Budim se iz stanja hibernacije tek oko 6 navečer.
Na sreću, tad mi počinje i ispit iz engleskog.
Znam da mi gramatika ne ide. Vidim, ima i esej.
Odlično. Rješavam ispit u 30 minuta.
Izlazim van i palim cigaretu.
Ne zbrajam bodove, ali znam otprilike.
Gramatika, tako-tako.
Vokabular, prilično dobro.
Esej-odlično.
Kad si nastavnik, znaš procijeniti.
Ulazim u ispitnu prostoriju.
Predviđanja su točna.
Brutalno točna.
Moram do ljeta poraditi na gramatici.
Ostalo je sasvim u redu.
Dolazim doma. Tuširam se.
Osjećam kako me vruća voda oživljava.
Još malo pa sam ljudsko biće?
Mrvicu. Možda?
Malo mi je dovoljno da oživim.
Pretpostavljam da mi opet pada tlak.
Jedina sam od dva niskotlakaša u obitelji.
Nisam jedina koja uzima terapiju.
Genetika je zeznuta stvar, zaključim.
Otvaram pivo i pijuckam s roditeljima.
Sutra štrajkam, pa nema priprema.
Odlučila sam ostatak posla u školi dovršiti.
Moram biti tamo, pa da budem korisna.
Sve u svemu, osjećam se mirno.
Čekam da dragi dođe s posla.
Čežnem za najtoplijim zagrljajem.
Tek tad ću moći reći da sam živa.
Budim se... Budim se.
Post je objavljen 11.11.2019. u 21:08 sati.