Proširit ću jednu raspravu iz komentara u cijelu objavu.
Odmah ističem da se radi samo o mojem vjerovanju, a nikako ne o znanstvenoj teoriji.
Vjerujem u Univerzalnu Svijest.
Nekad je to vjerovanje toliko čvrsto da ga mogu osjetiti.
Povezanost svih nas koji postojimo, koji smo postojali i onih koji će tek postojati.
Mrežu. Ogromnu mrežu koja nas sve spaja.
Susretala sam se za svog života sa različitim konstrukcijama.
Život sam započela kao katolik, i ne odričem se svih elemenata te vjere.
Vjerujem da moramo pomoći svojem bližnjem, znali ga ili ne.
Zapovijed Ljubavi mi je uvijek bila bliska.
Ima nešto lijepo u katoličkim molitvama izrečenim u tišini.
Pa i Krist je svojedobno rekao da su najiskrenije molitve one koje se mole u tišini i samoći.
Sa svojih 17 godina počela sam proučavati istočnjačke religije.
Bila sam i meditant neko vrijeme. I iz tog vremena mogu izvući pojedine poruke.
Promatranje vremena kao nešto cikličko, što se ponavlja i ponavlja.
Nikad nisam bila nešto pristaša linearnog vremena.
Naučila sam se više o povezanosti čovjeka i prirode.
Povezanosti nama sa svim što postoji.
Kroz vrijeme sam počela i promatrati svijet očima znanstvenika.
Nikad nisam bila zagriženi materijalist, ali vjerovala sam u dokazivo.
Znanstvena metoda nije najidealniji sustav, ali je poprilično dobar.
Činjenica je samo ono što se može dokazati i provjeriti eksperimentom.
Prirodni zakoni postali su mi pisani u koži.
Predivne jednadžbe. Energija i masa kao lice i naličje iste stvari.
Energija koja je neuništiva, ali često mijenja obličje.
Jednadžbe koje vrijede posvuda u Svemiru.
Promatrala sam svijet i očima filozofa.
Uvijek me mučilo pitanje "Zašto?"
Znanost na to nema odgovor. Barem ne još.
Odakle smo krenuli? Kuda idemo? Zašto smo takvi kakvi jesmo?
Ta i brojna druga pitanja pitala sam se u dugim noćima.
Kako ulazim u zrelije godine, shvaćam da su to samo različite perspektive iste stvari.
Barem za mene jesu. Nosim u sebi i Ljubav Krista i neuništivost energije Svemira.
Moje molitve su zapravo male meditacije.
I onda sam imala malo otkriće.
A otkriće je bilo da se svi mi molimo istom Bogu.
Jednom i jedinom. Onom koji nas povezuje sve.
Molim se Univerzalnoj Svijesti.
Ne nečijoj konstrukciji. Nego Kreaciji iz koje smo svi počeli.
Kreaciji koja nas sve veže.
Ponekad to vidim kao ogromnu mrežu.
Ta mreža je nekad mirna, nekad se mreška, a nekad na njoj budu prave oluje.
Ali tu je, meni stvarna, gotovo opipljiva.
I iz nje sve proizlazi.
Mi smo smrtni. Ona je vječna.
Ljudi me pitaju kako objašnjavam neobjašnjivo.
Odgovor je meni jednostavan.
Mreškanja, valovi, na toj istoj mreži.
Ništa nadnaravno, ništa misteriozno.
A opet misterioznije od svega.
Ona nas definira kakvi jesmo, ta povezanost.
Utječe na svaki trenutak našeg života.
Vjerujem li u sudbinu? Nikako ne.
Vjerujem da u svakom trenutku možemo birati.
Micati niti. Presjecati ih i stvarati nove.
A to možemo isključivo i samo zato jer smo njezin sastavni dio.
Djeca Kreacije. Jedno od brojnih lica Univerzalne Svijesti.
--------------------------------------
Komentari su zaključani zbog pseudoznanosti i teorija zavjere koje su se počele na njima objavljivati.
Budući da smatram da tome nema mjesta ovdje, iskoristit ću svoje pravo da to prekinem.
Svatko ima pravo na svoje mišljenje, ali ako ga navodi kao činjenicu, tad imamo problem.
Srdačan pozdrav!
Athropa
Post je objavljen 07.11.2019. u 16:08 sati.