Znanost je univerzalni jezik. Ne vjerujete?
Moja djeca često ne vjeruju. Onda ih naučim kako čitati jednadžbe.
Onda shvate da se čitaju isto na svim jezicima svijeta.
Onda ih naučim kako da ih balansiraju. Pišu univerzalne rečenice.
Danas su to bili zakoni termodinamike, drugi razred.
Pričali smo o entalpiji i entropiji. O zakonu o očuvanju energije.
Odrasle te stvari malo plaše. Kakva termodinamika.
Djeca gledaju na to širom otvorenih očiju.
Zamišljaju kako se čestice kaotičnije gibaju porastom temperature.
Zamišljaju savršenu kristalnu tvar na nula kelvina.
Zamišljaju energiju koja je neuništiva.
Čovjek bez mašte ne može biti znanstvenik.
Ali ni čovjek bez discipline.
Jer, nešto tako čudesno svesti na nekoliko jednadžbi?
Hladnih slova na papiru.
Pustiti maštu postrani i vidjeti što kažu brojke.
Napraviti eksperiment, ne oslanjati se na očekivanja.
Znanost je nešto gotovo okrutno.
Daje savršeni poligon da imaginacija u njemu radi magiju.
A onda traži da se najljepše ideje odbace jer brojke ne funkcioniraju.
Ali ja je svejedno volim. Kao i brojni moji kolege.
Zato jer iz nje učim. I zato jer pomoću nje mogu poučavati.
Jednadžba uvijek mora biti balansirana.
Prvo što sam ja naučila.
Jedna od prvih stvari što učim svoju djecu.
Post je objavljen 05.12.2019. u 17:32 sati.