Sjedimo u čekaonici ispred kirurgije, On i ja.
Gotovo tri sata za jedan manji zahvat.
Njemu zapelo staklo u nogi, pred nekoliko mjeseci.
Nije ni shvatio dok oteklina nije počela rasti.
Došlo je vrijeme da se to izvadi.
Zaključujemo da smo možda trebali ponijeti sendviče.
I sokove. I kavu. Jer praktički kampiramo tamo.
Ljudi ulaze preko reda. Liječnici malo ulaze, malo izlaze.
U čekaonici dvadesetak ljudi, od kojih barem 10 čeka zahvat.
Naručeni smo u 12:00, dolazimo na red malo prije 15.
Zahvat prolazi dobro, ali njegova noga je još pod lokalnom.
Pokušavam manevrirati da budem oslonac za njegovih 120 kila.
Ali nisam ni ja mrvica. Mjerim gotovo 180 cm, kilažu neću priznati.
Nekako sam ga spakirala u auto, sad treba voziti.
Ne volim voziti kad sam pod stresom. Ipak, vozim.
Sigurno sam skoro skrivila barem dvije-tri saobračajke.
Dolazimo doma u komadu, On, ja i auto.
Osjećam nekakav neobičan umor zadnjih dana.
Slabo spavam. Puno pušim. Pijem puno kave.
Standardno. Dozvoljavam si tu malu dozu autodestrukcije.
Da bih mogla nešto konstruktivno. Graditi.
Osjećam da je vrijeme za nekakvu promjenu.
Bilo kakvu. Mislim da bih i prihvatila i da ide na gore.
Samo ne želim hibernirati. Skupljam snage.
Danas mi je On ipak bitniji od mojih turbulencija.
Post je objavljen 29.11.2019. u 16:48 sati.