Ima stvari u kojima sam dobra. U nekima sam se usavršila do bola.
Bila sam dijete jednako nadareno za matematiku, umjetnost i književnost.
Prema tome, drukčija. Većina djece ne voli drukčije.
Učeni su naći sigurnost u poznatom. Već onda sam bila nepoznanica.
Oko sebe sam skupljala baš one drukčije. Bilo nas je malo, ali bili smo bliski.
Nedostatak velikog društva mi nikad nije predstavljao problem.
Ionako sam najsretnija bila okupirana vlastitim mislima.
U srednjoj školi našla sam se u razredu superodlikaša.
U većini stvari sam bila brža i preciznija od njih.
Tad sam prvi put osjetila koliko zavist može boljeti.
Nikad se tamo nisam uklopila.
Ali ponovno sam razvijala stare ljubavi.
Matematiku sam prelila u znanost.
Počela crtati prve ozbiljnije skice.
Počela pisati svoje prve tekstove.
Osvajala sam natjecanja. Školske, županijske, državne razine.
Nisam se natjecala da pobijedim druge. Ne u potpunosti.
Draž natjecanja je bila upravo u pripremama za njih.
Ne kažem da nisam imala određeni ego.
Ali ego mi nije bio primaran motiv.
Jednostavno sam željela otkriti više.
Znati više. Odgovoriti na što više pitanja.
Kroz godine shvatila sam da su se neki ljudi natjecali sa mnom.
Neki se još uvijek natječu. Odustajem od te utrke.
Ne želim biti bolja od nekog. Ili lošija.
Želim biti bolja od osobe koja sam bila trenutak prije.
I još bolja. I još bolja.
Zadnje četiri godine bavim se poučavanjem.
Prva lekcija koju pokušavam otkriti jest da otkrivanje nikad ne staje.
Učim djecu da nikad ne zaborave vlastitu radoznalost.
Druga lekcija je da uvijek teže usavršavanju.
Nema veze ako ne znaš. Ima itekako velike veze ako ni ne pokušavaš otkriti.
Tek kad sam počela poučavati, našla sam smisao u svom traženju.
U principu, i dalje tragam za drukčijima. Uvijek to jesam.
No ne samo to. Pokazujem i ostalima da mogu biti drukčiji.
Ne bolji od drugih. Bolji od sebe otprije nekoliko trenutaka.
Korak po korak. Riječ po riječ. Slovo po slovo. Broj po broj.
Post je objavljen 25.11.2019. u 17:00 sati.