Ne vjerujem u prošle živote. Skeptična sam po pitanju horoskopa.
Ne vjerujem u različite vradžbine i gatanja.
Ali iskreno vjerujem u postojanje mreže između sviju nas.
Vjerujem da je svaki od nas, jedno lice Svemira.
Način na koji se Svemir izražava.
Jedan ton u Kozmičkoj simfoniji.
Jedna nijansa u toj velebnoj slici.
Kad sam se naučila dovoljno znanosti, otkrila sam da svi potječemo iz istog.
Sva materija i energija jednom je bila zbijena u točku neopisive gustoće.
Da, i ono što će se jednom razviti da gradi nas same i ona najudaljenija galaksija koju promatramo teleskopima.
Svemir se rodio, razvijao. Zvijezde su se rađale, sjajile, umirale.
Iz njihovih srca nastali smo mi, utjelovljena svijest.
Iz jedne jedine stanice.
Put do nas bio je previše veličanstven da bismo ga mijenjali za iluzije.
Toliko puta smo bili na rubu nepostojanja da bi bilo žalosno ne slaviti to da jesmo.
Da postojimo. Dišemo. Mislimo. Osjećamo.
Jedno lice Svemira. Djeca Zvijezda.
Utjelovljena Svijest.
-----------------------------------------------
Danas me pitao Voljeni, vjerujem li da smo jedno.
Da sam ja on i da je on ja.
Nasmiješila sam se. Naravno da vjerujem.
Naše upoznavanje nije bilo pravo upoznavanje.
Nego prepoznavanje.
I ti si, znači, dio mene?
Sve prave ljude u svojem životu nisam upoznala.
Nego prepoznala. Na ključnim točkama života.
Smatram to darom Svemira osobno.
Post je objavljen 01.12.2019. u 17:09 sati.