Jučer su mi se opet srušili sistemi. Postaje jasno da ova epizoda u kojoj sam neće proći bezbolno.
U ovom trenutku počela sam vidjeti trajnu štetu na sebi.
Trebao je trenutak da izgubim smisao. Zapitala sam se zašto se uopće trudim. Zašto se borim? Zašto volim?
Prošlih godina intenzivno sam radila na metodama kamuflaže. Toliko normalno djelujem izvana da se nitko ni ne zapita.
Koliko snage treba da se ujutro uopće dignem iz kreveta? Nemjerljivo. Sve više u zadnje vrijeme.
Ali dignem se. Kamufliram se. Idem na posao i svoj posao radim s ljubavi. Nisam savršena, ali mislim da se ta ljubav osjeti.
Pušim svaki put kad se osjetim preopterećeno. To znači, u svakoj pauzi koju imam.
Ljudi s mojom dijagnozom ni ne mogu ostvariti socijalni kontakt. Ja ga ostvarujem, ali se zasitim brzo.
Onda se moram prazniti. Izlazim na hladan zrak. Palim cigaretu. Fokusiram se.
Ljudi s mojom dijagnozom ne bi trebali biti u stanju za bilo kakav emocionalan kontakt.
Dugo to nisam bila. Ipak, volim. Udala sam se. Ovih dana brinem za muža nakon operacije stopala.
Doduše, ni on nije svjestan koliko puta mi preoptereti sustave. Zaboravi da nije oženio normalnu osobu.
U ovom trenutku osjećam samo umor. Želim se sklupčati pod deku i spavati dok sve ovo ne prođe.
Ali znam da si to ne mogu dopustiti. Ako predam samo jednu bitku, izgubila sam rat.
Tako da se nastavljam boriti unatoč besmislu. U nadi da ću uhvatiti barem jedan trenutak sreće.
Post je objavljen 09.12.2019. u 11:06 sati.