Baka je nas je napustila s početkom ljeta.
Znala sam tjednima prije da dolazi kraj. Više nisam vidjela život u njoj.
Mama i ujak su još imali nade da će se oporaviti. Ja nisam.
Gledali smo kako slabi mjesecima.
Kad je još mogla, posudili bi kolica u bolnici i izveli je u park oko bolnice.
Slabo je jela, ali si je barem voljela popiti kavu vani na zraku.
Kad je prestala i to, znala sam da su dani u pitanju.
Umrla je mirno. Nadam se nekako da je nije boljelo.
Da je samo tiho prešla u vječnost.
Nisam joj mogla vidjeti lice prije sprovoda.
Kažu da je izgledala kao da je samo zaspala.
Bila je dobra osoba. Marljiva, mala ženica.
Ali jača od svih nas. Strpljivija od svih nas.
Nikad se nije žalila. Nikad joj nije bilo teško.
Imala je tu unutarnju radost. Sreću je nalazila u sitnicama.
I sad je nema među nama. Barem fizički.
Volim vjerovati da ćemo je uvijek nositi u srcima.
Sutra ću joj otići na grob. Zapaliti svijeću.
Izmoliti molitvu za nju i sve koji su nas napustili.
Napatila se za života. Neka sada spava. Miruje.
Post je objavljen 31.10.2019. u 07:41 sati.