Jeka tisine

subota, 28.12.2019.

28.12.2019.

Dolazim samo ostaviti trag da sam bila tu.

Zadnjih dana osjećam samo umor.
Ne osjećam žalost, ali ni radost.
Spavam nemirno. Budim se.
Palim cigaretu na stepenicama.
Gledam u nebo. Noćna hladnoća.

Zapravo mi je teško pisati.
Još teže komunicirati s ljudima.
Prisilim se. Za drage ljude.
Začudim se što još mogu voljeti.
Uvijek i unatoč svemu.

Ima dana kad se pitam
Jesam li živa i jesam li stvarna.
Ili tek sjena. Mutan privid.
Konstrukcija koju sam stvorila.
Nikad ne dobijem jasan odgovor.

Nikad ne stavljam u pitanje
Volim li i koga volim.
Samo prebirem kroz svoje živote.
One koje živim. One koje ne živim.
I ostavljam tihi zapis da sam tu.

utorak, 10.12.2019.

10.12.2019.

Imam rupu u memoriji od nekoliko sati. Ne sjećam se noći. Ni kako sam došla na posao.
Na poslu me dočekala "sreća" od šezdesetak ispita u jednom danu. U svakoj pauzi sam opsesivno ispravljala.
Bilo me strah spuštati se po stepenicama. Čini mi se da opet imam i problema s tlakom.
Spuštanje s drugog kata po stepenicama i penjanje gore opet jednostavno nije bila opcija.

Dolazim doma uz jak osjećaj vrtoglavice. Ležim većinu popodneva.
Stisnula sam se u voljeni zagrljaj. Skupljam tako snage. Nije svjestan koliko mi to znači.

Mogu si dozvoliti ne biti u punoj spremi na nekoliko sati. Razlog je da već imam sve spremno za ovaj tjedan.
Kad se osjećam dobro, napravim si pripreme/ispite/prezentacije za tjedan dana unaprijed.
Budući da sam to odradila, sad se mogu malo opustiti.

Slušam glazbu. Danas nešto mirnije nego inače. Bowie.
Ne osjećam se danas posebno inspirirano. Nisam ni dobro ni loše.
Neki poluživot i polusvijet. Ali svjesna sam da i to treba nekad.
Kad malo dođem k sebi, napisat ću ozbiljniji tekst. Nadam se, skoro.

ponedjeljak, 09.12.2019.

Besmisao

Jučer su mi se opet srušili sistemi. Postaje jasno da ova epizoda u kojoj sam neće proći bezbolno.
U ovom trenutku počela sam vidjeti trajnu štetu na sebi.
Trebao je trenutak da izgubim smisao. Zapitala sam se zašto se uopće trudim. Zašto se borim? Zašto volim?

Prošlih godina intenzivno sam radila na metodama kamuflaže. Toliko normalno djelujem izvana da se nitko ni ne zapita.
Koliko snage treba da se ujutro uopće dignem iz kreveta? Nemjerljivo. Sve više u zadnje vrijeme.
Ali dignem se. Kamufliram se. Idem na posao i svoj posao radim s ljubavi. Nisam savršena, ali mislim da se ta ljubav osjeti.

Pušim svaki put kad se osjetim preopterećeno. To znači, u svakoj pauzi koju imam.
Ljudi s mojom dijagnozom ni ne mogu ostvariti socijalni kontakt. Ja ga ostvarujem, ali se zasitim brzo.
Onda se moram prazniti. Izlazim na hladan zrak. Palim cigaretu. Fokusiram se.

Ljudi s mojom dijagnozom ne bi trebali biti u stanju za bilo kakav emocionalan kontakt.
Dugo to nisam bila. Ipak, volim. Udala sam se. Ovih dana brinem za muža nakon operacije stopala.
Doduše, ni on nije svjestan koliko puta mi preoptereti sustave. Zaboravi da nije oženio normalnu osobu.

U ovom trenutku osjećam samo umor. Želim se sklupčati pod deku i spavati dok sve ovo ne prođe.
Ali znam da si to ne mogu dopustiti. Ako predam samo jednu bitku, izgubila sam rat.
Tako da se nastavljam boriti unatoč besmislu. U nadi da ću uhvatiti barem jedan trenutak sreće.

petak, 06.12.2019.

Odsjaj

Postoje ljudi koji u sebi imaju svjetlost.
Mislim da je svi ljudi imaju barem malo.
Nekad, mrvičak. Zraku u unutrašnjem mraku.
Neki ljudi su sjajni kao zvijezde same.

Zrače dobrotu. Suosjećanje. Ljubav.
Imala sam čast upoznati te posebne.
Ljudi su to sazdani od svjetla samog.

Ponekad razmišljam o svjetlu i mraku.
Koliko malo treba da se osvijetli mrak.
Koliko malo treba da sjenke zavladaju.
Uvijek smo na toj tankoj granici.

Svjesna sam svojeg unutrašnjeg mraka.
Ali shvatila sam da mogu nešto drugo.
Biti odsjaj nečije dobrote i sreće.

Rođena sam da se borim, zapisano je.
Slovima dušičnih baza u genetskom kodu.
Ima dana kad ne vidim smisao.
Ali i tada osjećam ljepotu oko sebe.

I umjesto da je uvlačim u svoje sjene,
Širim je dalje. Puštam je da putuje.
Uvijek će i biti tako. Bit ću odsjaj Ljubavi.

četvrtak, 05.12.2019.

Jednadžbe

Znanost je univerzalni jezik. Ne vjerujete?

Moja djeca često ne vjeruju. Onda ih naučim kako čitati jednadžbe.
Onda shvate da se čitaju isto na svim jezicima svijeta.
Onda ih naučim kako da ih balansiraju. Pišu univerzalne rečenice.

Danas su to bili zakoni termodinamike, drugi razred.
Pričali smo o entalpiji i entropiji. O zakonu o očuvanju energije.
Odrasle te stvari malo plaše. Kakva termodinamika.

Djeca gledaju na to širom otvorenih očiju.
Zamišljaju kako se čestice kaotičnije gibaju porastom temperature.
Zamišljaju savršenu kristalnu tvar na nula kelvina.
Zamišljaju energiju koja je neuništiva.

Čovjek bez mašte ne može biti znanstvenik.
Ali ni čovjek bez discipline.

Jer, nešto tako čudesno svesti na nekoliko jednadžbi?
Hladnih slova na papiru.

Pustiti maštu postrani i vidjeti što kažu brojke.
Napraviti eksperiment, ne oslanjati se na očekivanja.

Znanost je nešto gotovo okrutno.

Daje savršeni poligon da imaginacija u njemu radi magiju.
A onda traži da se najljepše ideje odbace jer brojke ne funkcioniraju.

Ali ja je svejedno volim. Kao i brojni moji kolege.
Zato jer iz nje učim. I zato jer pomoću nje mogu poučavati.

Jednadžba uvijek mora biti balansirana.
Prvo što sam ja naučila.
Jedna od prvih stvari što učim svoju djecu.

utorak, 03.12.2019.

3.12.2019.

Skoro sam zakasnila na posao. Probudila sam se na vrijeme, spakirala se.
Imala probleme s autom, ali budući da se navikavam još na njega, ništa čudnog.
Kratka vožnjica u gustoj magli. Osjeća se zima u zraku, prvi minusi u zraku...
Dolazim pred školu i palim cigaretu. Čudno je biti tu opet.
Osjećam se prirodno, ali sasvim neobično.
Kao da osjećam da imam još samo nekoliko mjeseci ondje.
A tako nekako i je. Zamjena mi završava u lipnju.

----------------------------------------------

Djeca me danas oduševljavaju. Neki od njih su učili za vrijeme praznika.
Radim satove ponavljanja za sve razrede i neki pritom postižu odlične rezultate.
Shvaćam da će mi nedostajati. I oni. I škola. Jer je to moja škola.
Prije 12 godina napustila sam je kao maturantica.
Nekoliko godina kasnije, vratila sam se, kao nastavnica.

Neobičan je osjećaj da su ti tvoji bivši nastavnici sada kolege.
Osjećaj na koji se nikada nisam do kraja priviknula.
S njima se držim distancirano. Nije da imam bliskih kolega.
Pauze provodim van škole čisto zato jer moram disati.
Odšaltati se od sata. Pod kratkim odmorima pušim vani.
Pod velikim odmorima pijem kavu u uobičajenom kafiću.

-------------------------------------------

Advent se osjeća u gradu. Sve je okićeno, praznično.
Ljudima su čak i koraci sporiji, iako je hladno.
Promatram ih na putu iz kafića do škole.
Osobno se trudim biti nevidljiva, iako me teško promašiti.
Volim biti anonimna. Vjerujem da sam izgubila dio anonimnosti odabirom profesije.
Ipak, mala je to žrtva. Ako uopće i je žrtva.

---------------------------------------------

I tako... Ostavljam sad malo razbacanih misli.
Veselim se sutrašnjem danu. Osjećam nadu.

nedjelja, 01.12.2019.

Mreža

Ne vjerujem u prošle živote. Skeptična sam po pitanju horoskopa.
Ne vjerujem u različite vradžbine i gatanja.
Ali iskreno vjerujem u postojanje mreže između sviju nas.

Vjerujem da je svaki od nas, jedno lice Svemira.
Način na koji se Svemir izražava.
Jedan ton u Kozmičkoj simfoniji.
Jedna nijansa u toj velebnoj slici.

Kad sam se naučila dovoljno znanosti, otkrila sam da svi potječemo iz istog.
Sva materija i energija jednom je bila zbijena u točku neopisive gustoće.
Da, i ono što će se jednom razviti da gradi nas same i ona najudaljenija galaksija koju promatramo teleskopima.

Svemir se rodio, razvijao. Zvijezde su se rađale, sjajile, umirale.
Iz njihovih srca nastali smo mi, utjelovljena svijest.
Iz jedne jedine stanice.

Put do nas bio je previše veličanstven da bismo ga mijenjali za iluzije.
Toliko puta smo bili na rubu nepostojanja da bi bilo žalosno ne slaviti to da jesmo.
Da postojimo. Dišemo. Mislimo. Osjećamo.

Jedno lice Svemira. Djeca Zvijezda.
Utjelovljena Svijest.

-----------------------------------------------

Danas me pitao Voljeni, vjerujem li da smo jedno.
Da sam ja on i da je on ja.

Nasmiješila sam se. Naravno da vjerujem.
Naše upoznavanje nije bilo pravo upoznavanje.
Nego prepoznavanje.

I ti si, znači, dio mene?
Sve prave ljude u svojem životu nisam upoznala.
Nego prepoznala. Na ključnim točkama života.
Smatram to darom Svemira osobno.

Nedjelja/Prioriteti

Vrijeme je da si posložim prioritete.
Dugo vremena živjela sam s jednim ciljem: preživjeti.
Koristeći sva raspoloživa sredstva.
Postojali su dani koji su bili nemogući.
Kad nisam mogla više. Kad sam stajala u mraku.
Kad se praznina uvukla u mene.

Možda je to bio dio mojeg egocentrizma.
Borila sam se sama sa sobom.
I nisam vidjela da me i drugi trebaju.
Tu i tamo podijelila sam koji trenutak.
Nekome olakšala put.

Ali na svojem putu sam stajala sama.
Ovo otvaranje svijetu definitivno nije lako.
Poništavam godine samotnjaštva.
Čak i kad sam se udala, dijelila sam samo lijepo.
On često nije ni slutio kakve borbe su u tijeku.
Mislim da je vrijeme se to promijeni.

Otvaranje je teško, ali je sad na listi prioriteta.
Koliko god mi neobično bilo u početku.
Trudit ću se dijeliti više. Komadiće sebe.
Za početak. Trudit ću se komunicirati.
Iskreno i jasno. Riječ po riječ.

<	prosinac, 2019					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

----------------------------------

S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.

Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.

Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.

Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...

Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.

Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.

2018.

----------------------------------

----------------------------------

Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.

Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.

Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.

Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.

Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).

I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.

Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.

Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.

Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.

Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.

Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.

2019.

----------------------------------

----------------------------------

Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.

Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.

Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.

Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.

Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.

Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.

Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.

I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.

2020.

----------------------------------

Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.

Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.

Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.

Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.

Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.

I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.

2020.

----------------------------------

Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.

Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.

Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.

Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.

Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.

2021.