Neke stvari naknadno shvatim.
Cudno je vlastite poraze gledati kao pobjede.
Ali to s danasnje perspektive jesu.
Ono ljeto kad sam bila nepobjediva.
I otisla daleko od sebe. To je bio poraz.
Pobjeda je bilo proljece mnogo godina kasnije.
Kad sam shvatila svoje slabosti.
Shvatila da ne mogu sama protiv toga.
Proljece kad sam se otvorila i trazila pomoc.
Uslijedila je teska zima, teza od svih prije.
Imala sam priliku vratiti se na staro.
Opet biti jaka i nedodirljiva.
Nisam to odabrala. Odabrala sam biti ranjiva.
I to je bila moja najveca osobna pobjeda.
Korak u kojem sam konacno otisla dalje.
Nije puno ljudi vidjelo moje suze.
To ostavljam za rijetke, meni vrijedne.
Ali nikad im ne ostavljam ni trunku sumnje.
Ni u to da ih volim ni koliko ih volim.
Povrijede li me ljudi? Dakako.
Razocaraju? Redovito.
Ali ne osjecam se tad porazeno.
Osjecam se kao da ucim.
Jos uvijek me muci pitanje "Zasto?".
Mozda jednom dobijem odgovore.
Za sad, tu sam, volim, zivim.
Otvorena srca i sirokog zagrljaja.
Post je objavljen 24.11.2019. u 22:23 sati.