Imam rupu u memoriji od nekoliko sati. Ne sjećam se noći. Ni kako sam došla na posao.
Na poslu me dočekala "sreća" od šezdesetak ispita u jednom danu. U svakoj pauzi sam opsesivno ispravljala.
Bilo me strah spuštati se po stepenicama. Čini mi se da opet imam i problema s tlakom.
Spuštanje s drugog kata po stepenicama i penjanje gore opet jednostavno nije bila opcija.
Dolazim doma uz jak osjećaj vrtoglavice. Ležim većinu popodneva.
Stisnula sam se u voljeni zagrljaj. Skupljam tako snage. Nije svjestan koliko mi to znači.
Mogu si dozvoliti ne biti u punoj spremi na nekoliko sati. Razlog je da već imam sve spremno za ovaj tjedan.
Kad se osjećam dobro, napravim si pripreme/ispite/prezentacije za tjedan dana unaprijed.
Budući da sam to odradila, sad se mogu malo opustiti.
Slušam glazbu. Danas nešto mirnije nego inače. Bowie.
Ne osjećam se danas posebno inspirirano. Nisam ni dobro ni loše.
Neki poluživot i polusvijet. Ali svjesna sam da i to treba nekad.
Kad malo dođem k sebi, napisat ću ozbiljniji tekst. Nadam se, skoro.
Post je objavljen 10.12.2019. u 18:09 sati.