Jeka tisine
utorak, 05.11.2019.
Volim to što radim, ali...
Volim to što radim.
Sve dok se nalazim u učionici.
Ne volim edukacije na kojima ne čujem ništa novog.
Dakako jesam za edukacije, ali dajte mi nešto što ću moći iskoristiti da poboljšam svoj rad.
Ne želim nakon 4 ili 6 sati imati osjećaj da nisam ništa naučila.
Ne volim upisivanje ocjena i opravdavanje izostanaka od doma jer u školi ne radi e-dnevnik.
Volim planirati satove, ali ne i beskonačnu papirologiju koja ide uz to.
Ne volim što na Loomenu moram rješavati zadatke jer su smislili nove pojmove i riječi koje zvuče šuplje.
Ili ih loše prepisali.
Ne volim primanja roditelja, roditeljske sastanke, informacije.
Ne volim glumiti psihologa za pojedine od tih roditelja.
...
Eto, jedina stvar koju volim od svega je trenutak u kojemu nekoga poučim nešto novo.
Što je, zapravo, oko 40% vremena kojeg posvećujem svojem poslu.
I to ako sam sretna. Jer se gore navedene točke mogu rastegnuti u beskraj.
Znam da nisam na normi, ali na neki način jesam.
Svaki učenik treba imati određeni broj ocjena u određenoj rubrici.
Mora se napisati određeni broj pisanih provjera.
Mora se održati određeni broj satova.
I ne žalim se. Odrađujem svoj posao dosta strpljivo.
Ima dana kad ga ne vidim kao neki teret.
A ima i dana koji su beskrajni.
Sutra se štrajka. Ja neću štrajkati jer sam na privatnoj školi.
Jer me plaća osnivač, a ne država.
Smatram li da sam potplaćena?
Vjerojatno jesam.
Ali nije u tome najveći problem.
Najveći problem je to što ne radim ono što bih trebala raditi u miru.
Poučavati. Zbog gore navedenih točaka.
Problem je što je rezultat mojeg posla nevidljiv i neprepoznat.
Nisam pisala o štrajku dosad, iako sam prosvjetar.
Štrajk? Definitivno da, ali ne za 6,11%.
Štrajk za povratak nastavnika u učionice.
Štrajk za to da troše 100% vremena na nastavu, a ne na administraciju.
Štrajk za bolje odnose u školama.
Štrajk za jednu kvalitetnu reformu koja će omogućiti sve to.
Štrajk protiv praznih riječi.
Danas sam bila na rubu toga da odustanem od školstva.
Odgađam tu odluku do kraja ove školske godine.
Dali nam oni 6,11% ili ne.
Moram vidjeti da se nešto mijenja u pozitivnom smjeru.
Trenutno to ne vidim. Vidim jaz koji se samo produbljuje.
Ostajem samo zbog svojih učenika.
Jedan i jedini razlog. Tj. cca 200 njih.
200 dragih lica za koja se nadam da će od mene ponijeti nešto novo.
I zbog njih mislim da vrijedi nastaviti. Do određene mjere.
Ne želim postati ogorčena.
Beznadna.
Bez inspiracije.
Takva ih i ne mogu nešto poučiti.
Ostajem još ovu školsku godinu.
A nakon tih 7 mjeseci...
Tko zna...
| < | studeni, 2019 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | |
Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...
O autorici i blogu:
Jeka tisine postoji dugo, pod različitim imenima.
Uz povremene pauze u kojima se odvijao život.
Tekstovi su osobne prirode, promišljanja i samoanalize.
Ovdje vježbam usmjeravanje misli i komunikaciju.
Tu ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.
Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.
----------------------------------
S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.
Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.
Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.
Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...
Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.
Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.
2018.
----------------------------------
----------------------------------
Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.
Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.
Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.
Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.
Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).
I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.
Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.
Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.
Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.
Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.
Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.
2019.
----------------------------------
----------------------------------
Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.
Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.
Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.
Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.
Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.
Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.
Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.
I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.
2020.
----------------------------------
Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.
Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.
Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.
Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.
Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.
I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.
2020.
----------------------------------
Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.
Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.
Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.
Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.
Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.
2021.