Dolazim s posla umorna.
Ali nekako zadovoljna, kad sve odvrtim.
Ovaj tjedan sam odradila 6 sati iznad norme.
Plus pripreme, pokusi, ocjenjivanje ispita.
Umorna sam, ali nekako opet osjećam smisao.
Imam osjećaj da sam naučila puno.
I da sam u nekim slučajevima nešto i naučila nekog.
Nadam se da jednog dana ta mlada bića neće odnijeti samo teorijska i praktična znanja.
Nadam se da sam ih barem malo poučila tome kako biti bolja osoba.
Kako rasti. Kako pomoći. Kako biti uz one koji to trebaju.
To je zapravo ono bitno u ovome poslu.
Sve manje ga vidim kao posao.
Vidim ga kao poziv.
Ima dana kad se pitam jesam li doista spremna žrtvovati dio svoga vremena...
Puno trenutaka svojeg života... Da bih možda u nekome pobudila iskru.
Možda...
Često mi se čini da jurim na vjetrenjače.
Bez štita koji će me zaštititi od udara.
A ima dana, poput ovog danas, kad jednostavno znam.
Radim ono što najbolje znam i kako najbolje znam.
Post je objavljen 24.10.2019. u 16:38 sati.