Jeka tisine

četvrtak, 31.10.2019.

Nabacane misli

Spavam većinu dana. Ostatak dana sam u polusvijesnom stanju.
Nekoliko loših snova ove noći. Nekoliko cigareta spaljenih nakon svakog od buđenja.
Nekako me udisanje nikotina smiruje. Još ne mislim prestati.

Kad sam doma, nastojim ne piti toliko kave koliko pijem na poslu.
Osjećam kronični nedostatak kofeina u krvi.
Ipak, ostajem na dvije kave.

Večer prolazi mirno. Šetala sam s Voljenim ovim našim poljima.
Ono je vrijeme godine kad si već mogu vidjeti dah.
Godila mi je večernja hladnoća i bockav zrak.

Polja su opustjela i počinju se bojati nijansama crne, smeđe i sive.
Gledamo kako dan umire, a noć se rađa.
Prve zvijezde izlaze. S njima i srp mjeseca.

Dolazimo doma i večernju hladnoću kompenziram toplim tušem.
Jedna sam od onih hladnokrvnih bića. Toplina me oživljava.
Tuširam se u gotovo vrućoj vodi. Isparava mi s kože. Živa sam.

Pijem čašu crnog vina u međuvremenu.
Puštam si glazbu. Danas osamdesete, strano.
Gledam Voljenog kako se igra s noževima. Kolekcionar je.

Sve u svemu, jedan običan dan. Normalan koliko može biti.
Gotovo zaboravljam... Dan je kad sam postala prokleta.
Možda sam upravo danas to prestala biti.

Baka

Baka je nas je napustila s početkom ljeta.
Znala sam tjednima prije da dolazi kraj. Više nisam vidjela život u njoj.
Mama i ujak su još imali nade da će se oporaviti. Ja nisam.

Gledali smo kako slabi mjesecima.
Kad je još mogla, posudili bi kolica u bolnici i izveli je u park oko bolnice.
Slabo je jela, ali si je barem voljela popiti kavu vani na zraku.
Kad je prestala i to, znala sam da su dani u pitanju.

Umrla je mirno. Nadam se nekako da je nije boljelo.
Da je samo tiho prešla u vječnost.
Nisam joj mogla vidjeti lice prije sprovoda.
Kažu da je izgledala kao da je samo zaspala.

Bila je dobra osoba. Marljiva, mala ženica.
Ali jača od svih nas. Strpljivija od svih nas.
Nikad se nije žalila. Nikad joj nije bilo teško.
Imala je tu unutarnju radost. Sreću je nalazila u sitnicama.

I sad je nema među nama. Barem fizički.
Volim vjerovati da ćemo je uvijek nositi u srcima.
Sutra ću joj otići na grob. Zapaliti svijeću.
Izmoliti molitvu za nju i sve koji su nas napustili.

Napatila se za života. Neka sada spava. Miruje.

srijeda, 30.10.2019.

Verzija 4 (Jos uvijek radna)

Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.

Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.

Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.

Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.

Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).

I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.

Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.

Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.

Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.

Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.

Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.

Iskidana sjećanja

Iskidana sjećanja.

Nekad mi se jave u slikama.
Životi koje sam živjela.
Prije. Davno, čini se.

Nekad mi se jave u slikama.
Ljudi koje sam voljela.
Prije. Davno, čini se.

Nekad se ne mogu sjetiti
Njihovih lica. Nestala.
Utonula u zaboravu.

U onom trenutku
Kad sam prestala biti ja.
Preobrazila se.

Znam da imamo
Samo ovo sad.
Znam da nema povratka.

Više se i ne mogu
Vratiti na spaljenu zemlju.
Ipak, nekad se jave te slike.

Iskidana sjećanja.

utorak, 29.10.2019.

Prihvaćam

Osjećam se nekako neobično ovih dana.
Inače, ovo su mi obično najgori dani u godini.
Dani kad se dešavaju loše stvari.
A ja sam u miru. Prihvaćam.

S 11 sam u ovo doba dobila ožiljak preko pola vrata.
Još uvijek ga nosim.
Taj dan nekako bilježim kao početak ovog novog obličja.
Dan kad sam se naučila izolirati.
Bježati u neke svoje svjetove.

Doduše, rođena sam s tim nekim poremećajem.
Bilo je pitanje vremena. Tajmirana bomba.
Sve ostalo se ponašalo kao okidač.
Čak i taj događaj prije 18 godina.
Bila sam obilježena i prije.

Jedne jeseni prije 7 godina našla sam se u bolnici.
Moja druga hospitalizacija.
U meni nije bilo ničega što je htjelo živjeti.
I nešto je puklo. Prelomilo se.

Od tog dana živim u stanju remisije.
Uz povremenu epizodu ili dvije...
Ovo ljeto željela sam se skinuti s terapije.
Nisam uspjela. Što god da imam, jako je.
Ali to je u redu. I ja sam jaka.

Prihvaćam. Prihvaćam sebe kakva jesam.
Zajedno s ožiljcima. Zajedno s F dijagnozama.
Zajedno sa svim nesavršenostima koje skrivam.
Dajem ih javno na vidjelo.

Prihvaćam. I to sam ja i to je dio moje priče.

petak, 25.10.2019.

25.10.2019.

Budim se s pulsirajucom glavoboljom.
Ipak, odlucna sam da ovo bude dobar dan.

Skupljam snage dok se dizem iz kreveta.
Stavljam kuhati kavu i palim cigaretu.
Hladno jesenje jutro.

Pusim na stepenicama dok promatram kako su polja opustjela. Zemlje koje je prekrivao kukuruz sad su prazne, crne oranice. Promatram kako se jutro budi.

Promatram sebe kako se budim.
Vec miris kave je dovoljan da me digne.
Gorki okus me vraca medju zive.

Planiram danasnji dan. Puno sati u skoli.
Srecom, jedan od njih je sat razrednika, a dva pisanje ispita. Onaj jesenski umor me jos drzi, pa se bojim da mi predavanja ne bi bila na razini kvalitete koju nastojim odrzati.

Spremam se... ovo je jedan od dana kad ce trebati puno truda. Ali nekako vidim potencijal da bi moglo biti dobro.

četvrtak, 24.10.2019.

24.10.2019.

Dolazim s posla umorna.

Ali nekako zadovoljna, kad sve odvrtim.
Ovaj tjedan sam odradila 6 sati iznad norme.
Plus pripreme, pokusi, ocjenjivanje ispita.

Umorna sam, ali nekako opet osjećam smisao.
Imam osjećaj da sam naučila puno.
I da sam u nekim slučajevima nešto i naučila nekog.

Nadam se da jednog dana ta mlada bića neće odnijeti samo teorijska i praktična znanja.
Nadam se da sam ih barem malo poučila tome kako biti bolja osoba.
Kako rasti. Kako pomoći. Kako biti uz one koji to trebaju.

To je zapravo ono bitno u ovome poslu.
Sve manje ga vidim kao posao.
Vidim ga kao poziv.

Ima dana kad se pitam jesam li doista spremna žrtvovati dio svoga vremena...
Puno trenutaka svojeg života... Da bih možda u nekome pobudila iskru.

Možda...

Često mi se čini da jurim na vjetrenjače.
Bez štita koji će me zaštititi od udara.

A ima dana, poput ovog danas, kad jednostavno znam.
Radim ono što najbolje znam i kako najbolje znam.

srijeda, 16.10.2019.

O braku

Udala sam se iz ljubavi.

Znam da zvuči neobično, ali sam čin vjenčanja mi nije previše značio.
Obećala sam mu ljubav i vjernost daleko prije toga.

Svadbu sam jedva preživjela. Nisu pirovi za introverte.
Strašno, ali tri četvrtine svadbene večere sam provela na terasi.

Udala sam se znajući sve njegove mane i vrline.
Otvorenih očiju. Ipak, ponekad me oduševi. Ili razočara.

Za razliku od svih mojih ljubavi prije, nisam se udala za iluziju.
Nije bila savršena ljubav. Volim ga nesavršenog.

Volim ga i kad mi slučajno okine epizodu.
Nije još naučio da to može i poslije me čuva u zagrljaju.

Voljela bih da se ponekad vidi kroz moje oči.
Jedan je od rijetkih ljudi kojima otvoreno pokazujem ljubav.

Iskreno i iz dna srca. Znam da mu nije lako sa mnom.
Teška sam i nestabilna. Raspoloženje varira od neba do dna.

I on ipak ostaje. I ja ipak ostajem. Ostajem njegova.
Ne zato jer sam obećala. Nego iz ljubavi.

utorak, 15.10.2019.

Tražim previše

Možda tražim previše.

Ili premalo, iz kojeg kuta to pogledali.

Nekad sam tražila savršenstvo.
Trenutke istinske ljepote.
Uvijek je bio taj neki detalj,
Koji bi je u trenu zasjenio.

Zatim sam tražila ljubav.
Pronalazila sam je.
Bila je divna i bila je bolna.
Trenutci smijeha, trenutci suza.

Tražila sam mir. Još uvijek...
Još uvijek ga tražim.
U ljudima. U sebi.
Jedna stvar koju ne pronalazim.

Nigdje i nikad. Spoznala sam
Savršenstvo. Ljubav. Mir.
Njihova čar nije u vječnosti.
Nego u trenutku. Prolaznosti.

Dijelimo vrijeme koje imamo.
Ovdje, u ovom tijelu,
U ovome svijetu.
Dijelimo riječi i tišine. Zagrljaje.

Odustala sam od traženja.

Prepuštam se. I tek tada nalazim.

nedjelja, 13.10.2019.

Bol

Mirno uzimam ibuprofen dok u donjoj čeljusti osjećam pulsirajuću bol.
Upaljena šestica. Otvorena i čeljust oko nje rezana.
Računam vrijeme kad moram popiti antibiotike. Pa probiotike. Pa standardnu terapiju.
Gubim se ponekad u tom računu.

Sa standardnih 6 tableta dnevno sam došla na 13 do 15.
Ovisno o tome koliko boli. Smršavila sam, iako moram jesti prije svake runde tableta.
Razlog je to što ne pijem. U slobodno vrijeme sam veliki ljubitelj pive.

Osjećam se, sve u svemu, poprilično jadno.
Jesen je tu, a s njom i dan u kojem sve polazi krivo.
Da, imam specijalan dan koji trošim tako da se osjećam grozno.
Nešto kao praznik, pobožno ga slavim svake godine.

Vrtim u glavi sve greške koje sam učinila putem.
Neke stvari si nikad neću oprostiti.
A neke stvari nikad neću oprostiti drugima.
Jednostavno nemam tih kapaciteta.

Jučer sam u kadi imala napadaj tjeskobe.
Odjednom, kao da mi je netko oduzeo sve čemu se imam veseliti.
Na nekoliko minuta do sati nakon toga osjećam samo tugu.
Obavija me i davi. Nestaju riječi. Rastačem se.

Voljela bih da sam jača. Voljela bih da ne osjećam to.
Voljela bih da sam opet zdrava, potpuna osoba.
Ipak znam, Pandorina kutija u meni je davno otvorena.
I zatvorena. Nada je sama ostala u tami.

srijeda, 09.10.2019.

9.10.2019.

Stvari se misteriozno slažu.
Uvijek sam se pitala kako, a nikad nisam dobila odgovor.
Nekako se uvijek nađem na pravom mjestu u pravo vrijeme.
Znam prave stvari. Mogu prave stvari.

Čudno je, ali tako manevriram životom zadnjih godina.
Na temelju slučajnosti. Na temelju toga da sam tu.
Uostalom, i ovi tekstovi... Nije da ih ciljano pišem.
Sjednem za tipkovnicu i oni nastanu.

U dahu. Nekoliko minuta pisanja.
Nikad nisam vagala. Tražila riječi. Došle su.
Isto tako, prepoznajem krivo.
Znam koje akcije su mi odbojne. Njih ne mogu raditi.

Ograničena sam pravilima igre koje ni sama ne znam.
Barem ne do trenutka kad odigram neku kartu.
Povučem potez. Uvijek nekako znam
Je li bilo ispravno ili sam pogriješila.

Jednom sam dala obećanje Nebu.
Zbilja jesam. Nastojala sam ga se držati.
Ono će čuvati one koje volim kad ja neću moći.
Zauzvrat ću paziti na izgubljene, neobične, poput sebe.

I našla sam ih i bila sam uz njih.
Obično bi se našli na nekom raskrižju,
Na račvanju rijeke, na prekretnici života.
Podijelili taj trenutak i rastali se.

Znam da je neobično, ali i ja sam neobična.
Možda nije na meni da se pitam.
Možda točno tako treba biti.
Jednostavno, stvari se misteriozno slažu.

ponedjeljak, 07.10.2019.

7.10.2019.

Gdje to pripadam?

Često se vrtim i dolazim baš do tog pitanja.
Pripadamo li uopće nekud i nekome?

Često se uhvatim osjećajući se samo
U punoj prostoriji. Usred vreve.

Usred prostorije ljudi koje volim.
Palim cigaretu, ubijam vrijeme.

Vrijeme ne prolazi. Samoća ne prolazi.
Možda tako treba biti. Prihvaćam.

Možda se ne znam prepustiti.
Vjerovati. Uvijek mi treba taj razlog.

Osjećam da gubim razloge.
I svejedno prihvaćam.

Zakapam svoje male tuge.
Zakapam tišine i samoće.

I znam... Ne pripadam.

petak, 04.10.2019.

Ona

Ona je jedna od najjacih ljudi koje znam.
Hrabra kad se svi drugi uplase.
Brza na umu, brza na jeziku.
Ona je sve ono sto ja nisam.

Njena prividna neranjivost nasuprot mojoj ocitoj krhkosti.
Znam da je moguce povrijediti je samo zato jer je poznajem. Znam i koliko brzo se dize nakon toga.

Njen bljesteci ekstrovertizam nasuprot moje tihe introvercije. Svatko je zna i ona zna svakog.
Tesko ju je promasiti, a jos teze zaboraviti.

Upoznale smo se jednog jesenjeg jutra zbog cigareta i kave. Vratila sam se na fakultet nakon dvije godine pauze. Zbog nje sam izdrzala do kraja.

Nekako smo unatoc svojim ocitim razlicitostima prepoznale da smo zapravo iste.
Dvije duse koje zivot nije mazio.
S razlicitim pricama, razlicitim karakterima, ali istom dusom.

Dijelile smo ljubav prema znanosti, dobrim ljudima i kvalitetno provedenom vremenu.
Shvatile da se zapravo odlicno nadopunjavamo.
Postale smo sestre.

Godine su nas drzale daleko, ali tu u kljucnim trenutcima.

Ona ce danas doktorirati. Zelim joj da bude hrabra i jaka, kako ona zna. Da bljesti, kako ona zna.
Zelim joj svu srecu, mojoj dragoj sestri.

četvrtak, 03.10.2019.

Dobro jutro

Mokrim ulicama odjekuje lupkanje mojih cizmica.
Lisce je pocelo gubiti svoje jesensko ruho.
Hladni vjetar zavlaci mi se pod sako.

Palim cigaretu, iako kasljem.
Pluca su mi teska.
Hvatam taj udah dima i opet je sve u redu.
Prehladu lijecim nikotinom.
Paradoksalno, ali djeluje.

Ulazim u svoj stalan kafic.
Malo je to mjesto u povijesnoj zgradi.
Konobarica samo pita: "Uobicajeno?".
Potvrdno odgovaram.
"Uobicajeno" je jaca produzena s malo mlijeka.
Bez secera jer ne volim slatko.

Pijuckam kavu i palim cigaretu.
Osjecam se malo slabo, ali funkcionalno.
Mozda da djeci zadam neki grupni rad?
Razmisljam i dolazim do zakljucka da je ideja dobra.

Planiram danasnji radni dan.
Moglo bi biti ili odlicno ili katastrofalno.
Nekako racunam na ovo "odlicno".
Udisem... Skupljam snage.
Da, bit ce dobro.

utorak, 01.10.2019.

U prolazu

Danas sam nekako iscrpljena.
Tek trecina satnice odradjena, a osjecam se umorno.
Stara terapija nikotinom i kofeinom malo podize dan.

Sjedim na kavi u pauzi i udisem dim.
Promatram prolaznike s jedne terase.
Uzurbano prolaze nekim svojim poslom.
Nitko se nije ni osvrnuo i opazio da je nebo danas neobicno modro.

Ljudi koji ovdje zive zaborave da prolaze kroz jedne od najljepsih ulica ovdje gore na sjeveru.
Ni ne shvate koliko povijesti im ti zidovi pricaju.
Jer zure. Nekim svojim poslom.

Je li nekad stvarno problem zastati, udahnuti, otvoriti oci i srce ljepoti?

Tad shvacam.
Na putu do ovdje sam i ja zurila.
Umorna. Nisam digla pogled.

Tek kad sam zastala shvatila sam koliko je lijepo.
Smijem se sama sebi.
Mozda bih trebala slusati vlastiti savjet.

<	listopad, 2019					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

----------------------------------

S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.

Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.

Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.

Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...

Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.

Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.

2018.

----------------------------------

----------------------------------

Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.

Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.

Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.

Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.

Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).

I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.

Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.

Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.

Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.

Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.

Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.

2019.

----------------------------------

----------------------------------

Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.

Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.

Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.

Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.

Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.

Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.

Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.

I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.

2020.

----------------------------------

Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.

Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.

Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.

Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.

Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.

I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.

2020.

----------------------------------

Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.

Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.

Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.

Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.

Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.

2021.