Spavam većinu dana. Ostatak dana sam u polusvijesnom stanju.
Nekoliko loših snova ove noći. Nekoliko cigareta spaljenih nakon svakog od buđenja.
Nekako me udisanje nikotina smiruje. Još ne mislim prestati.
Kad sam doma, nastojim ne piti toliko kave koliko pijem na poslu.
Osjećam kronični nedostatak kofeina u krvi.
Ipak, ostajem na dvije kave.
Večer prolazi mirno. Šetala sam s Voljenim ovim našim poljima.
Ono je vrijeme godine kad si već mogu vidjeti dah.
Godila mi je večernja hladnoća i bockav zrak.
Polja su opustjela i počinju se bojati nijansama crne, smeđe i sive.
Gledamo kako dan umire, a noć se rađa.
Prve zvijezde izlaze. S njima i srp mjeseca.
Dolazimo doma i večernju hladnoću kompenziram toplim tušem.
Jedna sam od onih hladnokrvnih bića. Toplina me oživljava.
Tuširam se u gotovo vrućoj vodi. Isparava mi s kože. Živa sam.
Pijem čašu crnog vina u međuvremenu.
Puštam si glazbu. Danas osamdesete, strano.
Gledam Voljenog kako se igra s noževima. Kolekcionar je.
Sve u svemu, jedan običan dan. Normalan koliko može biti.
Gotovo zaboravljam... Dan je kad sam postala prokleta.
Možda sam upravo danas to prestala biti.
Post je objavljen 31.10.2019. u 17:49 sati.