Zaspala sam unatoč pulsirajućoj glavobolji. Još negdje oko 21.
Oči su se samo sklopile i ugasila sam se.
Sanjam čudne snove. Ali ipak me ne plaše.
Budim se u 3 sata ujutro za prvu jutarnju.
Palim cigaretu. Sređujem misli.
Koliko god zadnji dani bili naporni, puno sam naučila.
Prvo, naučila sam da dostojanstvo nema cijenu.
Naučila sam da pridružiti se višem cilju nije loše.
Naučila sam stati. Ne srljati u neke zaključke.
I naučila sam da treba više paziti na voljene.
Ima nešto egocentrično u introvertiranosti.
Sami smo u svojim mislima, zatvoreni.
Ne puštamo druge dovoljno blizu...
Dovoljno blizu da nas promijene.
Možda sam ovih dana izgubila dio svojeg egocentrizma.
Prvo, pridružila sam se masi u ovom štrajku.
Mene je inače strah mase. Strah me da se izgubim.
U jednom rijetkom trenutku, osjetila sam zajedništvo.
Cijela ova situacija s Voljenim isto je otvorila oči.
Shvatila sam koliko se dragi ljudi brinu za mene.
I da se ja moram brinuti za njih barem jednako.
Ako ne i više. Jer to zaslužuju.
Rijetki su ljudi kojima otvoreno pokazujem ljubav.
Obično su to tihi i indirektni znakovi.
Htjela bih to promijeniti. Da znaju uvijek.
I da nikad ne zaborave.
Eto, ovo su zaključci noćnog sređivanja misli.
To su promjene koje se trenutno događaju.
Mali koraci... Uz puno truda.
Post je objavljen 30.11.2019. u 11:08 sati.