Danas sam nekako iscrpljena.
Tek trecina satnice odradjena, a osjecam se umorno.
Stara terapija nikotinom i kofeinom malo podize dan.
Sjedim na kavi u pauzi i udisem dim.
Promatram prolaznike s jedne terase.
Uzurbano prolaze nekim svojim poslom.
Nitko se nije ni osvrnuo i opazio da je nebo danas neobicno modro.
Ljudi koji ovdje zive zaborave da prolaze kroz jedne od najljepsih ulica ovdje gore na sjeveru.
Ni ne shvate koliko povijesti im ti zidovi pricaju.
Jer zure. Nekim svojim poslom.
Je li nekad stvarno problem zastati, udahnuti, otvoriti oci i srce ljepoti?
Tad shvacam.
Na putu do ovdje sam i ja zurila.
Umorna. Nisam digla pogled.
Tek kad sam zastala shvatila sam koliko je lijepo.
Smijem se sama sebi.
Mozda bih trebala slusati vlastiti savjet.
Post je objavljen 01.10.2019. u 09:29 sati.