nokta poslo u pičku materinu. Važniji mu je tamo neki tip iz autoškole nego nas dvoje koji glumimo bolesne pingvine na trgu. Čovječe, intimno se upoznam sa svim ljudima koji čekaju oko mene dok on dođe! Ne, rekao sam mu da me slijedeći put neće bit na trgu. Otići ću doma pa kad prvi put dođe u grad za kurac, pazit će malo...
Tako... Jedna stvar... Budući da pišem o stvarima koje su me raspizdile, neću spominjat da nam je ipak poslije bilo lijepo u gradu dok smo se nas troje i Kornjača zajebavali... Nego, što je bilo slijedeće? Aha, moj ćaća....
Već par dana (čitaj: zadnji milenij) crkavam od gladi jer na računu imam 9,14 kn. Iako moj ćaća redovito čekira stanje mog tekućeg računa, nekakvim merlinskim sposobnostima uspije ne primjetit da mu je sin bankrotiro već treći put u mjesecu. Da sin barem troši na žene i drogu, ni po jada. Sin, naime, jede. I ode mu sva lova na hranu i jebene stvari koje troši na sebe, tipa dezodoransi, šamponi, wc papir, kurci, palci... A ćaća to ne konta. U neđeju sin na izmaku snaga reče materi da reče ćaći kako je sin reko da mu treba malo love jer će preminut u redu u SC-u. Mater informira ćaću i ćaća donira 350 kn. Sin sav sretan odleti u Kauflanda („...tamo ti je najjeftinije!!!!“) PJEŠKE jer nedjeljom se možeš vozit u busu samo ako si ga nacrtaš na papiru i stigne tamo u 19:20, a zatvara se u 20. I obavi jadničak neku slabašnu spenzu u petnes minuta, dođe doma i poždere skoro sve što je kupio...
Da se sad vratim na moje ja. Dakle, danas mi ćaća konačno uplati mojih 1800 kn od kojih 300 otpada na režije. Ali, nije moglo proć bez tirade. Naime, reče meni ćaća kako je opet došo visoki račun od T-Mobilea, da koji kurac šaljem poruke s njega kad imam VIP-ov broj zbavljen isključivo radi poruka. Da se malo kontroliram jer je ovaj mjesec bilo čak 800 kuna računa od svih mogućih telefona i interneta mog i njegovog. I da on to neće moć sve plaćat ako se nastavim ponašat tako rastrošno. Pokušah mu objasnit da je račun velik zbog onih jebenih 30 kuna koje mi je zakardačio T-Mobile u siječnju, neka jebena promotivna akcija koja se naglo počela naplaćivat. A on meni opali repliku s točnim brojem SMS-ova koje poslah s tog broja! Tom čovjeku se dalo uzet ispis u ruke i brojat koliko sam nepotrebnih poruka poslo! Krasota. Mental note: sutra pođi u T-Centar i odjavi ispis na računu. Shvatih da se s rogatima ne valja bosti pa se pokorih, a jezik me svrbio...
Druga stvar. Reče mi moj predak kako se ne znam baš kontrolirat kad imam puno(!) love pa bi bilo najbolje da si dignem pare za par dana unaprijed, to razmijenim i onda svaki dan sa sobom iz kuće uzmem, recimo, 30 kuna. Ja si pomislih kako je to dobra ideja. Ali skočih pred rudo jer je slijedio još jedan argument. Naime, moji prijatelji su takvi da će me opljačkat kad vide da imam love, jer takvi su svi prijatelji inače, pa je zato najbolje da lovu držim doma. Ja mu pokušah objasnit da su ti isti prijatelji mene takoreći hranili zadnja dva tjedna ali ta tako nevažna informacija nije uspjela preći svih 600 km i stići do Župe. Objašnjavam da je život skup, da je svaka jebena sitnica poskupila 300% i da jednostavno ne možeš s 1500 kn mjesečno i preživljavat i bit student. Ne tražim od njega više para, jasno mi je da ne može više dat, ali tražim malo razumijevanja, a ne panične ispade svakog 10. u mjesecu, dammit!
Zato mi se u mozgu okotila ideja koja polako sazrijeva... Čim počne drugi semestar i čim saznam satnicu, idem u SS i tražim neki posao. Kaulfand, Konzum, neka butiga... Damn, prodavat ću women`s underware ako treba, još gore bit ću Al Bundy i prodavat ženske cipele! Bilo što normalno i vremenski usklađeno s faksom (jer on mi je prioritet, je li). Želim imat svoje pare, makar i 1000 kuna mjesečno ali želim da su moje i da nikome ne moram polagat račune kada sam ih i na što potrošio!
Nadalje... prije nekih sat i po vremena, dakle u 03:15, završih dug razgovor s njima dvoma. I dok su oni lajali jedno na drugo as usual, ja sam razmišljo o svemu što me muči, a njihove „prepirke“ su se nekako nadovezivale na moje pondering about the past and present. Shvatih da vodim pasivnu ulogu u životu. Sve me preskače ko Blanka Vlašić, život svojim predugim nogama vješto izbjegava mene jadnog i skvrčenog od straha na podu. Želim se aktivirati ali ne znam kako. Sve bih htio, a za polovicu stvari (ok, za sve... dobro, što me tako gledate sad...) sam prelijen. Na primjer, želio bih učiti francuski, ruski i česki. Preambiciozno, slažem se ali to bih htio. Prvi problem je taj što za to navjerojatnije ne bi imao vremena. Drugo je to što bi te tečajeve trebalo plaćat (hint!) a pogodite tko steže kes(ic)u...
Ili drugi primjer. Miško bi htio nešto trenirati (čini mi se da je spominjao kung fu) pa je pitao mene bih li i ja. Vjerojatno bih, to je korisna stvar znati se obraniti, nauči te nekakvoj disciplini, bla bla truć truć... Ali opet izranja nepotopivi problem. Kešana. Jer takvi treninzi stoje barem 200-300 kuna, znam po Ž koja svoje plaća nekako toliko, jel da, Ž? A kesa svakim danom sve mršavija. Već ga čujem: „Što će ti to...nemaš kad...ti gore studiraš...nema se para...bavi se onim za što si pošo gore...“ Iskreno, ne želim ni ubadat u oko zmaja dok spava. Pogotovo otkako me je zmaj prosvijetlio i reko da će onaj tečaj ronjenja (koji je trebao biti u travnju) biti izrazito teško financirati (čitaj: you can kiss it goodbye). A trebali smo ići M, Ž, Maja, Tena, Irena i još gomila ljudi s faksa. Ali nema veze, umoran sam postao, shrvala me za živčanim zenom duga glad (samo parafraza Josipine „Magle“).
Osim tih jebada, ima toga još što me nervira u mom životu ali već su četiri ure ujutro i napušta me snaga pomalo. Recimo samo da sam ljut na sebe što toliko prostačim iako to ne mislim ozbiljno kad nekoga neđe pošaljem onako sočno (dobro, ponekad i mislim:) Inače se vulgarizmi smatraju nedostatkom bontona i pokazateljem veoma siromašnog rječnika. Kod mene to nije tako, vidite i sami da riječi i kombinacija dovoljno imam ali nekako mi sve zvuči smješnije i zanimljivije kad ima malo psovkica unutri. Ali moram se promijenit u tom pogledu...
O onome kako tako žarko želim konačno imat nekakvu vezu neću ni pisat. Već znam što ćete mi reć jer ste mi već to sve par puta i rekli i hvala vam pa se neću ponavljat (sami si stavite zareze u ovoj rečenici, nemam živaca). Ma kad malo bolje pogledam, i što će mi sve to? Ok, imao bih nekoga koga bih volio i tko bi mene volio natrag, nekoga koga bi mazio i pazio... Ali na tog nekoga bi se trebala trošit izvjesna količina banknota s likovima Gundulića ili nedajbože Mažuranića, Radića da ni ne spominjem, a kako to netko stručno kaže, „novac ne raste na grani, niti ga ja serem, pa...“. Eto, žrtvujem svoj (nepostojeći) ljubavni život za više ciljeve. I tako mi je bolje, nema prevelike gnjavaže oko biranja pravih riječi, biranja pravih poklona, biranja prave isprike kad zaboraviš rođendan... Sve je to komplicirano, bolje mi je ovako samome, jel da? Što vi kažete, jeste još živi nakon ove tirade, ha?
Idem spat, skoro će zora a ja tu pizim li ga pizdim. Pusek veliki od mene iznerviranog, samog ko erekcija usred pustinje, nevoljenog i pretilog... Ostajte mi smireno... Ah, za kraj nešto od najdražeg mi pjesnika:
ALONE
by Edgar Allan Poe
From childhood's hour I have not been
As others were; I have not seen
As others saw; I could not bring
My passions from a common spring.
From the same source I have not taken
My sorrow; I could not awaken
My heart to joy at the same tone;
And all I loved, I loved alone.
Then- in my childhood, in the dawn
Of a most stormy life- was drawn
From every depth of good and ill
The mystery which binds me still:
From the torrent, or the fountain,
From the red cliff of the mountain,
From the sun that round me rolled
In its autumn tint of gold,
From the lightning in the sky
As it passed me flying by,
From the thunder and the storm,
And the cloud that took the form
(When the rest of Heaven was blue)
Of a demon in my view.
P.S. Sretno vam Valentinovo, ako imate razloga da vam bude sretno...
|