Učahurena stvarnost
03.04.2006., ponedjeljak
Spring iz indije
Opet smo sami doma, mi, Ivan Bez Zemlje (znate, i on, originalni on je govorio u prvom licu množine!). Veoma nam je dosadno i nemamo pametnijeg posla pa zajebavamo pošten svijet prdoklačinama o nepotrebnim stvarima. I nećemo više govorit u množini jer zvuči nastrano....Dakle(m), opet sam sam doma i nemam što za činit (osim zemljopisa, matematike, latinskog, grčkog, maturalnog, življenja ali tko pamti?). Moji su opet na nekom sprovodu, ljudi u zadnje vrijeme umiru, Moire rade prekovremeno, Athropos se malo uživila pa cvic! cvic! amo, cvic! cvic! tamo...., 1,2,3! Neka ljudi umiru, što nas je manje to bolje. Ja se zalažem za prisilnu eutanaziju nakon 65. (ŠALIM SE!!) I tako, dok moji gledaju kopanje nekog đeda i služaju naricanje ucviljene udovice s jednom rukom na pokojnikovu takujinu a drugom na čistaču bazena, ja smišljam what to write. Maturalni je još uvijek u fazi planiranja ali se može očekivat da će prijeći na realizaciju uskoro. Kad, ne znam ali do 2. svibnja hoće, to sam siguran!! Inače nekidan sam skoro završio u zatvoru zbog remećenja javnog reda i mira. Naime, zvuk s kompjutera mi je spojen na liniju koja se može poprilično pojačat. I zašto ne, BILA je dosta pojačana, do kraja. Ja to nisam obado nego sam u jedanes navečer ubacio cd neke igre u komp da ga ne izgubim. I on se pokrenuo a noć je proparalo HURAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA! Nakon što se izgubio osjećaj bakra u ustima i utrnuće lijeve ruke (od nenadanog šoka jer nisam očekivo da će se komp. zaderat ko mahnit!), čuo sam litaniju psovki s kata iznad i skvičanje štakora koji su snili pod zgradom. Ali nisam finuo u zatvoru nego sjedim i slušam cvrkut ptica, klanje mačora pod prozorima (nekima je još veljača), urlanje nekog djeteta koje je ostrugalo nanometar kože i sad vriska ko da mu crijeva izlaze. Slušam bolne vapaje ljubica pod prozorom koje je moja kuma desetkovala kad je nedavno čistila vrt.... Visibaba nema (pobjegle pred etničkim čišćenjem) ali zato su laste doletile i rekordnom brzinom zasrale prozorsku dasku (znam jer sam već uvalio lakat u to). Proljeće je konačno stiglo! Ali nisu mi trebali zumbuli odvratnog mirisa i nadobudne mlade laste da to shvatim. Znao sam da je proljeće čim sam se počeo daviti u busu pri povratku doma (vozač nikako da shvati da nemamo SVI osamdeset godina i da nam NE TREBA grijanje u dva popodne!) i čim su počeli pristizati blijedoliki Britanci, debele Njemice i bonsai Japanci. Danas me umalo satrla grupa Japanki koje su otkrile Onofrijevu fontanu i pohrlile da slikaju svaki milimetar. Naravno, ja sam se našao između njih i fontane i jedva da sam preživio. Ne znam što je bilo gore: lupanje laktova po koljenima (jer više ne mogu dokučit) ili bjesomučno škljocanje aparata i praćenje role filma kako zamiče za zvonik. Ali neka, bit će € € € € € € € € € €! I tako, uživam u početku proljeća koliko god mi moj nos dopušta. U pravilu redovito zaboravljam popit Rinolan pa se davim u opojnom mirisu mjendula i kriješve u punom cvatu. Ali moram priznat da lijepo izgledaju, baš figuraju onako uz cestu. Za Keksožderku, Čupavu i Louise: danas sam išo pješke od Doma zdravlja do Medareva pa onda opet pješke do kolodvora starog!!! Sad mi recite da ne znam hodat! Usput, ako ko pronađe dušu na Iva Vojnovića, to je meni iskapala kroz nos! Nek nazove 1-800-GIVEMYSOULBACK. I još mi se nešto čudno dogodilo. Idem ja tako Vojnovićem i okisnem ko kokot! Pogledam gore i ustanovim da je cijelo nebo vedro osim dijela nada mnom iz kojeg samo što sjekire ne počnu padat! Osjećo sam se ko Gargamel, i njega je vječito pratio olujni oblak s upornom munjom. Pa zar baš imam toliki peh da od svih oblaka popusti mjehur baš onome nada mnom? I onda se ne osjećaj posrano..... I tako da znate, par tih kapi što su isparile na meni će me vjerojatno bacit u gripu jer sadm inače osjetljiv ko cvijetak zanovijetak. Padne li kiša u Pekingu, ja ću dobit febru i zaplijenit kauč for next 5 days. Ali sve u ime znanosti! Okisnuo sam jer sam klipso do medareva da saznam koja sam krvna grupa. Za one koji žele znat: A+ I eto, dok čekam realizaciju kredita i kupnju groba koji će meni u konačnici osigurat laptop (i vječna lovišta), dosađujem se i pokušavam ignorirat Konculovu knjigu koja bulji u mene sa stola i sve govori: "Međeduuuuuu, konjinoooooo, mamlazeeeee, kako si uspio dobit jedan iz zemljopisa aj mi to matere objasniiiiii, i to još kod Prusineeeeeeeeeee!" Idem joj udovoljit i barem je otvorit da prestane srat, nemam živaca slušat još i halucinaciju koja mi govori da sam kralj morona (Ne)vidimo se sutra! |