Volim to što radim.
Sve dok se nalazim u učionici.
Ne volim edukacije na kojima ne čujem ništa novog.
Dakako jesam za edukacije, ali dajte mi nešto što ću moći iskoristiti da poboljšam svoj rad.
Ne želim nakon 4 ili 6 sati imati osjećaj da nisam ništa naučila.
Ne volim upisivanje ocjena i opravdavanje izostanaka od doma jer u školi ne radi e-dnevnik.
Volim planirati satove, ali ne i beskonačnu papirologiju koja ide uz to.
Ne volim što na Loomenu moram rješavati zadatke jer su smislili nove pojmove i riječi koje zvuče šuplje.
Ili ih loše prepisali.
Ne volim primanja roditelja, roditeljske sastanke, informacije.
Ne volim glumiti psihologa za pojedine od tih roditelja.
...
Eto, jedina stvar koju volim od svega je trenutak u kojemu nekoga poučim nešto novo.
Što je, zapravo, oko 40% vremena kojeg posvećujem svojem poslu.
I to ako sam sretna. Jer se gore navedene točke mogu rastegnuti u beskraj.
Znam da nisam na normi, ali na neki način jesam.
Svaki učenik treba imati određeni broj ocjena u određenoj rubrici.
Mora se napisati određeni broj pisanih provjera.
Mora se održati određeni broj satova.
I ne žalim se. Odrađujem svoj posao dosta strpljivo.
Ima dana kad ga ne vidim kao neki teret.
A ima i dana koji su beskrajni.
Sutra se štrajka. Ja neću štrajkati jer sam na privatnoj školi.
Jer me plaća osnivač, a ne država.
Smatram li da sam potplaćena?
Vjerojatno jesam.
Ali nije u tome najveći problem.
Najveći problem je to što ne radim ono što bih trebala raditi u miru.
Poučavati. Zbog gore navedenih točaka.
Problem je što je rezultat mojeg posla nevidljiv i neprepoznat.
Nisam pisala o štrajku dosad, iako sam prosvjetar.
Štrajk? Definitivno da, ali ne za 6,11%.
Štrajk za povratak nastavnika u učionice.
Štrajk za to da troše 100% vremena na nastavu, a ne na administraciju.
Štrajk za bolje odnose u školama.
Štrajk za jednu kvalitetnu reformu koja će omogućiti sve to.
Štrajk protiv praznih riječi.
Danas sam bila na rubu toga da odustanem od školstva.
Odgađam tu odluku do kraja ove školske godine.
Dali nam oni 6,11% ili ne.
Moram vidjeti da se nešto mijenja u pozitivnom smjeru.
Trenutno to ne vidim. Vidim jaz koji se samo produbljuje.
Ostajem samo zbog svojih učenika.
Jedan i jedini razlog. Tj. cca 200 njih.
200 dragih lica za koja se nadam da će od mene ponijeti nešto novo.
I zbog njih mislim da vrijedi nastaviti. Do određene mjere.
Ne želim postati ogorčena.
Beznadna.
Bez inspiracije.
Takva ih i ne mogu nešto poučiti.
Ostajem još ovu školsku godinu.
A nakon tih 7 mjeseci...
Tko zna...
Post je objavljen 05.11.2019. u 19:58 sati.