Jeka tisine

subota, 30.11.2019.

Subota/Promišljanja

Zaspala sam unatoč pulsirajućoj glavobolji. Još negdje oko 21.
Oči su se samo sklopile i ugasila sam se.

Sanjam čudne snove. Ali ipak me ne plaše.
Budim se u 3 sata ujutro za prvu jutarnju.
Palim cigaretu. Sređujem misli.

Koliko god zadnji dani bili naporni, puno sam naučila.
Prvo, naučila sam da dostojanstvo nema cijenu.
Naučila sam da pridružiti se višem cilju nije loše.
Naučila sam stati. Ne srljati u neke zaključke.
I naučila sam da treba više paziti na voljene.

Ima nešto egocentrično u introvertiranosti.
Sami smo u svojim mislima, zatvoreni.
Ne puštamo druge dovoljno blizu...
Dovoljno blizu da nas promijene.

Možda sam ovih dana izgubila dio svojeg egocentrizma.
Prvo, pridružila sam se masi u ovom štrajku.
Mene je inače strah mase. Strah me da se izgubim.
U jednom rijetkom trenutku, osjetila sam zajedništvo.

Cijela ova situacija s Voljenim isto je otvorila oči.
Shvatila sam koliko se dragi ljudi brinu za mene.
I da se ja moram brinuti za njih barem jednako.
Ako ne i više. Jer to zaslužuju.

Rijetki su ljudi kojima otvoreno pokazujem ljubav.
Obično su to tihi i indirektni znakovi.
Htjela bih to promijeniti. Da znaju uvijek.
I da nikad ne zaborave.

Eto, ovo su zaključci noćnog sređivanja misli.
To su promjene koje se trenutno događaju.
Mali koraci... Uz puno truda.

petak, 29.11.2019.

29.11.2019.

Sjedimo u čekaonici ispred kirurgije, On i ja.
Gotovo tri sata za jedan manji zahvat.
Njemu zapelo staklo u nogi, pred nekoliko mjeseci.
Nije ni shvatio dok oteklina nije počela rasti.
Došlo je vrijeme da se to izvadi.

Zaključujemo da smo možda trebali ponijeti sendviče.
I sokove. I kavu. Jer praktički kampiramo tamo.
Ljudi ulaze preko reda. Liječnici malo ulaze, malo izlaze.
U čekaonici dvadesetak ljudi, od kojih barem 10 čeka zahvat.

Naručeni smo u 12:00, dolazimo na red malo prije 15.
Zahvat prolazi dobro, ali njegova noga je još pod lokalnom.
Pokušavam manevrirati da budem oslonac za njegovih 120 kila.
Ali nisam ni ja mrvica. Mjerim gotovo 180 cm, kilažu neću priznati.

Nekako sam ga spakirala u auto, sad treba voziti.
Ne volim voziti kad sam pod stresom. Ipak, vozim.
Sigurno sam skoro skrivila barem dvije-tri saobračajke.
Dolazimo doma u komadu, On, ja i auto.

Osjećam nekakav neobičan umor zadnjih dana.
Slabo spavam. Puno pušim. Pijem puno kave.
Standardno. Dozvoljavam si tu malu dozu autodestrukcije.
Da bih mogla nešto konstruktivno. Graditi.

Osjećam da je vrijeme za nekakvu promjenu.
Bilo kakvu. Mislim da bih i prihvatila i da ide na gore.
Samo ne želim hibernirati. Skupljam snage.
Danas mi je On ipak bitniji od mojih turbulencija.

četvrtak, 28.11.2019.

NE

Budim se. Pijem kavu i pusim.
Spremam se. Uobicajeno jutro.

Zatim dolazim u skolu.
Zaokruzujem jedno veliko "Ne".
Ne za bahatost.
Ne za podcjenjivanje.
Ne za lose uvjete rada.
Ne, zbog svih onih koji se bore.
Ne, da nam bude bolje sutra.
Ne, da se dogode promjene.

Ne zaokruzujem financiju ili broj.
Zaokruzujem mogucnost da se pokrene nesto novo.
Zaokruzujem potencijal.

srijeda, 27.11.2019.

Kaos

Moji dani zahtijevaju ogromnu količinu rutine. Gotovo svaka aktivnost je planirana u određeno vrijeme.
Vjerojatno mi se školska satnica zavukla pod kožu, ali počelo je i prije nje.
Istog trena kad sam se morala naučiti da mi koncentracija lijekova u krvi ne smije pasti.
Imam vrijeme u koje jedem. Imam vrijeme u kojem se tuširam.
Imam vrijeme u koje spavam i u koje se budim za prvu cigaretu.
Imam vrijeme za pripreme za školu. I imam vrijeme u koje pišem (u pauzama između svega).
Jedna, jedina iznimka je vrijeme s Njim. To vrijeme je neplanirano. Ostavljeno za nas.
Ako se samo trebamo držati u zagrljaju, grlit ćemo se, bez riječi.

Otkad traje ovaj štrajk, rutina mi je narušena. Radim i u privatnoj školi, tamo se odvija nastava redovno.
Pa mi dođe neobično da dva dana u tjednu ne moram raditi ništa. Unosi mi to kaos u rutinu.
A cijela situacija doista je kaos. Kao prirodoslovac, moram napomenuti da u svakom kaosu postoje uzorci.
Neizbježni su. Ne želim sad komentirati aktualnu političku situaciju. Ne postoje crni i bijeli akteri.
Ali ovo jest, u principu, partija šaha. Pitanje je tko će izvesti koji potez i tko će prvi matirati.

Ne smatram ovaj štrajk osobno, za razliku od većine prosvjetara. Lijepa stvar je bila zajedništvo.
Iskazivanje kreativnosti od strane pojedinaca. Moćne riječi. Možda u krivi cilj, ali svejedno jake.
Još jedna lijepa stvar, uzorak iz kaosa, jest potencijal. Postoji mogućnost da bude bačen uzalud.
Ali doista bih rado da iz ovog nastane promjena. Vrijeme je za promjene.
Puno mojih prijatelja otišlo je raditi van. Iz razloga što tu nisu vidjeli mogućnost napretka.
Jer je tu bitno tko su ti roditelji i koliko imaju na računu. Koga poznaju, a koga ne.

Želim vidjeti potencijal koji se usmjeruje u bolju budućnost. U pravedniju. Iskreniju.
Dosta mi je spinova i zakulisnih igrica. Zabadanja noževa u leđa uz osmijeh.
Ako promjena u društvu mora biti rođena u kaosu, neka tako bude.
Tako nekako je i sa mnom sad.
Ako promjena u meni mora biti rođena u kaosu, neka tako bude.

Zelim krenuti dalje

Neki periodi zivota ostavili su traga na meni.
Ne samo oziljke, nego otvorene rane.
Naucila sam se ne vjerovati ljudima.

Izbjegavam daljnju trajnu stetu.
Na sve nacine koje znam. Ali ne skrivam se.
Ne zatvaram se vise u cahure nedodirljivosti.

Nisam osoba iz sjene i nikad necu biti.
Volim kad su stvari jasne. Misli dovrsene.
Bez "mozda" i " nekad". Trenutak je sad.

Ne skrivam nista. Nemam strasnih tajni.
Svaki pomak misli biljezim ovdje.
Svaki neobican ples osjecaja.

I od ovog mjesta krecem. U promjene.
U nesto drugo. Toplije, iskrenije.
Tek pocinjem zivjeti. Krecem dalje.

utorak, 26.11.2019.

Vezana Ljubavi

U jednoj, mračnijoj fazi postavilo mi se jedno pitanje.
Na njega i dalje pokušavam dati odgovor.
Svaki dan iznova tražim rješenje.
Jednadžba je to s jednim rješenjem.
Jednim jedinim.

Pitala sam se zašto uopće postojim.
U vremenu kad ništa nije imalo smisla.
Živjela sam u općem kaosu.
Iscrpljena, nasukana na neke sive obale.
I tad sam došla do rješenja.

Živim zato jer volim.
Nikakav mrak ni praznina to ne mogu oduzeti.
Poništiti. Iskoristiti da me povuku dublje.
Mrak nikad nije bio imun na Ljubav.
Nije ni danas. Ni sutra neće biti.

Živim jer volim.
Nekad je to doslovce ta jedina nit
Koja me dovodi do izlaza iz labirinta.
Ja sam vezana Ljubavi.
I sve dok imam tu nit, neću biti izgubljena.

ponedjeljak, 25.11.2019.

Ne želim biti bolja od tebe

Ima stvari u kojima sam dobra. U nekima sam se usavršila do bola.

Bila sam dijete jednako nadareno za matematiku, umjetnost i književnost.
Prema tome, drukčija. Većina djece ne voli drukčije.
Učeni su naći sigurnost u poznatom. Već onda sam bila nepoznanica.

Oko sebe sam skupljala baš one drukčije. Bilo nas je malo, ali bili smo bliski.
Nedostatak velikog društva mi nikad nije predstavljao problem.
Ionako sam najsretnija bila okupirana vlastitim mislima.

U srednjoj školi našla sam se u razredu superodlikaša.
U većini stvari sam bila brža i preciznija od njih.
Tad sam prvi put osjetila koliko zavist može boljeti.
Nikad se tamo nisam uklopila.

Ali ponovno sam razvijala stare ljubavi.
Matematiku sam prelila u znanost.
Počela crtati prve ozbiljnije skice.
Počela pisati svoje prve tekstove.

Osvajala sam natjecanja. Školske, županijske, državne razine.
Nisam se natjecala da pobijedim druge. Ne u potpunosti.
Draž natjecanja je bila upravo u pripremama za njih.

Ne kažem da nisam imala određeni ego.
Ali ego mi nije bio primaran motiv.
Jednostavno sam željela otkriti više.
Znati više. Odgovoriti na što više pitanja.

Kroz godine shvatila sam da su se neki ljudi natjecali sa mnom.
Neki se još uvijek natječu. Odustajem od te utrke.
Ne želim biti bolja od nekog. Ili lošija.
Želim biti bolja od osobe koja sam bila trenutak prije.
I još bolja. I još bolja.

Zadnje četiri godine bavim se poučavanjem.
Prva lekcija koju pokušavam otkriti jest da otkrivanje nikad ne staje.
Učim djecu da nikad ne zaborave vlastitu radoznalost.
Druga lekcija je da uvijek teže usavršavanju.
Nema veze ako ne znaš. Ima itekako velike veze ako ni ne pokušavaš otkriti.

Tek kad sam počela poučavati, našla sam smisao u svom traženju.
U principu, i dalje tragam za drukčijima. Uvijek to jesam.
No ne samo to. Pokazujem i ostalima da mogu biti drukčiji.
Ne bolji od drugih. Bolji od sebe otprije nekoliko trenutaka.

Korak po korak. Riječ po riječ. Slovo po slovo. Broj po broj.

25.11.2019.

Opet sam bolesna. Moji imunološki me očito sabotira.
Upala, jedno uho jače, drugo manje. Opet uzimam antibiotike.
Zbrajam koliko tableta danas trebam popiti. Previše.

Neobična stvar kod mene je da mi se tokom epizode doslovce sruše sustavi.
Tijelo se odbija boriti. Razbolim se. Doslovce, imam fizičke simptome.

Razlog je to što se zadnjih dana baš ne javljam.
Vikend sam provela u bolovima. Pa na tabletama protiv bolova.
Završila na hitnoj. Kaže doktorica, upala se proširila.

Osjećam se nekako slabo. Umorno. Iscrpljeno.
Ležim u krevetu u muževoj crnoj majici s kapuljačom.

Dođe mi tako nekako utješno osjetiti kako me obavija.
Kao da me grli. Privija sebi. Osjećam toplinu.
Još uvijek je ono jedno i jedino koje me može smiriti.
Još uvijek je ono za što se isplati boriti.

nedjelja, 24.11.2019.

Zasto?

Neke stvari naknadno shvatim.
Cudno je vlastite poraze gledati kao pobjede.
Ali to s danasnje perspektive jesu.

Ono ljeto kad sam bila nepobjediva.
I otisla daleko od sebe. To je bio poraz.
Pobjeda je bilo proljece mnogo godina kasnije.

Kad sam shvatila svoje slabosti.
Shvatila da ne mogu sama protiv toga.
Proljece kad sam se otvorila i trazila pomoc.

Uslijedila je teska zima, teza od svih prije.
Imala sam priliku vratiti se na staro.
Opet biti jaka i nedodirljiva.

Nisam to odabrala. Odabrala sam biti ranjiva.
I to je bila moja najveca osobna pobjeda.
Korak u kojem sam konacno otisla dalje.

Nije puno ljudi vidjelo moje suze.
To ostavljam za rijetke, meni vrijedne.
Ali nikad im ne ostavljam ni trunku sumnje.
Ni u to da ih volim ni koliko ih volim.

Povrijede li me ljudi? Dakako.
Razocaraju? Redovito.
Ali ne osjecam se tad porazeno.
Osjecam se kao da ucim.

Jos uvijek me muci pitanje "Zasto?".
Mozda jednom dobijem odgovore.

Za sad, tu sam, volim, zivim.
Otvorena srca i sirokog zagrljaja.

subota, 23.11.2019.

Pred raskrižjem

Sjedim za tipkovnicom opet.
Uzela sam si par dana odmora. Konstantno sam umorna.
Noći provodim u polusnu. Zaspim pred jutro.
Sanjam neobične snove.

Nekad mi se vrate moji prošli životi.
Životi koje sam napustila.
Sve ono što je bilo i moglo je biti.
Ali nije. Drago mi je da nije.

Mogla sam živjeti život u kojem bih bila nesretna.
Isprazna. Neispunjena.
Moglo se to dogoditi. Veoma lako.
Ali nije.

Više puta u tih nekoliko života sam stala.
Našla se na raskrižju.
Morala sam birati hoću li voljeti i živjeti.
Odabrala sam.

Nekad mi nije bilo jasno zašto baš taj izbor.
Ali nešto u meni je govorilo da je pravi.
Da baš to moram. U tom trenutku.
Odabrala sam,

I sad sam na svojevrsnom raskrižju.
I znam da ću opet morati birati.
Zasad, skupljam snage.
Nadam se da će odluka biti prava.

utorak, 19.11.2019.

Inat

Danas je prvi dan da štrajkam.
Kako to, pa ne traje li štrajk već mjesec dana?

Traje. Od toga sam izgubila ravno tri.
Tad sam to doživljavala samo kao potpis na papiru.
Učenika ionako nije bilo u školi, pa nisam ni mogla raditi.

Zašto sad? Zato jer je više toga na kocki.
Zato jer vidim svu mržnju usmjerenu prema nama.
A vidim i svu ljubav. Zajedništvo. U meni se budi inat.

To je na kocki. Nije na kocki 6,11%.
Ne želim ulaziti u to zaslužujemo li to.
Postoje bolji, postoje lošiji profesori.

Neki profesori su promijenili tok mog života.
Neki su me inspirirali i ohrabrivali kad sam stala.
Neke od njih danas zovem kolegama.
Neobično je, to zatvaranje kruga.

Čak i predajem nekoj njihovoj djeci.
Možda će baš netko od njih krenuti tim putem.
Možda... Ne štrajkam sad za sebe.

Štrajkam za sve dobre ljude koji su me učili.
I koji su me odgajali. I koji se bore.
Štrajkam za sve dobre ljude koji će tek poučavati.

Meni je možda ovo zadnja godina u školstvu.
Emocionalan i psihički zahtjevan posao.
Poziv koji nikad ne staje. Moji razlozi.

Ali ipak danas štrajkam. Za bolje sutra.
Da naš, dosad tih, glas čuje.
Štrajkam za znanje. Za vrline. Za ljubav.

ponedjeljak, 18.11.2019.

Dijete

Vjerojatno je samo epizoda žešćeg hormonalnog disbalansa.
Nešto što se događa paralelno s padom sistema.
Ipak, pomisao da čekam dijete me iskreno isprepada.

Nije da ne želim biće koje je pomalo on, a pomalo ja.
Onaj dio s "pomalo ja" me zapravo plaši.

Nakon što smo se vjenčali odvela sam muža svojoj psihijatrici.
Na razgovor. Rekli smo joj da želimo dijete jednog dana.

Ona dobro zna da ja znam statistiku. 50%.
50% da će jednog dana moje dijete imati psihičku bolest.

Šanse nisu astronomske, nego jasan, hladan broj.
Moja psihijatrica je pametna žena. Shvaća da me strah.

Kaže da nekad treba i riskirati, da broj nekad ne znači ništa.
A ja se ipak ne mogu riješiti tog straha.

Da, strah me. Priznajem. Ne znam što je sebičnije.
Računati vjerojatnosti ili jednostavno pustiti se toku.

Voljela bih to malo biće svim svojim srcem.
A opet, tražila bih znakove, od djetinjstva do odrasle dobi.

Uz to, ne znam kakve kvalifikacije bih imala kao roditelj.
Volim raditi s djecom. Ali moji su samo na tih nekoliko sati.

Roditeljstvo vidim kao na nešto što ne prestaje.
Svaki dan. Svaki sat. Ne prestaje sa zvukom zvona.

Uglavnom, ovo je jedno od teških pitanja.
Ako ikad dobijem dijete, voljet ću ga.

Ali isto tako, bojat ću se za njega.
Zato jer znam što ga može čekati.

nedjelja, 17.11.2019.

17.11.2019.

Jutro. Budim se više puta ove noći.
Palim jednu cigaretu za drugom.
Udišem dim. Izdišem mrak.

Nekad gledam na ovo moje narušeno stanje s čuđenjem.
Ne pitam se kako sam došla do te točke, jer znam.

Nego čisto promatranje efekata bolesti na moj sustav.
Prestala sam zbrajati štetu, sad se samo gledam izvana.

Uspjela sam si narušiti imunološki i hormonalni sustav ovaj put.
Nikad se ne naruši samo psihičko stanje kod mene.

Imunološki je otišao prvi, još početkom tjedna.
Pokupila sam virozu koju vučem već tjedan dana.

Tijelo se jednostavno ne bori. Ne želi.
Hormonalni sustav je otišao odmah nakon.

Ciklus, koji je inače poremećen, sad je totalno urušen.
Osjećam samo umor. Kretanje postaje teško.

Ali dižem se. Unatoč umoru i općem neraspoloženju.
Gledam voljeno biće kraj sebe. Vrijedi li se boriti za nas?

Ako se neću boriti zbog ljubavi, onda stvarno nemam motiva.
Tiho me prima u zagrljaj, kao da zna što se upravo pitam.

Mislim da nije ni svjestan da je sad jedan od rijetkih razloga...
Zbog kojih u ovom trenutku uopće postojim.

subota, 16.11.2019.

16.11.2019.

Teška povratna depresija.

Prva dijagnoza koju sam dobila tek što sam zakoračila u odrasli život.
Imala sam 21 godinu i imala sam sve što sam mogla poželjeti.
Osjećala sam se kao da sam u zlatnom kavezu.
Zatočena unutar sebe sa svim tim negatvnim emocijama i mrakom.

Nije problem bio ovaj dio s "teška", iako je intenziitet bio preplavljujuć.
U dobi od 21 mogla sam nabrojati barem 5 prijašnjih epizoda.
Problem je s dijelom "povratna". Znam da uvijek može doći.
Znam da je nekad potreban mali okidač za veliku štetu.

A šteta koju sam tad doživjela je bila razorna.
Vjerojatno se nikad neću sasvim oporaviti od te jeseni.
Tad sam bila uzorna studentica, zaručena.
Imali smo riješeno stambeno pitanje. Nisam bila sretna.

Ljubav koju sam osjećala za osobu s kojom sam tad bila,
Izgorjela je. Nisam više mogla živjeti taj život.
Iduće proljeće pristala sam na hospitalizaciju.
Prekinula sam zaruke. Otišla zauvijek.

Ovih dana suočavam se sa svojevrsnim padom.
Strah me. Strah me da ljubav u meni opet izgori.
Nestane. Sad znam da je to realna opcija.
Znam točno kojim slijedom stvari idu.

Pod uvjetom da se pustim da padnem.
8 godina je prošlo. Udana sam. Radim.
A opet, i dalje sam bolesna. I dalje osjećam to...
Prokletstvo. Najprikladnije ime za to.

Pratim se zadnjih nekoliko dana.
Vrti mi se u glavi moja osobna prošlost.
Prisjećam se koliko je bilo teško.
Prisjećam se da sam napustila jedan život.

Borim se najbolje što znam.
Ne želim se pustiti ovaj put.
Ipak, bojim se. U mraku sam.
Praznina me hvata u svoj hladan zagrljaj.

Razlika je samo u tih nekoliko godina iskustva.
Što je znam zavarati. Pobjeći barem nakratko.
Voljela bih vjerovati da ću pobijediti. Privremeno.
A onda će se opet vratiti... Ipak, borim se.

petak, 15.11.2019.

15.11.2019.

Ne znam kako sam došla do doma. Doduše, put nije toliko dug.
Pokušala sam jesti, nešto malo barem. Popila pivo. Pa tablete.
Upalila dokumentarac za pozadinsku buku. Spavala.

Snovi su bili neobični i svi iskrivljeni. Naopaki.
Jedni od onih nakon kojih se budim umornija nego prije spavanja.
Bolesna sam. Šmrcam, kašljem, glava mi je teška.

Pad imunološkog poklopio se sa općim padom.
Nije to rijetki slučaj kod mene.
Svi sustavi su mi nekako povezani.

-----------------------------------------

Školski dan je spasio pomno planirani rad u grupama.
Nešto dramatizacije situacija na satu razrednika.
Nakon odrađenog skeča učenici su imali široke osmjehe.

Dvojezične razrede dočekao je isto grupni rad i usmeni.
Bilo je nešto lijepih, nešto malo slabijih ocjena.
Ali isto, poprilično dobro. Ponosna sam na njih.

----------------------------------------

Tek sad pred večer sam se počela stabilizirati.
Palim Tool. Jedna stvar. Parabola.
Osjećam se kako oživljavam.

So familiar and overwhelmingly warm
This one, this form I hold now.
Embracing you, this reality here,
This one, this form I hold now, so
Wide eyed and hopeful.
Wide eyed and hopefully wild.

We barely remember what came before
this precious moment,
Choosing to be here right now.
Hold on, stay inside...
This body holding me,
reminding me that I am not alone in
This body makes me feel eternal.
All this pain is an illusion.

-------------------------------------------------

Terapija radi svoje, ali radim i ja.
Uspostavljam ponovno pale sustave.
Osjećam se kako cijelim.

Mislim da je najgora stvar strah.
Iskreno me strah onog konačnog pada.
Osjećam trenutke kako prolaze kroz prste.

Osjećam kako dišem, a ne živim.
Svjesna sam da mi je vrijeme ograničeno.
Ne računam da ću postojati vječno.

Nakon ovog života želim se rasplinuti.
Ne postojati u bilo kojem obliku.
S tim na umu, ne mogu si dozvoliti prazninu.

Ne sad. Ne više. Moram se boriti.
Napraviti taj korak dalje.
Prodisati. Otvoriti oči. Pokrenuti se.

Ako mi i treba koji dan hibernacije,
hibernirat ću. Ali ne smijem odustati.
Ne sad. Ne više... Ne dok me ima.

Budim se

Budim se prije alarma i iskradam iz sobe.
Pusim. Puno pusim. Pijem kavu.
Oci su mi teske. Dusa mi je teska.
Svaki pokret mi predstavlja napor.

Znam se dovoljno dobro da prepoznam znakove.
Ooo, da, prokletstvo se vratilo.

Na brzinu se oblacim i kamufliram u nesto zivo.
Dajem poljubac bicu koje je jos u polusnu.

Voznja do posla predstavlja problem, ali nekako postizem dovoljno fokusa da dodjem nekako do skole.
Ali ne idem jos u skolu.

Ne dozvoljavam da me ucenici vide u ovom stanju.
Ostavila sam si taman vremena da idem u uobicajeni kafic i popijem jos jednu kavu. I da jos pusim.

Nikad ne uzimam tablete za smirenje po jutrima. Danas je iznimka. Pokusavat cu raditi na pola kapaciteta.
Jer pola sustava jednostavno ne radi.

To nije tuga.
Ne bi se moglo ni otprilike opisati kao tuga.
Nego zjapeca praznina i mrak.

Ne osjecam nista. Osim praznine.
Toliko je stvarna da je mogu opipati.
Ima hladan osjet. Osjecam da me gusi.

Cekam da tablete ostvare svoju funkciju.
Tek onda cu krenuti u skolu.

I dalje necu osjecati. Ali barem cu opet biti funkcionalna.
Donekle.

četvrtak, 14.11.2019.

Potporni stup

Cijeli moj sustav nalazi se na nekoliko potpornih stupova iznad Bezdana.
Tako sam ih sagradila.
Oni su nekako temelj.
Jedino sto me drzi da ne potonem.

Ima dana kad sam lose, ali i dalje sam iznad Praznine.
Jer imam njih. Jer vjerujem u njih.

Ja sam slozena i masivna konstrukcija.
Nepotrebno komplicirana.
I shvacam da sam nekad teret.

Ne trazim da me se shvati.
Ne trazim da me se nadje.
I ne trazim da se netko drugi bori u mojim bitkama.

Osjecam da se jedan od stupova mice.
Iscrtava se mreza pukotina na njemu.

Stup ima ime. Zove se Povjerenje.
Sve manje i manje vjerujem ljudima.

Drugi stup jos stoji, ali tlaci ga teret rusenja prvog stupa.
I taj ima ime. Zove se Ljubav.

Ako padnu oba, padam i ja.
Opet u Bezdan.

Pitanje je samo hocu li se ovaj put moci vratiti.

srijeda, 13.11.2019.

13.11.2019./Nastavnička crtica

Kiša neumorno udara u prozorsko staklo.
Pijuckam caj u krevetu. Laptop na krilu.
Svira Libar. Dovršavam materijale za sutra.

Planiram nešto praktičnog rada.
Dugo već ne radim pokuse.
Djeca ih rade prema listićima koje im dajem.

Tako skrivam tremor, koji se opet vratio.
A i rezultati su se poboljšali.
Bolje pamte ono što su sami napravili.

Danas sam imala dva velika iznenađenja.
Oba u istom razredu. Ponavljanje za ispit.
Dva učenika su odskakala od ostalih.

Ne bih bila iznenađena da ne znam koji.
Oni koji su prošle godine bili najslabiji.
Jedan od njih boluje od ADHD-a.

Gledam ga kako se uporno javlja.
Na svako pitanje. Iznosi točne odgovore.
A ni ovaj drugi ne zaostaje puno.

Iz pasive i borbe oko mobitela na satu,
Došli smo do učenika koji aktivno sudjeluju.
Daju velik doprinos. Pokazuju znanje.

Definitivno dvije lijepe stvari u današnjem danu.
Zapisala sam im peticu u aktivnost.
Po meni, sasvim zasluženu.

Večer pada, kiša i dalje neumorno pada.
Odlučujem uzeti malu pauzu. Pišem ovaj post.
Smiješim se. Ovo je bio uspješan dan.

Kisno jutro

Budim se. Uvijek se budim mutna.
Danas nije nikakva iznimka.
Dolazim k sebi tek nakon velike salice kave i tri cigarete.
Rascupana sam i imam podocnjake.
Sredjujem se da izgledam barem otprilike zivo.

Dok vozim na posao mokrom ulicom jos jednom prolazim kroz kljucne pojmove dana. Zapinjem u koloni. Nema veze, uracunala sam to u vrijeme koliko mi treba do skole.

Kapljice kise nemilice moce vjetrobransko staklo.
Promatram njihov odsjaj. Ipak, vozim oprezno.
Parkiram auto nedaleko skole i upijam svjez jutarnji zrak dok setam prema radnom mjestu.

Pijem kavu dok printam radne listice. Prvi blok je bio poprilicno uspjesan. Sad sjedim na kavi dok cekam da mi se pridruzi kolegica iz matematike.

Srijedom 4. skolsli sat pijemo kavu zajedno. U mojem slucaju, dvije kave.
Palim cigaretu. Ovo je jedan od onih dana kad, iako je sve sivo i mutno, imam puno motiva da krenem dalje.

utorak, 12.11.2019.

Disciplina

Kad pomislim na sve vještine koje sam pokušavala svladati, disciplina je bila nekako najteža.

Imam poprilično bogat emocionalan svijet, no on me više puta kroz život izbacio van balansa.
Koliko god razvijala logiku kao ravnotežu, emocije su uvijek prevladavale.
Donosila sam iracionalne odluke samo na temelju osjećaja.

Nekoliko godina sam bila smrznuta u krugu: tuga-krivnja-praznina.
S tugom se još mogu nositi, krivnju je bilo teško savladati, prazninu još teže prihvatiti.
Shvatila sam da ne mogu tako dalje i počela se učiti disciplini.

U sitnim stvarima. Ujutro ustajem u određeno vrijeme. Pijem kavu, perem zube.
Idem na posao i dolazim barem pola sata prije da se stignem složiti.
Pokušavam ne popušiti dvije kutije cigareta jer mi realno to ne treba.

Znat ću kad se treba zaustaviti. Neću dozvoliti da me ova situacija izbaci iz takta.
Na svaki sat ću doći spremna, s jasnim idejama i ciljevima. (Danas je popularno zvati to ishod.)
Trudit ću se biti objektivna. Slušati signale koje mi daju ljudi. Savjete, kritike, komplimente.

Uvažavat ću da postoje perspektive drukčije od moje, ali neću dozvoliti iskrivljavanje činjenica.
Znat ću podvući crtu iznad nekih tema. Znat ću stati.
Priznati da sam u krivu kad sam u krivu. Priznati da sam u pravu kad sam u pravu.

Neću se omalovažavati. Bit ću svjesna svojih mana, ali i kvaliteta.
Radit ću i na jednima i na drugima. Jedne poboljšavati, druge razvijati.
Da postignem sve ovo trebat će godine intenzivnog rada.

Ali spremna sam. Mislim da jesam konačno spremna. Nosila sam se prije i s težim stvarima.
Osoba sam koja se borila. Ne dobivaju se bitke samo na srcu, već i na taktici.
Moja iduća taktika, novo oružje u arsenalu je disciplina.

Sad

Nastojim živjeti u Sad. Godinama sam živjela u prošlosti, tako da mi to dođe kao nova pojava.
Nastojim voljeti sad. Ne odgađam pokazivanje ljubavi osobama koje volim.
Nastojim im pokazati da su mi bitni, da ne zaborave ni na trenutak.

Trenutno je sad trenutak u kojem zamotana u dekicu pijem čaj.
Imunitet mi se srušio nakon dva dana hibernacije.
Ali osjećam se dobro. Nekako mirno.

Uzimam tipkovnicu u ruke. Osjećam ritam dok tipkam.
Nastaje upravo ovaj tekst. Riječi idu same.
Stvaram. Ostavljam zapis dok vrijeme prolazi.

Dugo sam bila promatrač izvana. Sanjar. I sanjala sam divne snove.
Ujedno sam ih i odgađala za neki bolji dan. Neko drugo jutro.
Neko drugo sutra. Sad shvaćam: Nema odgađanja.

Ne vjerujem da sam vezana nitima sudbine. Mene vežu druge spone.
Imam izrazit osjećaj da moram paziti na ljude koje volim.
Imam izrazit osjećaj da moram u svakom trenutku dati najbolje.

Kad razmislim o godinama koje su prošle, shvatim da je to bilo učenje.
Treniranje da postanem kreator vlastitog života.
Moji osobni porazi nisu bili porazi, već lekcije.

I naučila sam. Jedino što je vrijedno na ovom svijetu ne može se izraziti brojkom.
Može se mjeriti jedino udaljenostima od srca do srca. Od otkucaja do otkucaja.
I tu sam. Prisutna. Budna. Djelujem. Volim. Živim. Živim u sad.

Vremeplov

Jucer sam uzela svoje tekstove i spremila ih.
13 godina zapisa. Oko 350 stranica. Rijeci se broje u stotinama tisuca. Znakovi u milijunima.

Ali to su brojke. Statistika. Ono sto me zapravo taknulo je pratiti vlastiti razvoj od djeteta koje je pocinjalo pisati do osobe koja sam danas.

Pratila sam vlastito sazrijevanje. Rasla sam.
Moji tekstovi u pocetku su bili dugi. S manje upletenih emocija.

Pratila sam svoje prve ljubavi, svoje prve bitke s mrakom.
Pratila sam kako mi se stavovi i razmisljanja mijenjaju. Nadogradjuju. Ruse i ponovno grade.

Neizmjerno sam zahvalna da sam mogla vidjeti i iskusiti to. Na ovom malom mjestu, u mojem malom svijetu.

Gotovo kao putovanje kroz vrijeme.
Moj vremeplov.

ponedjeljak, 11.11.2019.

Budim se

Budim se iz stanja hibernacije tek oko 6 navečer.
Na sreću, tad mi počinje i ispit iz engleskog.
Znam da mi gramatika ne ide. Vidim, ima i esej.
Odlično. Rješavam ispit u 30 minuta.

Izlazim van i palim cigaretu.
Ne zbrajam bodove, ali znam otprilike.
Gramatika, tako-tako.
Vokabular, prilično dobro.
Esej-odlično.

Kad si nastavnik, znaš procijeniti.
Ulazim u ispitnu prostoriju.
Predviđanja su točna.
Brutalno točna.

Moram do ljeta poraditi na gramatici.
Ostalo je sasvim u redu.
Dolazim doma. Tuširam se.
Osjećam kako me vruća voda oživljava.
Još malo pa sam ljudsko biće?
Mrvicu. Možda?

Malo mi je dovoljno da oživim.
Pretpostavljam da mi opet pada tlak.
Jedina sam od dva niskotlakaša u obitelji.
Nisam jedina koja uzima terapiju.
Genetika je zeznuta stvar, zaključim.

Otvaram pivo i pijuckam s roditeljima.
Sutra štrajkam, pa nema priprema.
Odlučila sam ostatak posla u školi dovršiti.
Moram biti tamo, pa da budem korisna.
Sve u svemu, osjećam se mirno.

Čekam da dragi dođe s posla.
Čežnem za najtoplijim zagrljajem.
Tek tad ću moći reći da sam živa.
Budim se... Budim se.

11.7.2019.

Cijeli dan provodim u polusvjesnom stanju.
Osjećam promjenu vremena kako mi pulsira u glavi.
Ožiljak zateže, vidljiv je danas. Prekrivam ga tankim slojem pudera.
Nije da ga skrivam od javnosti. Skrivam ga od sebe.

Tražim neku ritam sekciju da me malo probudi.
Ipak će biti Tool. Novi album. Fear Inoculum.
Stavljam slušalice. Sjedam za računalo.
Tipkam. Ali riječi idu teško... Preteško.

Danas ne predajem. Imam prekrasan raspored.
Produženi vikend. Svaki vikend.
Dobro mi to dođe da napravim pripreme za cijeli tjedan.
Danas ne vjerujem da ću to učiniti.

Pokušat ću učiti engleski sad uz kavu.
Polažem C1 stupanj u školi stranih jezika na ljeto.
Ovo je kao neki kolokvij. Gramatika i vokabular.
Danas sam nekako i sretna da ne pišem i esej na ovom roku.

Sve u svemu, osjećam se umorno.
Toliko umorno...
Napisat ću suvisli tekst kad malo oživim.
Do tog teksta, tu sam, samo hiberniram.

petak, 08.11.2019.

Hiperprodukcija tekstova/Večer

Treći tekst u jednom danu. Ovaj će biti malo lakši.

Večer je pala i sjedim za tipkovnicom. Riječi ovih dana idu poprilično lako.
U jednom tjednu uspjela sam artikulirati neke ideje s kojima se već dugo borim.
Neobično ih je vidjeti tako zapisane na ekranu. Ali da, sad se konačno nalaze na svjetlosti.

---------------------------------------------

Predavanja ovaj tjedan idu isto poprilično uspješno. Bez većih problema.
Slažem ih već ponedjeljkom za cijeli tjedan. Trenutno vodim sedam različitih programa.
Danas su pale prve jedinice. Bilo je daleko više dobrih ocjena, ali imam kriterije kojih se držim.

Nikad nisam poklonila ocjenu. Znam da je to postalo popularno u našem školstvu.
Ali iza svake moje ocjene stoji samo rad i trud učenika.
Doista bilježim svaku aktivnost. Svaki izraz znanja. Svaki izraz kreativnog mišljenja.

Ocjenjujem eksperimentalne radove, radne listiće, teoretsko i praktično znanje.
Nadam se skorim ispravcima. Iako znam da će se odugovlačiti do zadnjeg dana polugodišta.
Ipak, dan je imao više pozitive. Jako dobar rad u grupama. Puno novih ideja.

----------------------------------------------

Konačno sam se naviknula na drugi auto. Zovem ga Tenkić. Vožnja mi je postala zen aktivnost.
Doduše, vozim se u kolonama. Slušam tu i tamo USB zaostao od muža. Muž mi sluša metal.
Ali dođe savršeno u ova maglovita jutra. Instant buđenje.

Moram mu priznati da ima nešto u toj vrsti glazbe. Na prvu djeluje agresivno.
Ali meni ima osjećaj kao suočavanje s vlastitim strahovima, ta vrsta glazbe.
A svi mi imamo nekakve strahove. Onako, podsvjesno, iskonsko.

.--------------------------------------------

Sutra izlazim. Ako se izlaskom može zvati odlazak u prvu birtiju na pivo.
Ali ne veselim se pivu. Veselim se društvu dvije drage osobe.
Imamo dosta razgovora za nadoknaditi. Sjećanja koja treba probuditi.

I tako... Veselim se vikendu. Radni tjedan je bio dug. Treba mi malo odmora.

Osobni prostor

Volim svoj osobni prostor. Trebam ga puno. Vjerojatno više od većine ljudi.
U masi se osjećam nelagodno. Kad se netko suviše približi se osjećam nelagodno.
Kad mi se previše ljudi istovremeno približi se osjećam posebno nelagodno.

Moji sustavi nisu prilagođeni procesiranju informacija sa toliko strana.
Najbolje mi idu razgovori jedan na jedan. Ti znaju biti intenzivni.
Ako me zovete na razgovor, to nikad neće biti trač partija.
Ne zanimaju me sočni detalji iz života poznatih i nepoznatih.

Volim spoznati osobu s kojom razgovaram. Volim kad pred sobom imam izazov.
Zagonetku. Ponekad namjerno provociram reakcije. Priznajem.
Takav način komunikacije ne odgovara svakome.
Mnogim ljudima je suviše zahtjevan. Ne otvaram lake teme.

Ponekad tako mogu narušiti baš ono što sama iznad svega cjenim.
Nekad neplanirano. Jer je to jedini način na koji znam komunicirati.
Intenzivno. Propitkivat ću. Analizirati. Osjećati svaku promjenu.
Da, osoba koja voli svoj osobni prostor redovito narušava tuđi.

I neću se zbog toga ispričavati. Postoji jedan dobar razlog.
Shvatila sam sljedeće, svaka komunikacija mora barem malo promijeniti osobu.
Inače nije komunikacija. Nego izbacivanje riječi koje ništa ne znače.
Cjenim sadržaj ispred forme. Kad shvatim da je forme previše, mičem se.

Imam relativno malo prijatelja. Ali ti koji to jesu, iznimno su kvalitetne osobe.
Shvaćaju kad mi treba dati prostora i ja to isto shvaćam za njih.
Znam točno kad treba stati jer smo u startu postavili granice.
Ovo mjesto, ovaj blog je proširenje mog osobnog prostora.

Mjesto gdje ostavljam zapise o sebi. Mjesto gdje se formiram i oštrim.
I ako ponekad prekoračim koju granicu, to je zato jer je ne osjetim.
Teže je registrirati tu granicu kad osobu ne gledaš u lice.
Ali svejedno ostajem pri tome da komunikacija treba ispunjavati svoju funkciju.

A ta nije podilaziti ili laskati. Smisao komunikacije je izmjena ideja.
Izmjena ideja kao takva nekad ne dolazi lako i bezbolno.
Nekad osobe spoznaš tek kad se zadubiš u dubinu njihove psihe.

Nekad to dođe mirno. Nekad burno. Ali na kraju spoznaš. Vidiš. Osjećaš.

Jutro/Kreativa i logika

Budim se nekako umorna. Dragi dolazi iz nocne, pa ga ljubim za dobar san i odlazim iz sobe. Pokusavam spavati dalje u dnevnoj. Neki cudni snovi, po obicaju.

Budim se opet, pusim i pijem kavu. Razmisljam o rasporedu. Jedna zamjena, sat razrednika, 4 sata dvojezicne i DOP. Pripreme su napravljene vec u ponedjeljak. Sad u glavi prolazim kroz njih.
Fokusiram se na kljucne pojmove. U glavi prolazim sto bi trebalo gdje reci. Listam literaturu da vidim jesam li sto propustila.

Odlucila sam im dati i malo grupnog rada uz moje smjernice. Neki razredi to odlicno odrade. Razredi koje imam danas su bas takvi. Mladi, kreativni, puni novih ideja. Volim vidjeti sto oni mogu napraviti od gradiva i uputa koje im dam.

Cesto sam zadivljena tako dok preda mnom izlazu sto su kao grupa naucili. U kojoj tocno dobi prestanemo biti toliko inovativni i kreativni?

Za razumijevanje znanosti je potrebno puno maste. Mozete nauciti velicinu cestica, njihovu masu i odnos. Ali spoznati sto to je? Treba puno usmjerenog zamisljanja.
Koristiti i svoj logicki i svoj kreativni dio.

Shvatila sam da ljudi obicno imaju ili jedno ili drugo. Tek rijetki imaju oboje podjednako razvijeno. Kod moje djece ipak prevladava kreativa, pa tu ih tu i tamo moram natjerati da ukljuce i logiku.

I to je u redu. Nisam to ni ja znala u toj dobi. Iako sam bila dosta jaka u prirodnim znanostima, nisam imala razmisljanje prirodoslovca.

To sam tek dobila godinama nakon, kad sam upisala prirodoslovni fakultet. Do kraja sam se dvojila.
Kemija ili filozofija i povijest umjetnosti.
Nije prevagnulo to da s filozofijom nikad ne bih nasla posao. Prevagnulo je to sto sam shvatila da bi se tamo zatvorila u svoje svjetove gdje napredak nije moguc.
Odlucila sam raditi na logici.

Godinama nakon, postala sam magistra. Pa sam pocela raditi u skoli i ipak ici na nastavnicke predmete na filozofskom fakultetu. I shvatila sam da je odluka bila dobra.

Da sam tamo isla od pocetka, bila bih u disbalansu. Kreativa prije logike. Hladne jednadzbe su bile ono sto mi je trebalo. Uciti sto je eksperiment. Savladati znanstvenu metodu.

Nekako me to dovelo u red. U balans.
Dvije moje ljubavi, u savrsenom skladu.

četvrtak, 07.11.2019.

7.11.2019./Tišina

Tišina s njegove strane kreveta. Nekako mi teško pada kad mora raditi noću.
Budim se, a nemam koga zagrliti. Hodam okolo u njegovoj majici s kapuljačom.
Pokušavam upiti još malo topline koja je zaostala. Mirišem njegov jastuk.

---------------------------------------

Otkrila sam nekoliko stvari o sebi danas. Prvo je da se bolje osjećam otkad izbjegavam zbornicu.
Imam sad već mjesta na kojima standardno pijem kavu. Nekad mi donesu bez da moram naručiti.
Znaju da sam kavopija i znaju kakvu pijem. Produžena, jača, bez šećera.

---------------------------------------

Kad ne predajem i ne pijem kavu dok tipkam tekstove i pušim, radim na tome da se unaprijedim.
Učim. Još uvijek učim. Ili gledam kako da složim čim bolji sat. Puno vremena otpada na planiranje pokusa.
Pa slaganje kemikalija. Sastavljanje radnih listića. Ali svejedno, vrijedi toga.

Osjećam se nekako ispunjenije kad vidim da sam odradila dobar posao.
S kolegama imam minimalne interakcije. Ali to je dobro. Tišine su dobra stvar.
Mislim da je bolje dozirati ono rečeno, nego rasipati se riječima.

---------------------------------------

Druga stvar koju sam otkrila je da još uvijek mogu raspravljati. Razbiti malo tišinu.
Volim rasprave o znanosti i filozofiji. Danas je rasprava malo odužila i zaključak nije postignut.
Ali nekad volim osjetiti i druge perspektive. Obogati to čovjeka. U duši, naravno.

---------------------------------------

Kraj je tjedna. Sutra ujutro standardna nastava. Slažem materijale.
Imam još nešto testova koje moram ispraviti, ali ostavit ću to za pauze.
Većina je riješena. Nije loše. Vidim da djeca gradivo solidno usvajaju. Drago mi je to vidjeti.

---------------------------------------

Sve u svemu, osjećam se neobično mirno ovaj tjedan. Prihvatila sam neke stvari.
Pustila neke ideje koje su me mučile. Možda ću pisati o tome jednom.
U principu sam shvatila da sam sama odgovorna za to kako se osjećam.

Još uvijek nemam punu kontrolu. Ali radim male izmjene koje daju rezultate.
Osjećam se prisutnije. Prisebnije. Možda malo oštrije. Volim ići u bit.
A bit je prihvatiti odgovornost za svoje tišine. I za svoje riječi.

Univerzalna Svijest

Proširit ću jednu raspravu iz komentara u cijelu objavu.
Odmah ističem da se radi samo o mojem vjerovanju, a nikako ne o znanstvenoj teoriji.

Vjerujem u Univerzalnu Svijest.
Nekad je to vjerovanje toliko čvrsto da ga mogu osjetiti.
Povezanost svih nas koji postojimo, koji smo postojali i onih koji će tek postojati.
Mrežu. Ogromnu mrežu koja nas sve spaja.

Susretala sam se za svog života sa različitim konstrukcijama.
Život sam započela kao katolik, i ne odričem se svih elemenata te vjere.
Vjerujem da moramo pomoći svojem bližnjem, znali ga ili ne.
Zapovijed Ljubavi mi je uvijek bila bliska.
Ima nešto lijepo u katoličkim molitvama izrečenim u tišini.
Pa i Krist je svojedobno rekao da su najiskrenije molitve one koje se mole u tišini i samoći.

Sa svojih 17 godina počela sam proučavati istočnjačke religije.
Bila sam i meditant neko vrijeme. I iz tog vremena mogu izvući pojedine poruke.
Promatranje vremena kao nešto cikličko, što se ponavlja i ponavlja.
Nikad nisam bila nešto pristaša linearnog vremena.
Naučila sam se više o povezanosti čovjeka i prirode.
Povezanosti nama sa svim što postoji.

Kroz vrijeme sam počela i promatrati svijet očima znanstvenika.
Nikad nisam bila zagriženi materijalist, ali vjerovala sam u dokazivo.
Znanstvena metoda nije najidealniji sustav, ali je poprilično dobar.
Činjenica je samo ono što se može dokazati i provjeriti eksperimentom.
Prirodni zakoni postali su mi pisani u koži.
Predivne jednadžbe. Energija i masa kao lice i naličje iste stvari.
Energija koja je neuništiva, ali često mijenja obličje.
Jednadžbe koje vrijede posvuda u Svemiru.

Promatrala sam svijet i očima filozofa.
Uvijek me mučilo pitanje "Zašto?"
Znanost na to nema odgovor. Barem ne još.
Odakle smo krenuli? Kuda idemo? Zašto smo takvi kakvi jesmo?
Ta i brojna druga pitanja pitala sam se u dugim noćima.

Kako ulazim u zrelije godine, shvaćam da su to samo različite perspektive iste stvari.
Barem za mene jesu. Nosim u sebi i Ljubav Krista i neuništivost energije Svemira.
Moje molitve su zapravo male meditacije.
I onda sam imala malo otkriće.

A otkriće je bilo da se svi mi molimo istom Bogu.
Jednom i jedinom. Onom koji nas povezuje sve.
Molim se Univerzalnoj Svijesti.
Ne nečijoj konstrukciji. Nego Kreaciji iz koje smo svi počeli.
Kreaciji koja nas sve veže.

Ponekad to vidim kao ogromnu mrežu.
Ta mreža je nekad mirna, nekad se mreška, a nekad na njoj budu prave oluje.
Ali tu je, meni stvarna, gotovo opipljiva.
I iz nje sve proizlazi.
Mi smo smrtni. Ona je vječna.

Ljudi me pitaju kako objašnjavam neobjašnjivo.
Odgovor je meni jednostavan.
Mreškanja, valovi, na toj istoj mreži.
Ništa nadnaravno, ništa misteriozno.
A opet misterioznije od svega.

Ona nas definira kakvi jesmo, ta povezanost.
Utječe na svaki trenutak našeg života.
Vjerujem li u sudbinu? Nikako ne.
Vjerujem da u svakom trenutku možemo birati.
Micati niti. Presjecati ih i stvarati nove.
A to možemo isključivo i samo zato jer smo njezin sastavni dio.
Djeca Kreacije. Jedno od brojnih lica Univerzalne Svijesti.

--------------------------------------

Komentari su zaključani zbog pseudoznanosti i teorija zavjere koje su se počele na njima objavljivati.
Budući da smatram da tome nema mjesta ovdje, iskoristit ću svoje pravo da to prekinem.

Svatko ima pravo na svoje mišljenje, ali ako ga navodi kao činjenicu, tad imamo problem.

Srdačan pozdrav!
Athropa

srijeda, 06.11.2019.

Konstanta

U mojih nekoliko života imala sam svega nekoliko konstanti.

Čak je pretjerivanje u kavi i cigaretama relativno nova pojava.
Do prije par godina sam vidjela sebe kao nepušača.
Iako sam zapalila s vremena na vrijeme.
Ali u tom trenutku nisam bila ovisnica. Sad to definitivno jesam.

------------------------------------------

Do prije par godina vidjela sam se kao nestabilnu, ali zdravu osobu.
Doduše, nisu još smislili šifru kojom bi me opisali u potpunosti.
Ali sad shvaćam zašto sam trebala pomoć te jeseni prije 8 godina.

Ljudi su dolazili i odlazili. Život se odvijao, a ja sam stajala i gledala.
Pa sam malo tonula u mrak, malo se dizala. I ponovo sam tu.
Imala sam vrlo malo konstanti u životu. Doista malo.

Postoji svega nekoliko ljudi koji su me poznavali prije većine promjena.
Osim obitelji, naravno. Tu je i moja najstarija prijateljica.
Shvatila je da se nešto mijenja nekih davnih jeseni, ali nije znala što.

Ali bila je tu. Jedna od mojih rijetkih konstanti.
Osoba koja me znala u svim mojim životima.
Od praktički predškolskog djeteta do naših trideset.

Ona me zna podsjećati na vrijeme koje sam zaboravila.
Gubim sjećanja, možda zato toliko intenzivno pišem.
Smije se našim dogodovštinama. Prepričava mi ih.

Osjećaj je nekako utješan. Imam vlastitu povijest.
Za osobu koja živi u trenutku to znači puno.
"Znaš li ono kad smo ...?" Nekad ne znam. Podsjeti me.

------------------------------------------

Interes za znanost i ljubav za jednadžbe isto su se javile relativno rano.
Voljela sam matematiku dok nisam našla kemiju.
A voljela sam kemiju dok nisam upoznala filozofiju.

Onda sam ih sve skupa slila u jedno. Čudna formula, znam.
Ali funkcionira. Ali isto sve to djeluje kao moja konstanta.
Volim istraživati različite teorije i mišljenja. Proširivati perspektive.

------------------------------------------

Kad ne znam što sam, vratim se na važne ljude i važne stvari.
One koji su me obilježili. Mnogo je ljudi ostavilo trag.
Barem na trenutak. Za neke se nadam da će biti tu doživotno.

------------------------------------------

U jednom komentaru sam napisala da se najbolji i najgori pamte.
Mislim da to za mene stoji. Pamtim samo najljepše i najgore događaje.
Ljude koji su me promijenili ili najbolje ili nagore.

Na njih se uvijek vratim. Moja referentna točka.
Najgore koristim zato da znam odakle sam krenula.
Najbolje koristim da znam kuda idem dalje.

Izgubila sam se puno puta. Bezbrojno.
I uvijek kad bih se vratila vratila bih se na to.
Odakle sam krenula. Kuda idem.

Najbolje i najgore. Upisano u meni. Moja konstanta.

Pišem priče

Ovdje 13 godina ostavljam zapise. Ovo je zapis pod brojem 426.

Još kao dijete pokazivala sam sklonost pisanju.
Čitala sam doista sve što mi je moglo doći pod ruke.
I mislila... Jednog dana ću i sama napisati priču.

Kao dijete sam bila introvertiranija nego danas.
Ljudi su me plašili. Osjetljiva i tiha.
I dalje sam introvert, samo manje osjetljiv i tih.

U međuvremenu sam počela pisati.
Kao klinka od 16 otvorila sam ovaj blog.
Dugo me mučilo pitanje: "O čemu da ja pišem?".

Moj život je naizgled običan. Ne bih ga nazvala dramom.
Ni komedijom ni tragedijom. Ni romantičnim romanom.
Obično nema elemenata fantastike.

Kroz vrijeme izgradila sam svoj unutrašnji svijet.
Budući da ga ne mogu dijeliti govorom, dijelim ga pismom.
I to mi se učinilo kao tema o kojoj bih mogla pisati.

Obične crtice o tome što doživljavam i što osjećam.
Ništa previše posebno i spektakularno.
Zapisi vremena koje prolazi.

Pisala sam o ljubavi. Ne toliko u zadnje vrijeme.
Razlog je što sam je konačno našla.
Neke naše trenutke volim sačuvati samo za nas.

Otkrila sam i znanost. O njoj sam pisala pod svojim imenom.
Istraživala sam. Učila. Proučavala. I onda pisala.
Danas tu istu znanost poučavam djecu od 14 do 19 godina.

Kažem, djecu, jer sam u to doba i ja bila dijete.
Samo nisam to shvaćala. Odbijala sam shvatiti.
Dijete koje se zaručilo s jedva 18. Otišlo 6 godina kasnije u noć.

Dijete koje se moralo nositi s teretom bolesti.
Razarajuće. I koje, iako se i dalje borim, pobjeđuje.
Novi dan, nova borba. Budim se i nalazim na bojištu.

Ali i dalje vodim naizgled normalan život.
U zadnje vrijeme uočila sam da se ovdje skupljaju ljudi meni slični.
Neopisivo mi je drago prepoznati komadiće sebe u nekom.

Neke misli koje dijelimo. Neki osjećaji. Neki ideali.
Shvaćam sve više da nisam sama u tome.
I drugi ljudi bore svoje bitke. A ja i dalje pišem priče.

Male, obične priče. O tome što me veselilo ili rastužilo.
Koje misli su me danas okupirale. Što sam novog otkrila.
Koji su to osjećaji obojili današnji dan.

Mislim da ću nastaviti pisati ove svoje male zapise.
Shvaćam ih kao nešto što mi pomaže da se bolje nosim.
A ako se netko u tome prepozna, neka se shvaća dobrodošlim.

utorak, 05.11.2019.

Volim to što radim, ali...

Volim to što radim.
Sve dok se nalazim u učionici.

Ne volim edukacije na kojima ne čujem ništa novog.
Dakako jesam za edukacije, ali dajte mi nešto što ću moći iskoristiti da poboljšam svoj rad.
Ne želim nakon 4 ili 6 sati imati osjećaj da nisam ništa naučila.

Ne volim upisivanje ocjena i opravdavanje izostanaka od doma jer u školi ne radi e-dnevnik.
Volim planirati satove, ali ne i beskonačnu papirologiju koja ide uz to.

Ne volim što na Loomenu moram rješavati zadatke jer su smislili nove pojmove i riječi koje zvuče šuplje.
Ili ih loše prepisali.

Ne volim primanja roditelja, roditeljske sastanke, informacije.
Ne volim glumiti psihologa za pojedine od tih roditelja.
...

Eto, jedina stvar koju volim od svega je trenutak u kojemu nekoga poučim nešto novo.
Što je, zapravo, oko 40% vremena kojeg posvećujem svojem poslu.
I to ako sam sretna. Jer se gore navedene točke mogu rastegnuti u beskraj.

Znam da nisam na normi, ali na neki način jesam.
Svaki učenik treba imati određeni broj ocjena u određenoj rubrici.
Mora se napisati određeni broj pisanih provjera.
Mora se održati određeni broj satova.

I ne žalim se. Odrađujem svoj posao dosta strpljivo.
Ima dana kad ga ne vidim kao neki teret.
A ima i dana koji su beskrajni.

Sutra se štrajka. Ja neću štrajkati jer sam na privatnoj školi.
Jer me plaća osnivač, a ne država.
Smatram li da sam potplaćena?
Vjerojatno jesam.

Ali nije u tome najveći problem.
Najveći problem je to što ne radim ono što bih trebala raditi u miru.
Poučavati. Zbog gore navedenih točaka.
Problem je što je rezultat mojeg posla nevidljiv i neprepoznat.

Nisam pisala o štrajku dosad, iako sam prosvjetar.
Štrajk? Definitivno da, ali ne za 6,11%.
Štrajk za povratak nastavnika u učionice.
Štrajk za to da troše 100% vremena na nastavu, a ne na administraciju.
Štrajk za bolje odnose u školama.
Štrajk za jednu kvalitetnu reformu koja će omogućiti sve to.
Štrajk protiv praznih riječi.

Danas sam bila na rubu toga da odustanem od školstva.
Odgađam tu odluku do kraja ove školske godine.
Dali nam oni 6,11% ili ne.
Moram vidjeti da se nešto mijenja u pozitivnom smjeru.
Trenutno to ne vidim. Vidim jaz koji se samo produbljuje.

Ostajem samo zbog svojih učenika.
Jedan i jedini razlog. Tj. cca 200 njih.
200 dragih lica za koja se nadam da će od mene ponijeti nešto novo.
I zbog njih mislim da vrijedi nastaviti. Do određene mjere.

Ne želim postati ogorčena.
Beznadna.
Bez inspiracije.

Takva ih i ne mogu nešto poučiti.

Ostajem još ovu školsku godinu.
A nakon tih 7 mjeseci...
Tko zna...

ponedjeljak, 04.11.2019.

Vječnost

Ne znam mogu li obećati vječno.

Što više mislim, sigurnija sam da ne mogu.
Živim u ovom prolaznom obliku.
Obliku koji se stalno mijenja.

Rastače se, ponovo materijalizira.
Razbija se u milijarde komadića.
Sastavlja opet u novu sliku.

Kad sam bila tek dijete,
Vjerovala sam u zauvijek.
Sad vjerujem u konačnost.

Čak i zvijezde izgaraju, umiru.
Šalju svoj zadnji sjaj u Svemir
Dok se same gase u bljesku svjetla.

Ne, ne vjerujem u vječnost više.
Ne u vremenskom trajanju.
Vjerujem u trenutak. U život.

Vjerujem da se u trenutku
Mogu naći sve, baš sve
Naše vječnosti i konačnosti.

Živim. Živim za ljude koje volim,
Živim radeći stvari koje volim.
Znajući da ću se i ja jednog dana ugasiti.

nedjelja, 03.11.2019.

Voljeno bice

Budim se nekoliko puta obe noci.
Uglavnom, cim me terapija za spavanje popusti.
Gledam voljeno bice s druge strane kreveta.
Spava tako mirno.
Nadam se da sanja nesto lijepo.
Cuvam mu snove.

Odlazim na kat i palim cigaretu.
Bila je nekako teska noc.
Ujutro sam mutna sve do prve kave.
Odlucna sam ipak da je popijemo zajedno.

Volim vikende ujutro jer se onda mozemo buditi zajedno.
On radi u tri smijene tako da nam se rasporedi tokom tjedna cesto preklapaju.
Nedostaje mi tad njegova toplina.
Zagrljaj.

Prije svega nekoliko godina nisam mislila da sam u stanju voljeti vise.
Sve moje prosle ljubavi zavrsavale su katastrofalno za sve upletene.
Bila sam povrijedjena i povredjivala sam.
Njega nekako pazim.
Stitim od sebe same.

Iako, on je prva osoba koju volim, a da je dovoljno jak da me podnese. Ne gubi prisebnost ni kad me gleda unutar epizode. Zna da me moze vratiti tako da me samo stisne, daje mi toplinu i ljubav sve dok se ne vratim iz svojih pohoda na vjetrenjace.

Njega zelim zadrzati sve dok me ima.
Cuvati ga sve dok me ima.
Voljeti svim svojim bicem.
Zasluzuje to.

subota, 02.11.2019.

Limit

Nisam osoba koja se voli ograničavati.

Čak ni ne razmišljam o kategorijama. Imam osobni kodeks pravila koja ne kršim, a sve ostalo sam sposobna probiti ako se za to ukaže potreba.
Granice me obično guše. Kad se osjećam da nisam u nečemu, organski to odbijam.
Ne samo moja djela i riječi, moja psiha. Fizički to odbijam.

Kad kažem da sam živjela nekoliko života u jednom, doista jesam. I u svakom sam postigla limit.
Sa svojih sedamnaest sam postala meditant. Dalo mi je nove perspektive. Ali nikad me nije smirivalo. Dok nisam tu postigla limit.
U tom trenutku moje tijelo je počelo odbacivati meditaciju.

Sa svojih osamnaest postala sam filozof. Nekoliko mjeseci sam opsesivno proučavala sve moguće filozofije.
Sve dok nisam postala jedan od jačih mladih filozofa u državi (oni koji mi znaju ime, mogu provjeriti). Dok nisam postigla limit.
Uvijek je nešto nedostajalo. Na dan kad sam osvojila jedno od natjecanja, bila sam očajna.
Znači, to je to? To su doista ljudi kojima sam se divila?

Sa svojih dvadeset postala sam znanstvenica. Volontirala sam na jednom našem institutu.
I opet bila duboko razočarana. Očekivala sam neke nove spoznaje. Našla sam rutinu i ponavljajuće radnje.
Pisanje radova po špranci koju je postavio netko nekad. Ponovo sam postigla limit.

U međuvremenu sam postigla i limit u tome koliko mogu voljeti u tom trenutku.
Nekoliko puta. Svaki put kad bih pokušala, našla sam na zid.
Ograničenje. Mjesto gdje nema napretka.

Oslobodila sam se tek kad sam srušila sve pojmove koje sam imala.
Kad sam napustila sanjarenja o tome kako bi trebalo biti.
Otvorila sam oči i postala živjeti za trenutke.
Trebalo je dugo. Ali tu sam.

Nekoliko mojih života kasnije, ne osjećam se ograničeno.
Osjećam kao da sam ponijela nešto od svakog svojeg života.
Moj limit su bila očekivanja.

Uvijek sam očekivala previše. Očekivala sam apsolutno i savršeno.
Sanjarila sam umjesto da živim.

Otvorila sam se trenutku.
Unutar nekoliko mjeseci, postala sam nastavnica na svojoj staroj školi.
Našla sam se pred tom djecom... I shvatila.
Postoje priče kojima ih mogu poučiti.

Istovremeno sam upoznala i svoje drago biće, koje će mi kasnije biti suprug.
Tek kad sam prestala idealizirati ljubav, ljubav mi se otvorila.
Ne znamo što nam budućnost nosi.
Ali dijelimo trenutke koji su samo naši i po tome posebni.

Limit nikad nije bio negdje vani.
Nije postojao limit u meni kao meditantu, meni kao filozofu ili meni kao znanstveniku, meni kao partneru.
Limit je postojao duboko ukorijenjen u ideji apsolutnog i savršenog.
Tek kad sam napustila tu ideju, shvatila sam da ograničenja nemam.

Na kraju, oslobodila me ljubav. Ne romantična ljubav, nego ljubav koja se ne može vezati.
Ljubav koja se dijeli. Ljubav koja nema limit.

petak, 01.11.2019.

Vjerujem

Vjerujem u zakone fizike i kemije.

Uostalom, to poučavam svoje učenike. Učim ih da su prava čuda zapisana kroz mistične jednadžbe, jednake posvuda u Svemiru.
Učim ih i da je Svemir jedna velika nepoznanica.
Učim ih o velikim ljudima kroz povijest koji su nam omogućili da vidimo zvijezde u njihovom pravom obličju.
Učim ih da jednog dana budu veliki ljudi koji će spoznati zvijezde.
Učim ih o otkrivenom i o nepoznanicama koje će njihova generacija morati riješiti.

U mojem trenutnom gledanju svijeta nema mjesta za metafiziku. Za nadnaravno.
Ima mjesta za neobjašnjivo, ali samo ako je to neobjašnjivo trenutno otvoreno pitanje na koje ćemo jednom dobiti odgovor.
Kao vrsta postojimo relativno kratko, a već vidimo svjetove nevidljive okom. Na koje nikad nismo stupili, a znamo kakvi smo.
Iako nam je sam postanak Svemira misterij, znamo što se događalo unutar milisekunde od njegovog nastanka.

I možemo rekonstruirati put od onda, nastanka materije i energije do danas.
Možemo rekonstrirati put od one prve stanice pa do složenosti živog svijeta.
Možemo čitati zapise u stijenama. U okaminama. Unutar svake naše stanice, mi možemo pročitati kod.

Vjerujem u materiju i energiju kao lice i naličje iste stvari.
Povezane famoznom Einsteinovom jednadžbom.
Vjerujem u svjetlost, ali kao tiranje elektromagnetskog polja, vječni ples električne struje i magnetizma.
Čini se to kao magija generacijama prije nas.

Onim prvima koji su ugledali svjetla na nebu i izjednačavali ih s bogovima.
Sad znamo da su to kugle čiji sjaj pokreću nuklearne reakcije u njihovim srcima.

Eto, za mene nema mjesta za neobjašnjivo.
Postoji za otvorena pitanja.
Postoji veliko mjesto za pitanje "Zašto?".

Nekad mi se čini da je ovaj Svemir svjestan.
Da smo svi samo manifestacija, utjelovljena svijest.
Ali prema točno određenim pravilima.
U nama upisanim prirodnim zakonima.

Unatoč tome, povremeno se molim. Molim se sili Svemira.
Znam da sam za nju beznačajna.
Jedna od silnih milijarda lica.
Ali volim vjerovati da me sluša.
Nazivam to Nebo, u nedostatku boljeg imena.

Šire je i veće od našeg ljudskog poimanja.
Sadrži sve što je ikad bilo i što će biti.
Sadrži univerzalnu svijest.

Moglo bi se reći da sam na neki način vjernik.
Ali ne vjernik koji se klanja bogovima ljudi.
Vjernik koji vjeruje u zakone prirode.
Vjernik koji umjesto pognutog pogleda u kajanju ima pogled uprt visoko u zvijezde.

<	studeni, 2019					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30

----------------------------------

S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.

Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.

Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.

Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...

Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.

Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.

2018.

----------------------------------

----------------------------------

Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.

Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.

Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.

Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.

Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).

I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.

Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.

Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.

Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.

Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.

Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.

2019.

----------------------------------

----------------------------------

Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.

Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.

Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.

Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.

Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.

Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.

Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.

I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.

2020.

----------------------------------

Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.

Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.

Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.

Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.

Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.

I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.

2020.

----------------------------------

Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.

Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.

Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.

Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.

Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.

2021.