Osjećam se nekako neobično ovih dana.
Inače, ovo su mi obično najgori dani u godini.
Dani kad se dešavaju loše stvari.
A ja sam u miru. Prihvaćam.
S 11 sam u ovo doba dobila ožiljak preko pola vrata.
Još uvijek ga nosim.
Taj dan nekako bilježim kao početak ovog novog obličja.
Dan kad sam se naučila izolirati.
Bježati u neke svoje svjetove.
Doduše, rođena sam s tim nekim poremećajem.
Bilo je pitanje vremena. Tajmirana bomba.
Sve ostalo se ponašalo kao okidač.
Čak i taj događaj prije 18 godina.
Bila sam obilježena i prije.
Jedne jeseni prije 7 godina našla sam se u bolnici.
Moja druga hospitalizacija.
U meni nije bilo ničega što je htjelo živjeti.
I nešto je puklo. Prelomilo se.
Od tog dana živim u stanju remisije.
Uz povremenu epizodu ili dvije...
Ovo ljeto željela sam se skinuti s terapije.
Nisam uspjela. Što god da imam, jako je.
Ali to je u redu. I ja sam jaka.
Prihvaćam. Prihvaćam sebe kakva jesam.
Zajedno s ožiljcima. Zajedno s F dijagnozama.
Zajedno sa svim nesavršenostima koje skrivam.
Dajem ih javno na vidjelo.
Prihvaćam. I to sam ja i to je dio moje priče.
Post je objavljen 29.10.2019. u 16:43 sati.