Teška povratna depresija.
Prva dijagnoza koju sam dobila tek što sam zakoračila u odrasli život.
Imala sam 21 godinu i imala sam sve što sam mogla poželjeti.
Osjećala sam se kao da sam u zlatnom kavezu.
Zatočena unutar sebe sa svim tim negatvnim emocijama i mrakom.
Nije problem bio ovaj dio s "teška", iako je intenziitet bio preplavljujuć.
U dobi od 21 mogla sam nabrojati barem 5 prijašnjih epizoda.
Problem je s dijelom "povratna". Znam da uvijek može doći.
Znam da je nekad potreban mali okidač za veliku štetu.
A šteta koju sam tad doživjela je bila razorna.
Vjerojatno se nikad neću sasvim oporaviti od te jeseni.
Tad sam bila uzorna studentica, zaručena.
Imali smo riješeno stambeno pitanje. Nisam bila sretna.
Ljubav koju sam osjećala za osobu s kojom sam tad bila,
Izgorjela je. Nisam više mogla živjeti taj život.
Iduće proljeće pristala sam na hospitalizaciju.
Prekinula sam zaruke. Otišla zauvijek.
Ovih dana suočavam se sa svojevrsnim padom.
Strah me. Strah me da ljubav u meni opet izgori.
Nestane. Sad znam da je to realna opcija.
Znam točno kojim slijedom stvari idu.
Pod uvjetom da se pustim da padnem.
8 godina je prošlo. Udana sam. Radim.
A opet, i dalje sam bolesna. I dalje osjećam to...
Prokletstvo. Najprikladnije ime za to.
Pratim se zadnjih nekoliko dana.
Vrti mi se u glavi moja osobna prošlost.
Prisjećam se koliko je bilo teško.
Prisjećam se da sam napustila jedan život.
Borim se najbolje što znam.
Ne želim se pustiti ovaj put.
Ipak, bojim se. U mraku sam.
Praznina me hvata u svoj hladan zagrljaj.
Razlika je samo u tih nekoliko godina iskustva.
Što je znam zavarati. Pobjeći barem nakratko.
Voljela bih vjerovati da ću pobijediti. Privremeno.
A onda će se opet vratiti... Ipak, borim se.
Post je objavljen 16.11.2019. u 15:02 sati.