Kad pomislim na sve vještine koje sam pokušavala svladati, disciplina je bila nekako najteža.
Imam poprilično bogat emocionalan svijet, no on me više puta kroz život izbacio van balansa.
Koliko god razvijala logiku kao ravnotežu, emocije su uvijek prevladavale.
Donosila sam iracionalne odluke samo na temelju osjećaja.
Nekoliko godina sam bila smrznuta u krugu: tuga-krivnja-praznina.
S tugom se još mogu nositi, krivnju je bilo teško savladati, prazninu još teže prihvatiti.
Shvatila sam da ne mogu tako dalje i počela se učiti disciplini.
U sitnim stvarima. Ujutro ustajem u određeno vrijeme. Pijem kavu, perem zube.
Idem na posao i dolazim barem pola sata prije da se stignem složiti.
Pokušavam ne popušiti dvije kutije cigareta jer mi realno to ne treba.
Znat ću kad se treba zaustaviti. Neću dozvoliti da me ova situacija izbaci iz takta.
Na svaki sat ću doći spremna, s jasnim idejama i ciljevima. (Danas je popularno zvati to ishod.)
Trudit ću se biti objektivna. Slušati signale koje mi daju ljudi. Savjete, kritike, komplimente.
Uvažavat ću da postoje perspektive drukčije od moje, ali neću dozvoliti iskrivljavanje činjenica.
Znat ću podvući crtu iznad nekih tema. Znat ću stati.
Priznati da sam u krivu kad sam u krivu. Priznati da sam u pravu kad sam u pravu.
Neću se omalovažavati. Bit ću svjesna svojih mana, ali i kvaliteta.
Radit ću i na jednima i na drugima. Jedne poboljšavati, druge razvijati.
Da postignem sve ovo trebat će godine intenzivnog rada.
Ali spremna sam. Mislim da jesam konačno spremna. Nosila sam se prije i s težim stvarima.
Osoba sam koja se borila. Ne dobivaju se bitke samo na srcu, već i na taktici.
Moja iduća taktika, novo oružje u arsenalu je disciplina.
Post je objavljen 12.11.2019. u 21:06 sati.