Nisam osoba koja se voli ograničavati.
Čak ni ne razmišljam o kategorijama. Imam osobni kodeks pravila koja ne kršim, a sve ostalo sam sposobna probiti ako se za to ukaže potreba.
Granice me obično guše. Kad se osjećam da nisam u nečemu, organski to odbijam.
Ne samo moja djela i riječi, moja psiha. Fizički to odbijam.
Kad kažem da sam živjela nekoliko života u jednom, doista jesam. I u svakom sam postigla limit.
Sa svojih sedamnaest sam postala meditant. Dalo mi je nove perspektive. Ali nikad me nije smirivalo. Dok nisam tu postigla limit.
U tom trenutku moje tijelo je počelo odbacivati meditaciju.
Sa svojih osamnaest postala sam filozof. Nekoliko mjeseci sam opsesivno proučavala sve moguće filozofije.
Sve dok nisam postala jedan od jačih mladih filozofa u državi (oni koji mi znaju ime, mogu provjeriti). Dok nisam postigla limit.
Uvijek je nešto nedostajalo. Na dan kad sam osvojila jedno od natjecanja, bila sam očajna.
Znači, to je to? To su doista ljudi kojima sam se divila?
Sa svojih dvadeset postala sam znanstvenica. Volontirala sam na jednom našem institutu.
I opet bila duboko razočarana. Očekivala sam neke nove spoznaje. Našla sam rutinu i ponavljajuće radnje.
Pisanje radova po špranci koju je postavio netko nekad. Ponovo sam postigla limit.
U međuvremenu sam postigla i limit u tome koliko mogu voljeti u tom trenutku.
Nekoliko puta. Svaki put kad bih pokušala, našla sam na zid.
Ograničenje. Mjesto gdje nema napretka.
Oslobodila sam se tek kad sam srušila sve pojmove koje sam imala.
Kad sam napustila sanjarenja o tome kako bi trebalo biti.
Otvorila sam oči i postala živjeti za trenutke.
Trebalo je dugo. Ali tu sam.
Nekoliko mojih života kasnije, ne osjećam se ograničeno.
Osjećam kao da sam ponijela nešto od svakog svojeg života.
Moj limit su bila očekivanja.
Uvijek sam očekivala previše. Očekivala sam apsolutno i savršeno.
Sanjarila sam umjesto da živim.
Otvorila sam se trenutku.
Unutar nekoliko mjeseci, postala sam nastavnica na svojoj staroj školi.
Našla sam se pred tom djecom... I shvatila.
Postoje priče kojima ih mogu poučiti.
Istovremeno sam upoznala i svoje drago biće, koje će mi kasnije biti suprug.
Tek kad sam prestala idealizirati ljubav, ljubav mi se otvorila.
Ne znamo što nam budućnost nosi.
Ali dijelimo trenutke koji su samo naši i po tome posebni.
Limit nikad nije bio negdje vani.
Nije postojao limit u meni kao meditantu, meni kao filozofu ili meni kao znanstveniku, meni kao partneru.
Limit je postojao duboko ukorijenjen u ideji apsolutnog i savršenog.
Tek kad sam napustila tu ideju, shvatila sam da ograničenja nemam.
Na kraju, oslobodila me ljubav. Ne romantična ljubav, nego ljubav koja se ne može vezati.
Ljubav koja se dijeli. Ljubav koja nema limit.
Post je objavljen 02.11.2019. u 19:50 sati.